Chico arheolog

Indiana Chico!

Ovo je bio jedan od prvih Zagorovih izdanja koje sam kupio, a ujedno i prvi Chico specijal. Bila je to ta, za mene famozna 2005., kada me djed upoznao s Bonellijevim herojima. I baš zato što je ova epizoda bila među prvima koje sam kupio, zato sam među nekolicinom „slobodnih“ Chico epizoda koje je trebalo recenzirati, odabrao baš ovu.

A kakav je ovaj Chico? Kako je napisan, nacrtan? Pa, na uobičajenoj razini Burattinijevih Chico specijalaca - natrpan je starim, iscijeđenim forama, u njoj obično mali Meksikanac bude čudom uvučen u avanturu, praćen je groznim Gambinim crtežima, i okupan šarmantnim Ferrijevim naslovnicama. U većini slučajeva epizode ispadnu ispodprosječne. A ni ova nije iznimka. Ono što je svakako zanimljivo kod ove epizode je razriješen misterij koji je godinama golicao najveće Zagorove fanove (bit ću bezobrazan pa ću se drznuti upotrijebiti riječ „frikovi“ ;)). Naime, saznali smo da je Chicov slavni djed apotekar zaista postojao! Mora da vam na pomisao na ovo ime u glavi iskoči ona rečenica: „Svih mi bućkuriša moga dede apotekara!“ (ili za SD i Ludens generaciju „Svih mi napitaka mog djeda apotekara!“) . Aha, to je on. I na kraju se ispostavi da je on glavna figura ove priče. Kako? Saznajmo!

Dakle, Chico počinje pričati kako je pomagao svome djedu kada je bio dječak. Djed bi stao na improviziranu drvenu pozornicu (daske i par bačvi), izvadio npr. bočicu s čudesnim eliksirom za ozdravljenje i počeo pričati. Nakon par minuta, došao bi mali Chico kao bolesna osoba, otpio malo eliksira, i ponovno postao čio i veseo. I tako bi djed zaradio hrpu novaca. I nikad nije radio pošteno; uvijek je varao. I, na kraju, požalio. Često je bivao protjeran, a jednom je otišao i nikada se nije vratio. Chico je u međuvremenu postao zavodljivi tinejdžer i gitarist. Tako je zbog pjevanja serenade jednoj djevojci koju Bog nažalost, nije blagoslovio ljepotom, nadrapao. Progonila ga je cijela obitelj njezinog muža. Tu smo foru s ljutim obiteljima vidjeli već tisuću puta u stripovima, a nekoliko puta i u Zagoru/Chicu. Nekima je to smiješno i šarmantno, a nekima je smeće. U mom slučaju, prvi put mi je bilo smiješno, a daljnjim čitanjem je potpuno izblijedjelo.

Ponukan pomisli na batine koje mu slijede, mladi se Chico predstavio dvojici engleskih arheologa u potragama za piramidama Maya, kojima je nedostajao vodič: Jeevesu i Riddleu. Oni su ga uzeli za vodiča i grdno se prevarili. I tako oni, pod katastrofalnim Chicovim vodstvom, dolaze do malene gostionice. Tamo ih u razgovoru o mogućem vrijednom blagu Maya prisluškuju dvojica bandita: Blesan i Sancho, pod vodstvom strašnog Mahnitoga. Naravno da im žele oteti to blago, ali u tome realno imaju male šanse pošto su svi totalni tupani. Opet jedna prežvakana fora- družine glupih kriminalaca su zastupljene apsolutno svuda- u područjima filma, književnosti, stripa… I toga smo već pročitali i vidjeli na tone. Sjetite se Beagle Boysa (ili po naški Braće Buldog) iz Mikija Mausa ili pak nezaobilaznog dvojca Frit i Frut iz Alana Forda. Kod ovog drugog stripa ovakvi likovi su u gotovo svim slučajevima genijalno izvedeni, pa je li se mogao Burattini malo ugledati na njih i osmisliti nešto zabavnije? Ali očito da nije ni zamišljeno da Chico bude barem upola smiješan kao prvi Fordovi. No njih dvoje uspoređivati je kao da uspoređujete Bleka s Cortom Malteseom.

Frit i Frut and The Beagle family - stripovski kriminalci blesani

Vratimo se na radnju… Dok ih banditi prate, trojac Chico-Riddle-Jeeves u gustoj tropskoj šumi bivaju zarobljeni od strane još uvijek postojećeg plemena indijanaca. Čudnovato, ali vrač ih spašava od stupa za mučenje. Ispostavi se da je to jedan jedini djed apotekar koji svojim ugledom u plemenu i svojom pričom o dolasku indijancima pokazuje da nije samo šarlatan. Izliječio je poglavicu, protjerao zlog bivšeg vrača Xaluda koji ga je želio otrovati i ozdravio je još mnogo stanovnika sela. No, napitka mu je ponestalo, i zato će vjerojatno skončati. I tako sada četvorka bježi kroz tajni prolaz u šumu, i nalaze famoznu piramidu naroda Maya.

El Castillo u Chichen Itzi

No, naravno, tu je i banda glupih razbojnika, koja im priječi put u piramidu. No, banditi bježe prestravljeni mumijom koja se nalazi unutra. No, nije to mumija, već Xalud, protjerani vrač. Djed i on su se pomirili i složili da se Xalud vrati na svoje mjesto vrača, a Riddle i Jeeves su neometano pokupili blago iz piramide tek kasnije, kada su došli s novom ekspedicijom.

Mogu zaključiti da je ovo još jedan tipični Chico specijal. Prožet ironijom, ali bez dobrog humora, mlakim scenarijem koji je na razini šezdesetih godina prošlog stoljeća, i lošim crtežom nekada i više nego solidnog crtača Francesca Gambe (no moramo ipak priznati da je i ovdje starost učinila svoje).

Ferri je uradio simpatičnu naslovnicu, ali vrlo nelogičnu. Chico je praktički već mrtav, pošto se sprema pasti u zamku punu šiljaka, a i gleda u neku točku koje nema na naslovnici. Moram primijetiti da je naslovnica lijepo obojana, za razliku od nekih Zagorovih naslovnica koje su kolorirane užasno. Na naslovnici imamo i kostura, po tko zna koji put. Ne znam je li tko brojao na koliko su se oni naslovnica pojavili, no vjerujem da ih je mnogo (no, ne ipak onoliko koliko su puta Zagorove hlače poderane ;)). Kao da se Burattini uopće nije trudio napisati nešto što će nasmijati čitatelje. Kao da je napisao tek toliko da izda još jedno izdanje Zagora, da još malo poveća brojku godišnje izdanih stripova. Možda su i konačne ocjene prevelike, možda i ostale recenzije za Chicove epizode bilježe nezaslužene ocjene (osim prvih pet brojeva). Je li to sindrom nas zagorovaca, da često dajemo stripovima darkwoodskog junaka veće ocjene nego što zaslužuju? Ne znam… Ali to nije problem ovoga stripa da o tome filozofiram.

Sve u svemu - još jedna ispodprosječna epizoda, kojih se sve više nakuplja. Ali, poslije svih ovih negativnih kritika, ipak nam malo dolazi žao zbog gašenja Chico serijala. Pa zbog čega, ako je samo sedam-osam od tridesetak epizoda vrijedno spomena?

Vjerojatno opet zagorovski sindrom.