Zenit 666

Zagor

ZG LUSP 36 | 94 str.

Zagor i Chico opet su u fantastičnom Golnoru, bajkovitom svijetu koji egzistira u paralelnoj dimenziji. Ovaj put sa sobom imaju „prtljagu“; simpatičnog i luckastog tragača za blagom Digging Billa i starog prijatelja Vuka Samotnjaka. Nisu oni u Golnoru iz puke turističke znatiželje, već u potrazi za plemenom Vuka Samotnjaka, a među njima su njegova žena i sin. Njih je u Golnor odvukla jedna tajanstvena i zakrabuljena spodoba iz samo njemu znanog mračnog cilja koji prijeti uništenjem jednog svijeta i dimenzije.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 75%

Priča 10

Scenarij 7

Crtež 5

Naslovnica 9

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 52%

P*5

S*4

C*4

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Zenit 666
    ZG LUSP 36

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Zenith 666
    ZG SR 615

ZANIMLJIVOSTI

  • Originalno je priča izašla kao dio redovne serije u listopadu 2016. Ludens je objavljuje u Specijal ediciji u srpnju 2017. SBE je izdao i Variant izdanje s posterom, povodom Lucca festivala 2016.
  • S brojem 615 Alessandro Piccinelli postaje novi crtač Zagorovih naslovnica. Do tada, sve je naslovnice u svim edicijama crtao Gallieno Ferri koji je preminuo 2.travnja 2016. Piccinelli je nacrtao tek četiri Zagorove priče; 173 „Huroni“, 174 „Jednooki i njegova banda“, 175 „Dolaze Mohave“, 176 „Mississippi“ i niz ilustracija.
  • Naslovnica objedinjuje Dylanov i Zagorov svijet. U prvom planu su zombiji, ponekad ubačeni kao neprijatelj kod obojice junaka, zatim galija iz „Prokletog blaga“, a u Dylanovu svijetu galija igra važnu ulogu i pojavljuje se kroz nekoliko epizoda, i na koncu tajanstvena osoba na vrhu litice koja pojavila u nizu Dylanovih priča još od prve, a sada je uskočila u Zagorov svijet.
  • Crtač Luigi Piccatto ljubiteljima Dylana predstavio se pričom „Povratak čudovišta“, daleke 1987., a ovom pričom se predstavio i fanovima Zagora.
  • Priču je kolorirao Fabio Piccatto.
  • Priča je Mignaccov hommage Tizianu Sclaviju i njegovim radovima na Zagor i Dylan Dog serijalima. Također se njome obilježava Dylanovih trideset godina izlaženja, od listopada davne 1986. kada je izišao prvi broj „Zora živih mrtvaca“ koju je napisao Sclavi, nacrtao Stano, a naslovnicu odradio Villa.
  • Na stranicama 3 i 81/82 objašnjeno je po čemu je priča dobila ovaj neobičan ali originalan naslov. Također se kroz naslov priče referira i na Zenith ediciju. Serija Zenith je stvorena 1955., a s izlaskom broja 51 (1965.) izdavač odlučuje ponoviti Zagorove priče iz striscia formata. Tri šestice se nalaze i na registarskim pločicama Dylanove VW Bube.
  • Priča je puna referenci na neke Sclavijeve priče i likove iz Zagorova i Dylanova svijeta pa idemo redom pojavljivanja. Jedan simbol na početku priče asocijacijom nas veže za Demonsku masku, opakog huronskog šamana koji se pojavio u epizodi „Demonska Maska“ (extra 208/210). Demonska Maska je uskrsnuo nakon dugo godina, u petstotom jubilarcu „Indijanska magija“ koji je napisao Burattini, a zatim smo upoznali i šamane, pripadnike tajanstvene sekte kojoj je pripadao i Demonska Maska, u Burattinijevoj priči „Manituova škrinja“ (objavljena povodom 50 Zagorovih godina).
  • Zatim srećemo jednog starog prijatelja kojeg smo upoznali kao isprva neprijateljski nastrojenog Indijanca iz priča „Vuk Samotnjak/Krug života“(extra 205/206).
  • Tu je i Digging Bill koji se prvi puta pojavio u Nolittinoj priči „Morske hijene“ a Sclavi ga ubacuje u svoju priču o živim mrtvacima kapetana Holbucka na brodu Discovery koji leži na dnu Dugina jezera iz priče „Prokleto blago.“
  • Str. 33/34, pojavljuje se Lusky u svojoj staretinarnici, svojevrsni pandan Hamelinu i njegovoj staretinarnici, iz Dylanove epizode „Safara.“
  • Pojavljuju se i stari znanci iz zemlje Golnor koja se nalazi u paralelnoj dimenziji, a u koju su naši junaci zakoračili pročitavši Knjigu vremena u epizodi „Plamena lubanja.“ Većina ih je ovdje; Čarobnjak Elcin, mali, simpatični i dobrodušni narod Parvoli, Panko, Galad i njegova voljena Lara. Pojavljuje se i Crni Gospodar, ali u cameo nastupu, kroz Zagorovo sjećanje na stranici 53.
  • Posveta za prvu Dylanovu naslovnicu „Zora živih mrtvaca“ nalazi se na stranici 24, s Chicom u glavnoj ulozi. Također je stranica 25 posvećena zadnjoj Sclavijevoj priči na Zagor serijalu, specijalno izdanje „Horror Chico.“
  • Str. 40, Zagor se prisjeća još nekih svjetova iz paralelnih dimenzija u koje je zakoračio. Bosellijeva priča „Princ vilenjaka“, Dragonero: „Pustolovina u Darkwoodu“ i Sclavijev „Demoni ludila.“
  • Str. 55, Zagor susreće Ružičastog zeca, lika iz Dylanovih epizoda „Ružičasti zečevi ubijaju“ i „Zemlja obojenih snova.“ Autor lika je Mignacco, a grafički tvorac Piccatto.
  • Galija Discovery iz priče „Prokleto blago“ pojavljuje se kroz priču, a Dylanov hobi, uz sviranje klarineta je i sastavljanje makete galije. Galiju je sastavio u „Priča o Dylanu Dogu“ i saznao svoje porijeklo. U priči „Broj 200“ saznajemo detalje kako je kupio maketu galije i upoznajemo Dylanovu prošlost prije nego je postao istražitelj noćnih mora.
  • Na početku priče pojavljuje se jedan maskirani tajanstveni lik kojeg Indijanci zovu Ledene oči. Na kraju priče saznajemo da je taj lik glavom i bradom Xabaras, zakleti Dylanov neprijatelj od prvog broja „Zora živih mrtvaca“. Iduće priče imaju veze s Xabarasom: „Ubojice“, „Zona sumraka“, „Morgana“, „Ničija priča“, „Povratak u sumrak“, „Priča o Dylanu Dogu“, „Broj 200“, „Čarobni frulaš“, „Preko praga“, „Xabaras“, „U ime oca.“
  • Dylan je dobio malu cameo ulogu u dvije vinjete, str. 94/95. Kroz prvu vinjetu referira se na prvi susret s Xabarasom i njegov poraz u sablasnom škotskom selu Undead u prvom broju Dylana.

Ubojico, zločinče, nevjerniče, diletantu, skrnavitelju svetog Zagora. Bio si jedan od onih koji su bacili zadnju lopatu zemlje na Mister Noov grob, sad hoćeš Gospodara Darkwooda sahraniti. Je li ova priča još jedan čavao u lijes našeg junaka kojeg je nemilosrdno zakucao Mignacco, dok se iz prikrajka Piccatto podmuklo smije? Je li ovom pričom naš junak srozan do kraja, pada na koljena nesuvislo prozborivši riječi o još jednom lošem scenariju i još lošijem crtaču. Može li Zagor sabrati svoje konfuzne misli dok kleči kraj Nolittinog groba, koje kao da govore: Zar sam ja, Gospodar Darkwooda na ovako niske grane pao? I tiho, gotovo plačljivo kroz zube procijedivši: „Ovo nije Zagor, ovo nisam ja“ uzima colt i puca si u glavu.

Naravno da nije sve tako crno, niti je Mignacco, a još manje Piccatto jedan zločesti Hellingen koji atakuje na formu našeg junaka, niti je ova priča negacija Zagora kao što se može pročitati s raznih foruma. Mignacco piše scenarij za „Zenit 666“ u kojem nije dovodio pod znak sumnje napisanu Sclavijevu riječ. On kao temelj svojoj priči uzima četiri stare priče koje je Sclavi napisao za Zagorov serijal, veže ju likovima iz Zagorova i Dylanova svijeta spajajući ih u jednu radnju i na sebi svojstven način radi hommage majstoru horora. Teško da će vas ova priča sve impresionirati, ali bar vas može potaknuti da uzmete staro štivo u ruke, pročitate, prolistate i ponovo se podsjetite ludila Demonske Maske, golnorske bajke, Martensova kometa koji otkriva užas iz dubina Dugina jezera, velike tuge koje se krije u hladnom srcu Vuka Samotnjaka.

Idemo mi od početka, ne onog iskonskog, s prvim Zagorovim brojem, već sa Sclavijem.

Chico i Noć živih mrtvaca

Sclavijeva ostavština

Oko dvije tisuće stranica raspoređeno kroz devet epizoda, a četvrtina ih otpada na najdužu, a bogami i najbolju Zagorovu pustolovina ikada, „Demoni ludila“ ili „Divovi dobra i zla.“ Je li pogrešno kretanje od teze da su „Demoni“ najbolja Zagorova epizoda ikada ostavljam svakom fanu na osobno promišljanje, ali nije pogrešno krenuti od teze da je psihološki najdublja. Nitko prije ni poslije nije uspio dočarati toliku silnu energiju jednom epizodom, energiju dekonstrukcije koja izbija iz baš svakog kadra, stranice i dijaloga, ali i snagu ustoličenja jednog junaka djetinjstva. Energija koja traje i trideset godina nakon premijere, gibanje kroz razne eseje i osvrte, sila koju poneki neznalački fan prezire, a netko o njoj hvalospjeve sklada, jer neodlučnih mimoza nema. Energija koju je Ferri uspio ukrotiti i kanalizirati kroz jedan od svojih najboljih radova.

Sclavi je imao nešto što većina današnjih pisaca nema; uz svoje psihičke probleme imao je i muda. Proniknuo je u Zagorovu psihu, uzeo njegove najveće strahove i ostvario ih kroz rušenje jedne utopije koju je Nolitta gradio dugi niz godina. Ali nije Sclavi atakirao na psihu našeg junaka samo u „Demonima“, podsjetit ću vas na neke ranije priče. Sjećate se kad je Zagor izgubio kontrolu nad sobom i počeo histerično bježati od čudovišta izazvanih halucinogenim isparavanjima u „Planini bogova“? Ili halucinacije u vodenim vrtlozima dok traži leš demonskog šamana, pa noćna mora koja nestaje s prvim zrakama sunca ali samo da bi se ponovo javila, kroz uznemirujuće zvuke tam- tama. Halucinacije su Sclavijev zaštitni znak koje daju mračan kontekst nekim pričama, s halucinacijom je radnja „Demona“ počela, halucinacije tjeraju junaka u ludilo. Vjerujem da je puno nas ostalo zbunjeno, šokirano čak i razočarano nakon pročitanog te davne 1989., a onda je došla obična priča Lovci na ucjene/U šakama robijaša i sve je sjelo na svoje mjesto, kolotečina Darkwooda vratila se u normalu. Danas je lakše sagledati Sclavijev pristup Zagoru, pogotovo je kroz „Demone“ lako povući paralelu između rata koji se odvijao u ne tako dalekoj prošlosti koji je potresao našu zemlju, a za neke rat još traje. Zagorovo ludilo najlakše je objasniti kroz post traumatski sindrom jednog ratnika koji na koncu dovodi ratnika do samoubojstva, ali za razliku od stripa, u stvarnom životu nema uzdignuća u krug života, ratnik dobije dva metra dubok grob, zastavu i počasni plotun.

Postnolittijanski period započeo je Pezzin koji stavlja Zagora u ulogu autsajdera protiv favorita Rockyja Thorpa, a onda uskače Tiziano i ostavlja svoj trajni pečat. Kad analizirate njegove priče dođete do zaključka da se većina njih bazira na propitkivanjima i pokušajima rušenja Zagorova entiteta i autoriteta. Predstavio se pričom o poludjelom starčiću koji si je uvrtio u glavu da je sam Zeus, i otima najjače ljude Darkwooda kako bi ih podvrgao ultimativnim smrtonosnim kušnjama. Gospodar Novog Olimpa naumio je slomiti Gospodara Darkwooda halucinacijama, umorom i iscrpljenošću provlačeći ga kroz dvanaest Heraklovih proba, Basileo ga želi za svog poluboga i ucjenjuje životom najboljeg prijatelja. Rat, vrišti ludi Hakaram i drži Zagora zatočenog u jezovitom i morbidnom svetištu. Poglavice ga ne zovu na sastanak, što je ravno bogohuljenju, a Akenat se otvoreno suprotstavlja i testira njegovu besmrtnost nožem u prsa. Rat, urla Demonska Maska i veže ga za stup za mučenje. Thunderman ga prži munjama, Paranormus ismijava pred Indijancima. Ali da nije bilo Nolitte, ne bi bilo ni Hellingena i „Svemirske braće“ i pitanje je bi li Sclavi uradio svoje remek- djelo. Nakon četiri poraza koje je pretrpio, Hellingen vapi za osvetom i odvlači Zagora u ponore ludila. Ubija mu prijatelje, razara mu svijet. Koji je to scenarist prije, a i poslije ubio Zagora, i to dva puta? Crni Gospodar zarinuo je vrh mača u njegovo srce, Hellingen je bio brutalniji; spalio je i razorio zabludu zvanu Darkwood i natjerao ga na samoubojstvo.

Memento te mortalem esse

Tu dolazimo do stare latinske izreke; memento te mortalem esse-sjeti se da si smrtan. Da čovječe u crvenoj majci, ti si smrtan. I u tome je štos, Sclavi nas je kroz niz priča pripremao na ono najgore, na Zagorovu smrt. Zagor može umrijeti jer je na koncu samo čovjek, i upravo njegovu ranjivost, lomnu psihu i smrtnost Sclavi preispituje. Slama Zagorovu konzistentnost, vješto balansiranje kroz svijet bijelaca i crvenokožaca i ispostavlja mu račun za dugogodišnje opsjenarstvo, primorava našeg junaka da zauzme stranu u ratu koji slijedi. Naravno, takvu blasfemiju nije moguće izvesti u stvarnom Darkwoodu, već svoje ideje prvi provlači kroz paralelne univerzume. Da, Sclavi je genijalac s velikim mudima. Srušio Zagora s trona, oduzeo mu titulu Gospodara Darkwooda, provukao ga kroz ludilo u kojem diže ruku na prijatelja, natjerao ga da zauzme stranu u ratu i pokazao mu kraj indijanske rase. Nije to rušenje kroz ponižavanje ideala jednog junaka, nije to rušenje kroz zatrovanu sjekiru Iron-mana ili pečatom sramote Supermikeova prstena.To je grubo suočavanje s neumitnom tragedijom crvenog naroda, tragedijom koju je Zagor naslućivao kroz bezbroj ranijih epizoda, tragedija iskazana u Wakopi i njegovoj ženi, tragedija pokazana kroz masakr Seminola, tragedija u kojoj prolijeva krv Kiowa da bi spasio plavu krv plemićkog ološa.

Neću više o „Demonima.“ I „Divovima.“ O njima je puno napisano i izrečeno, a bar još toliko ima se za reći. Iako su oni jedna od najvažnijih struktura koje čine Zagora, Mignacco iz njih ne uzima ama baš ništa, tek jednu malenu referencu izraženu u Zagorovom sjećanju na svjetove koje je posjetio u paralelnim dimenzijama. Tim potezom radi odličnu stvar, napravio je otklon od „Divova“, jer oni su jedan zaseban svijet i nije bilo manevarskog prostora uzeti neki događaj i uklopiti ga u ovaj „Zenit.“ Iz njih je uzeta tek ideja koja je naslov druge sveske o Vuku Samotnjaku. A njenu punu ideju, kroz potvrđivanje Zagora, ostvaruje na kraju „Divova“ jer nije on baba roga koja će nam oduzeti junaka. Sclavi nas u svom oproštajnom djelu vodi u pravu dimenziju, onu stvarnu gdje crveni narod gubi borbu za opstanak, a potom nas vraća u paralelni koji znamo od prve priče, ali vraća nam Zagora još jačeg, ustoličenog kao legendu.

Mignaccov Zagor

Nećemo se lagati, Mignacco se na serijalu nije proslavio. Nolitta, Sclavi, Capone, Castelli, Toninelli, Boselli, Buratinni… svaki od njih ima vrhunske i pamtljive epizode. K vragu, kad se i Meloncellija sjetite, sjetite se frajerske Zagorove poze na naslovnici „Magic- Bat.“ Luigi nema vrhunskih priča. Njegove su priče prosječne, rađene po šablonu i kao takve se ne ističu u gomili sličnih. On zna Zagorov skelet, ali se ne usuđuje nabaciti meso na njega. Mignacco je ipak prepoznatljiviji na serijalu o Mister Nou, iako nije ni tamo doživio ovacije i hvalospjeve, ali „Leteće Tigrove“ nitko mu ne može osporiti. Naravno, radio je i neke priče na Dylanovom serijalu. Meni su najupečatljivije baš prve njegove; „Između života i smrti“, „Ružičasti zečevi ubijaju“, „San tigrice“, „Glas iz ništavila.“ Jako dobre priče i nekako se lakše snašao u svijetu noćnih mora nego u Zagorovom serijalu u kojem nam se predstavio epizodom „Pratnja Mohawka.“ Iz tog prvijenca vidi se dugogodišnji utjecaj Amazonije koja je ostavila trag na njemu kroz niz pilotovih priča. Bilo bi odlično da su se scenaristi sjetili Marcusa, Helene i Jatira i ubacili ih u JA sagu. Uslijedile su „Lord u Darkwoodu“, „Traperi iz utvrde Arrow“, „Tamo gdje lete strvinari“, „Zeleni labirint“, neke priče za Maxi ediciju, poneka za Specijal i Almanah … Okušao se Luigi i s primjesom fantastike u horor pričama „Čudovište crnog mjeseca“ i „Na rubu vulkana.“ I opet nije uradio ništa pamtljivo, a još manje revolucionarno. Zanatlija koji monotono odrađuje svoj dio posla vodeći se onom starom: „Ne bi se štel nikome zameriti.“ A baš tim pristupom se i zamjerio mnogim fanovima, pa i meni. Ali onda piše scenarij za jednu neobičnu priču.

Zenit 666

Internet je ubio draž čitanja i iščekivanja. Generacijo, zamislite da se ova priča pojavila na kioscima prije nekih tridesetak godina. Na putu do škole navratiš do kioska, iskeširaš lovu koju ti je mama dala za sendvič od talijana i deset deka posebne, vrtiš strip u ruci, mozgaš koja je radnja priče, tko je misteriozna zakukuljena osoba na vrhu litice, s čim će se svim mogućim i nemogućim Zagor susresti, kakvu će pustolovinu doživjeti? Danas te magije više nema, iščekivanja nam razbijaju optički kablovi i žice kojima informacije putuju brzinom svjetlosti. Nakon 55 godina vladavine neprikosnovenog Ferrija, pažnja se fokusira na naslovnicu kojom je inauguriran novi crtač naslovnica. Piccinelli i njegov prvijenac bila je tema na ovom forumu, razglabalo se je li bolji on ili Nuccio, nekome i Verni. Zahvaljujući Ludensovom potezu imamo je u ruci tridesetak mjeseci ranije, i oštrim kritičkim pogledom odmjeravamo ju pokušavajući joj naći manu. Prilično je neuobičajena jer Zagor nije u prvom planu, ali to je optička varka koju daje forma likova složenih u trokutu; u prvom planu su zombiji, na vrhu trokuta je maskirani lik, a Zagor je u samom središtu. Takvim pristupom Piccinelli je ostavio pečat svojim debijem, a već na slijedećima radi klasičan Ferrijev stil udaren s naslovnicom „Zasjeda u šumi“; Zagor je u prvom planu, u punoj svojoj veličini. Kad nakon nekih pola sata analiziranja odlične naslovnice i njenih detalja, a posebno na Zagoru (malo s licem ima problema, ali polako dolazi na klasični Ferrijev izraz), skrenete pogled, u oči će vam upasti naslov sa sotonskim brojem, „Zenit 666.“ Naslov je netipičan, ne samo svojom originalnošću već i veličinom. Malen, skoro i neprimjetan, zgurio se u donjem desnom kutku (naravno, mislim na naše izdanje) i time je veći efekt stavljen na samu naslovnicu. I ne samo to, tim malenim naslovom kao da se sugerira čitatelju da će ovo biti jedna neobična priča. Što u tri šestice imamo od Sclavijeve ostavštine?

Na samom početku jedan simbol asocira nas na jedno Sclavijevo čedo, na lika koji je ostao upamćen i urezan u sjećanje od svog prvog pojavljivanja još iz Dnevnikove ere. Lika sa zlokobnom i zastrašujućom maskom na licu koji se nakon poraza, uz jezivo cerekanje bacio s vrha litice uz proročanske riječi: „Vratit ću se.“ I vratio se Demonska Maska, ali tek u Burattinijevoj „Indijanskoj magiji“ koje desetljeće kasnije. Zatim nam predstavlja sektu Bezličnih u priči „Manituova škrinja.“ U „Zenitu“ se opaki šaman spominje tek u sjećanjima, ali je tu jedan od preživjelih sektaša. Sjećate se kraja „Manituove škrinje“ s kojim su mnogi od nas ostali zbunjeni? Koliko ste vračeva nabrojali kroz epizodu, a koliko ih se na kraju nje bacilo u ponor? Mignacco ne postavlja izravno tezu da je to taj treći, ali zašto ne?

Zatim imamo jednog Indijanca kojeg smo svi zavoljeli, a idućih tridesetak godina nestrpljivo očekivali njegov povratak. Indijanca koji hladnokrvno odapinje strelicu ne obazirući se na riječi: „Usudio si se udariti na Zagora, Duha Sa Sjekirom.“ Ali povratak nije stizao. Vraćena je hrpa neprijatelja; Rakosi, Kandrax, Robert Gray, Rendall Scull, Krojač, Hellingen, Akkronijani. Čak smo i plavušana metroseksualca Hagotha upoznali, Olaf Botegosky je našao svoje korijene, doživio katarzu i otišao u smrt kao Gospodar Darkwooda. Tijekom proteklih godina vratili su se i neki stari prijatelji, pojavljivali se novi, ali Vuk Samotnjak kao da je u zemlju propao. I konačno, Mignacco ga vraća ali s dobrom dozom drskosti. On Vuka Samotnjaka na kraju svoje priče ostavlja u Golnoru i tim potezom kao da kaže: „Kada nitko nije imao hrabrosti i ideja vratiti ovaj karizmatični lik svih tih godina, ja ću ga vratiti ali ostaviti u paralelnoj dimenziji. I ako se netko usudi, neka netko poslije mene napiše priču o Vuku Samotnjaku. Imamo „Prokleto blago“, odličnu priču razvijenu na samo 96 stranica. Priča je, uz iduću, nositelj radnje, a Mignacco je iz nje uzeo luckastog i simpatičnog lovca na blago Digging Billa, ukletu galiju Discovery i zombije kapetana Holbucka. U konačnici imamo Golnor, prvu zemlju u paralelnoj dimenziji kroz koju su kročili naši junaci, a uzeta je za centralno mjesto radnje u „Zenit 666.“

Golnor

I evo nas nakon tridesetak godina opet u Golnoru, epskoj fantastičnoj zemlji čiji stanovnici egzistiraju u paralelnom svijetu. Sclavijeva verzija Tolkienova romana „Gospodar prstenova.“ Sclavijev Golnor u kojem je Dobro i Zlo klasično raspoređeno kroz likove koji se pojavljuju. Svijet strogo odijeljen na bijelu i crnu magiju kroz dva brata sušte suprotnosti, Elcin je utjelovio Dobro, Mord Zlo i koji čuvaju svoje svjetove. U Sclavijev svijet magije i fantastike u kojem stoluje opaki Crni Gospodar moglo se ući ako prolistate „Knjigu vremena.“ Ali „Knjiga vremena“ je uništena. Pa kako su naši junaci opet zakoračili u Golnor? Mignaccovom idejom koja se perfektno ukalupljuje u priču kroz jednu staru mapu iz jedne stare epizode i time nam otkriva jedan detalj; Zagor je još jednom bio u Golnoru a da to nije znao. Nismo ni mi. Da, da, tu se opet referiram na odličnu priču „Prokleto blago.“ Ako ste čitali priču onda znate da se do pravog izvora moglo doći jedino uz pomoć mape. Upravo ta mapa zauzima posebno mjesto u ovoj priči jer je pisana na posebnom listu papira i sada nam Mignacco smjelom idejom otkriva nam zašto je bilo nemoguće naći pravi izvor bez nje.

Znate u čemu je problem s Mignaccovim Golnorom? Nema onu moć koji ima Sclavijev, da te usiše u svoju dimenziju fantastike i bajke s elementima horora. Sama Sclavijeva priča ima odličan početak, a tek prijelaz iz svijeta u svijet…prava mala majstorija jeze i iščekivanja. Ali sada jeze i straha nema, Crni Gospodar davno je mrtav, a njegovog slugu Morda koji je dočekao naše junake na ulazu, mijenja netko drugi. Mignacco nam servira na bizaran način jednu svoju idejnu kreaciju, Ružičastog zeca iz Dylanovih priča. Malo Luigijeve taštine, ali moram priznati čak i dobro osmišljeno i ubačeno u pravi trenutak, jer zeko svojom pojavom naznačuje da Golnor više nije onaj stari Sclavijev svijet. Iako je većina likova koje smo ranije upoznali ovdje: patuljak Panko i njegov narod Parvoli, dobri čarobnjak Elcin, Galad i njegova voljena Lara, ovo je sada novi svijet. S dvojicom novih Riola. Primjetno je koliko se Mignacco fokusirao na obitelj; Vuk Samotnjak ponovo ima ženu i sina, Lara i Galad imaju potomke Baldara i Rolana. Krug života ima svoj centar, a obitelj je centar u ovom Mignaccovom svijetu. Naizgled je sve idilično u čudesnom Golnoru. Ali Zagorovi neprijatelji često imaju nezgodnu naviku da opet ožive.

Dylan je promijenio obleku, nabacio koju kilu viška i pustio brčiće. Posveta za Dylanovu prvu naslovnicu nalazi se na stranici 24.

Nemrtvi

U ovu kategoriju možemo ubrojiti maltene sve Zagorove neprijatelje koji su uskrsavali od naizgled fatalnih rana; Pekot s metkom posred čelenke, spaljivani, probodeni i dezintegrirani Hellingen, otrovani Robert Grey …Ali nas zanimaju hodajuća trupla. Klasičnom podjelom tu bi sigurno ubrojili nadvampira Rakosija i vampiricu Yleniu Vargu. Mi ćemo pozornost obratiti na žive mrtvace iliti zombije. Na nemrtve koji su magijom ili znanošću ponovno dobili život. Mrtvacima koji ubijaju po nečijoj zapovijedi ili im je ubijanje primarno usađeno kao instinkt da zaštite svoj nemrtvi svijet.

Vudu kao religiju i glavni pokretač radnje vidjeli smo u Nolittinom prvijencu na tu temu, u priči „Vudu.“ Nolitta u njoj koristi klasični prikaz jedne nama nepoznate religije i običaja vezanih uz nju i postepeno gradi tenzije kroz prikaz izbodenih vudu lutaka, a jedna od njih liči na Zagora. Kulminacija se događa na kraju, prikazom zombija, ali ne onih klasičnih kakve smo navikli gledati u filmovima, serijama i kasnijim Zagorovim epizodama, proždrljivaca za ljudskim mesom, već su Nolittini zombiji instrument osvete izvršene nad jednim krvoločnim fanatikom. Puno godina kasnije došla je Marie Laveau koja se trikovima služila da od ljudi napravi poslušne žive sluge bez svoje svijesti, ali je prilikom jednog obreda u močvari dozvala i proždirače ljudskog mesa. Nije dugo prošlo i upoznali smo nekromante iz Kusha, vladare crne magije sa svojim hordama poslušnih i gladnih zombija.

Sclavi jedini radi zasebni entitet živih mrtvaca, oni ne odgovaraju nikome, niti su ičije sluge jer nisu prizvani crnom magijom i čuvaju svoju galiju od uljeza. Nijedna priča koja uključuje žive mrtvace ne može se nositi sa Sclavijevim pečatom udarenim u „Prokletom blagu.“ U njoj horor atmosfera dostiže svoju puninu i maksimum, u skučenom potpalublju davno potopljene galije. Ferri je majstorski upotpunio osjećaj čiste jeze, što nijedan crtač nije uspio ponoviti. Sukob je bio kratak i intenzivan, ali ono što se pamti je Zagorovo lice straha i užasa pri odsjajima plamena koji proždire galiju. Živi mrtvaci s Discoveryja našli su svoje mjesto u ovoj Mignaccovoj priči. Ali nema više one atmosfere straha i jeze. Mene cijela priča podsjeća na crtani film s tematikom fantastične bajke u nekom vremenu i nekom svijetu. Iako bih više volio da je priča išla u smjeru horor fantastike, jer ne zaboravimo, ipak je ovo hommage majstoru horora. Priča je lišena svog punog horor oblika, a tome je definitivno kriv crtež. Po prvi puta jedan Dylanov crtač crta Zagorovu epizodu. Pitam se na što je Mignacco ciljao ovom pričom; ako je išao na zabavnu priču s elementima bajke, onda je Piccattov neobičan, karikaturalan i ekstravagantan crtež odličan za ovaj eksperiment. Ako je ciljao horor temu, onda je izbor crtača definitivno pogrešan odabir, ni trunka mračne atmosfere u nju nije uspio pretočiti. Što je nevjerojatno, jer priča koja se zasniva na omažiranju Sclavijevih radova, a rade ju pisac i crtač na serijalu o istraživaču noćnih mora, mora imati bar trunku horora. Nevjerojatno da su njih dvojica, zajedno ili zasebno, odradili neke Dylanove odlične priče, ali ovdje tu atmosferu nisu uspjeli pretočiti. Meni se Piccattova crtačka karikaturalnost ne sviđa (Dylan je već druga priča, i tu se opet dotičem njegovih ranih radova), a tome jako doprinosi i drečavo, očajno koloriranje. Da je priča rađena u c/b verziji, možda bi Piccattov crtež bolje kotirao. Iako, sve si mislim kako bi cjelokupni dojam bolje ostavio Mari sa svojim mračnim stilom crtanja. To bi bio pravi Golnor, to bi bio pun pogodak jeze i straha, pogotovo s uskrsnulim zombijima Riolima. Slična pogreška ali u manjoj mjeri je napravljena i s Donatellijem kao izborom za crtača epizode „Plamena lubanja.“

Da napravimo završni račun. Mignacco nam je vratio Vuka Samotnjaka koji više nije onaj stari anti heroj kakvog smo upoznali, osvetnik koji ima na umu samo jedan cilj; ubiti posljednjeg od ubojica svoje žene i djeteta i pri tome se ne susteže odapeti strelicu i na samog Zagora. Metafora koju Sclavi radi sa zimom i hladnim srcem Vuka Samotnjaka je perfektna i upotrebljiva je u ovoj priči na početku, Mignacco samo mijenja godišnje doba. Darkwood je u zelenilu, ptičice cvrkuću a Vuk Samotnjak pronašao je svoj centar u krugu života, zasnovao je novu obitelj, ali u duši ostao je stari ratnik kojem krv uzavre kad mu se dirne u nju. I opet se vraća stara metafora zime i gubitka, nemira i tjeskobe koje je Piccatto uspio materijalizirati u jednom snježnom kadru na stranici 19. (ovo mu je veliki plus od mene) jer saznajemo da je Vuk opet izgubio obitelj. U jednom trenutku sam pomislio da je autor uradio veliku pogrešku jer je bivšeg usamljenog osvetnika stavio u poziciju sporednog statiste. Kako pogrešna teza na koju sam nasjeo na prvo čitanje. Mogao je Mignacco staviti sudar dvaju svjetova; indijanski i golnorski. I umalo je došlo do epskog sraza indijanskog tomahawka i golnorskog mača. Zamislite kakav bi to sukob bio, na čiju bi stranu Zagor stao? A onda Mignacco prijetećem užasu rata suprotstavlja jednu obitelj i dolazi do sveopćeg otrežnjenja Indijanaca. Tu se potvrđuje teza o obitelji kao centru u krugu života, u zagrljaju muža, žene i sina, baš tu Vuk Samotnjak razbija moju predrasudu o sporednom statisti.

Craven Roadom kroz Golnor

U potrazi za obitelji i plemenom vratili smo se u Golnor, svijet koji je nekada bio strogo odijeljen na Dobro i Zlo koje se ponekad sukobe. I to tako žestoko da ostanu fatalne posljedice po jednu od tih univerzalnih sila. Na kraju je Zlo poraženo, ali je ono u svojoj suštini besmrtno i ponekad samo promijeni lice. Kako se ovom pričom u Italiji obilježilo i Dylanovih okruglih trideset godina u svijetu stripa, tako je Mignacco došao na odličnu ideju kako Zlo ponovno razbuditi. Dao je novo lice Zlu, ali ga isprva krije pod kukuljicom. I odlično je povezao elemente koji grade priču i zbog kojih Zlo konačno skida kukuljicu. Virus besmrtnosti i zombije koji se pojavljuju u Dylanovoj premijeri davne 1986. Radi još jedan odvažan potez koji se pokazuje kao pun pogodak, kroz njih se dotakao se i samog Dylana, oni su čest motiv u njegovim pričama; zombije smo imali u nizu priča već od prvijenca „Zora živih mrtvaca“, zatim maketu galije koju slaže i konačno ju sastavlja i pri tome otkriva svoje porijeklo u „Priča o Dylanu Dogu.“ Ali nije stao na tome, ubacio je jedne od najprepoznatljivijih likova iz Dylanova svijeta; već spomenutog Ružičastog zeca, i Xabarasa. Znamo tko je Xabaras još od prvog pojavljivanja, znamo da teži besmrtnosti i u tom cilju ubrizgava viruse mrtvim ljudima kako bi ih opet oživio. Poput supružnika Bronsky iz odlične Burattinijeve priče „Buđenja“ s odličnim Barisonovim crtežom.

Xabaras je Vrag, barem tako anagram njegova imena kaže u prvoj epizodi Dylana. Sviđa mi se kako je Sclavi okarakterizirao Vraga u toj prvoj priči. Vrag se služi primitivnim sredstvima u rješavanju svojih problema, kanistrom benzina spaljuje zgradu, revolverom puca zombijima u glavu, kupuje kartu i putuje vlakom, dakle, čovjek je. Nema dlanom o dlan i riješeni su njegovi problemi, ali ipak na kraju ostajemo dojma da ima nešto demonsko u Xabarasu. Identičnu razradu koristi i Mignacco, Xabaras ima i ljudskog i demonskog u sebi. Sclavi je koristio halucinacije da „sruši“ Zagora; isparavanja, umor, iscrpljenost pa i djelić akkronijanskog prijemnika koji je ostao zavučen nekoliko centimetara pod kožom. Mignacco također poseže za halucinacijom kako bi uzdrmao našeg junaka, kroz zagrljaj Xabarasa Zagor na trenutak opet proživljava tragediju iz djetinjstva koja ga je zauvijek obilježila. Naravno, ovdje je neizbježna poveznica na odnos očeva i sinova, Xabarasa i Dylana, Mikea i Patricka. Grijesi očeva ostali su duboko urezani u njihove psihološke karakteristike zbog kojih su postali to što jesu.

Da ne duljim više, skidam kapu Mignaccu na odličnoj ideji i poveznicama, scenariju malo manju ocjenu dajem. Kako je priča u originalu izdana u redovnoj seriji, šteta što nismo dobili priču u nekoliko nastavaka. Nije ovdje problem bio razviti jednu ideju iako limitiranost brojem stranica sama po sebi stvara ograničenost i blokadu u piščevu mozgu. Podlogu je već imao u starim Sclavijevim pričama i samo je trebao naći način kako te priče povezati sa Zagorovim i Dylanovim svijetom i pri tome paziti da su ta dva svijeta međusobnoj koheziji, to je fino odrađeno kroz poveznice Golnor- karta, virus besmrtnosti iz Dugina jezera koji je Xabaras sintetizirao u „Zori živih mrtvaca“, leteća galija i zombiji koji vežu „Zenit“ i stoti jubilarac „Priča o Dylanu Dogu“… Ali problema definitivno ima. Najveći je u odabiru crtača koji je uništio atmosferu, problem je u drečavom koloru. A najveća pogreška je urađena s percepcijom Golnoroa koji je izgubio Sclavijevu mističnost i fantaziju pa Zagor sada može ući u njega kad god to poželi. Takvo rješenje ruši postavljeni koncept paralelnih dimenzija i na tom je Mignacco zaradio nekoliko ocjena manje za scenarij, baš na samom kraju.

Naprijed

ZG SR 613/614 Neljudi

ZG SR 616-618 Vampiri

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • Gru

    Ukupna ocjena 50%

    6, 4, 4, 8

    Ovaj 666-ti broj je kao nekakav eksperiment koji (barem po meni) nije uspio. Okosnica cijelog stripa je posveta Sclavijevom radu na Zagoru. Tu Mignacco spaja primjerice "Demonsku masku", "Vuka samotnjaka", "Prokleto blago", "Horde zla" i ostale Sclavijeve priče te dodajući brojne reference iz Dylanovog svijeta stvara bljutavu priču, ništa što dosad nije viđeno. Tako imamo onog indijanca koji traži pa izgubi središte kruga, Golnor sa vilenjacima i patuljcima, Crnog gospodara i naravno - horror. Horror u vidu Picattovog crteža (zbog kojega preskačem sve ove nove Dylanove epizode koje on crta). Mislim, čovjek je odlično obavljao svoj posao u ranim Dylanovim epizodama, a sada je to nesvakidašnja grozota, kao da crta cijeli crtež u jednom potezu i ne dižući pero, skoro ko one dječje kućice sa krovom. Kad je već morao crtati neko iz Dylanovog kadra, šteta da to nije bio Stano ili Roi.

    21.09.2017
    00:36:00 sati
    Gru
    uredi
  • DODSFERD

    Ukupna ocjena 19%

    1, 1, 2, 7

    Ova epizoda je bila jako naporna za čitanje, morao sam prekidati 3 puta i jedva došao do kraja. 

    Može ona biti omaž ne znam kome i ne znam čemu, ali to ne mijenja činjenicu da se radi o potpunom promašaju. Krenuvši od toga da uopće ne volim fantasy na Zagoru, pa preko loših scenarističkih rješenja, na kraju se dobije mix svega i svačega iz kojeg se ne može izvući ništa pozitivno. Hajde da je Mignacco išao gnjaviti samo sa onim bezveznim Golnorom, ali on je nepotrebno ubacio smjernice na neke puno bolje epizode kao što su Vuk samotnjak ili Prokleto blago i tako bacio mrlju na njih. Lik Digging Billa ovdje nema nikakvu svrhu, a da ne govorim o tome kako je isforsirana nevjerojatna slučajnost da se on pojavi u Zagorovoj kolibi baš u trenutku kada ga je ovaj odlučio potražiti. U nastavku je tragač za blagom bio samo statist, tek toliko da se može reći kako je bio prisutan. 

    Smjernice na jednu izvrsnu Demonsku masku ne mogu oprostiti, ta epizoda nije zaslužila da se razvlači poput kurve. Inače, sam lik Devil Maska je imao smisla u prvom pojavljivanju, donekle još u Indijanskoj magiji, a gluposti sa vračevima bez lica u Manituovoj škrinji i ovdje su nepotrebne. I onda još ispadne da su oni mogli putovati kroz univerzume, kao da nije bilo dovoljno gluposti i bez toga. Najgore je ipak sačuvano za kraj i lika ispod kapuljače, od toliko potencijalnih negativaca baš je izabran jedan sa drugog serijala koji se ovdje uopće ne uklapa. 

    Crtež je vrlo loš, neću mu dati najnižu ocjenu samo zato što je Piccatto gost na ovom serijalu i neće se zadržavati na njemu. Jedina vrijednost ovog stripa je naslovnica Piccinellija, tim više jer mu je prva. Što se tiče onoga unutar korica, bolje da je ostao prazan papir i osjećao bih se manje prevareno za 25 kn koje sam dao za ovo sranje.

     

    21.09.2017
    00:41:00 sati
    DODSFERD
    uredi
  • acestroke

    Ukupna ocjena 90%

    9, 9, 9, 9

    Super strip, jedan od boljih "specijala" koje smo skoro vidjeli.  Prica kao prica je originalna i uzbudljiva, jer ovdje imamo super likove Zagorovog univerzuma, pocevsi od Vuka Samotnjaka do Digging Billa, i onda one ostale stare Sclavijeve kreacije iz epizode "Crni Gospodar/Horde Zla", i cinjenica da je Mignacco ovdje odlicno uspojio (SPOILER ALERT!) univerzume Zagora i Dylana je nesto sto stvarno nisam ocekivao, i na kraju je sve ispalo kao slag na torti.  Crtez je puno bolji nego sto sam iskreno ocekivao od Piccatta, a boje pogotovo.  Ko god tvrdi da je ovo sranje jednostavno ima standarde koje ni sam bog ne bi mog'o zadovoljit; naslovnica je, na zalost, najslabiji elemenat, iako je ovo Piccinelijeva prva naslovnica posle Ferrija.  Covjek je odlican crtac, samo sto na ovoj partikularnoj epizodi nije bas dokazao.  

    21.09.2017
    02:13:00 sati
    acestroke
    uredi
  • markotamara

    Ukupna ocjena 38%

    5, 5, 1, 5

    ovo vise nezelim vidjeti na omiljenom junaku

    svaka cast za "posvetu" ali neka je radu negdi drugdje

    crtez mi ne pase,katastrofa,mozda je sjebala boja,mozda je bolje u c/b,ali u svakom slucaju ovo je nesto sto me ne raduje kada uzmen u ruke

    naslovnica je tek prva pa se nebi na nju ni previse osvrtao

     

    21.09.2017
    03:49:00 sati
    markotamara
    uredi
  • King Warrior

    Ukupna ocjena 73%

    8, 6, 7, 10

    Strip je posveta Sclaviju, cak i Dylan ima kameo nastup.


    Zagor je dobio novog neprijatelja, jednog od najvecih negativaca u Bonelliju, samo sto je do sada ta osoba bila arhineprijatelj jednom drugom junaku, dok se kod Zagora ovdje premijerno pojavljuje.
    Sto se tice crteza, sasvim je ok, Piccato je ovu pricu odradio zajedno sa svojim ucenikom, mislim da je to primjetno. U nekim scenama imamo totalno staticne scene likova, pretpostavljam da je taj ucenik to odradio. U nekim drugim scenama sve je na najvisem nivou. Uglavnom, crtez je bolji nego kod vecine Zagorovih crtaca. 

     

    Mana je ta sto je zbrzan kraj i s time je unisten ukupni dojam, s druge strane ima nekoliko "wtf" momenata koji daju dodatni plus epizodi.

    21.09.2017
    06:07:00 sati
    King Warrior
    uredi
  • velka031

    Ukupna ocjena 28%

    2, 2, 3, 7

    Jako loše, ne želim ovakvog Zagora, naslovnica je dobra, ništa toliko posebno.

    21.09.2017
    07:12:00 sati
    velka031
    uredi
  • RadioClash

    Ukupna ocjena 66%

    7, 7, 5, 9

    Bilo je OK.

    Manjak stranica je najveći problem.

    Najveći plus je što ću se radnje i sjećati poslije 2 sedmice, a ne kao nekoliko zadnjih Specijala koje sam zaboravio nakon 5 minuta.

    21.09.2017
    08:36:00 sati
    RadioClash
    uredi
  • Ukupna ocjena 20%

    1, 1, 2, 8

    Hiperprodukcija je u Zagoru već odavno uzela svoje, fantasy se morao ubaciti i uzima sve više prostora a to jednostavno nije moj Zagor. Ovdje imamo pravu erupciju tog fantasy smeća i, kako rekoh na forumu, zato je strip jedna mala deponija koju je zapravo vrlo teško pročitati. Ali, nije mi teško palo jer ovo sam i očekivao. Zapravo potpisujem Dodsferdov komentar, ovo stvarno nema nikakvog smisla. Kakvi paralelni svjetovi, kakvi bakrači.

    Naslovnica bi bila bolja da je Zagorova faca normalnija i da nije u petom planu, ovaj Piccatto je postao najgori crtač Zagora, zafrkao je i Segnu i jednog, ne pamtim mu ime, iz onog naivnog perioda..

    Čestitke igoru na volji da ovo recenzira, zavidim svima koji su uživali u ovom i iz ovakve epizode izvlače zaključke.

    21.09.2017
    09:23:00 sati
    Dwayne_Looney
    uredi
  • Ukupna ocjena 19%

    1, 1, 1, 10

    Nije vrijedno komentirati. Naslovnica je izvrsna...čak puno obećava...ALI, kad otvoriš i prelistaš...zaključiš da nije vrijedno trošiti novac i vrijeme... Nažalost, Zagor tone sve više i jedva hvata zrak...

    21.09.2017
    12:40:00 sati
    žalosna_sova
    uredi
  • drogsy

    Ukupna ocjena 50%

    5, 2, 7, 8

    Nekakav nazovi-potencijal se i nazirao u samom početku, no kad ti se gotovo cijeli scenarij vrti oko "ubaci-što-više-likova" na samo bijednih 94 stranica koje bi još trebale i inkorporirati nekakvu epsku radnju, onda je dobro što ovo nije ispalo totalnim disasterom.

     

    Piccatto bi bio pravo i nužno potrebno osvježenje zagorovom crtačkom staffu, neke camera- angle-ove i kadriranje nikad prije nismo mogli vidjeti u ovom serijalu. Šteta što su neki detalji, kao i atmosfera njegova crteža, totalno uništeni kičastim kolorom.

    21.09.2017
    12:58:00 sati
    drogsy
    uredi
  • Ukupna ocjena 75%

    10, 10, 4, 3

    Odlično, dobra priča, slab crtež, manjak stranica...

    21.09.2017
    13:32:00 sati
    gogowins
    uredi
  • El Morisco

    Ukupna ocjena 15%

    2, 1, 1, 3

    Kakav "hommage" Sclaviju??? Ne govno, nego Ober govno od stripa.

    21.09.2017
    14:24:00 sati
    El Morisco
    uredi
  • Ukupna ocjena 25%

    1, 1, 4, 7

    21.09.2017
    14:33:00 sati
    zagor2805
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 47%

    5, 4, 4, 8

    21.09.2017
    14:52:00 sati
    goghy
    uredi
  • Sarghan

    Ukupna ocjena 66%

    6, 5, 8, 9

    Pomalo dosadnjikava priča s nekoliko glupih dijaloga, no završnica (iako zbrzana) me ulovila totalno nespremnog i definitivno vadi cijeli strip. Ako ništa drugo, na kraju postoji jedan jako zanimljiv „shared universe“ trenutak u stilu određenih američkih stripova, no čisto sumnjam da će Bonelli nastaviti dalje s tom praksom u nekoj većoj mjeri.

     

    Može se reći da je kolor užasan (previše kričav) i da kao takav kvari ukupan dojam crteža, no nikako se ne može reći da je crtež loš. Na stranu Piccattov grubi/surovi/neuredan stil koji ne stavlja toliki naglasak na detalje i izgled likova i koji je kao takav netipičan za Zagora, Piccatto je u ovom stripu (i to jedinom kojeg je skicirao za Zagora) crtački sveukupno obavio puno bolji posao od (najmanje) polovice Zagorovih crtača koji imaju na desetke nacrtanih Zagorovih stripova. Mada, također je istina kako i crtački dio ovog stripa nije savršen te ima lošije odrađenih dijelova. Npr. ima par mjesta u stripu gdje Piccattov crtež zna biti statičan što je možda više do tuširanja njegovog učenika Renata Riccia (kako su pobogu u Ludensovom izdanju umjesto njega kao crtača naveli Roija????) nego do Piccatta koji je većinom skicirao i postavljao table i likove (i time obavio veći dio posla.)

     

    Također, bio je jako lijep osjećaj vidjeti na kioscima ovu naslovnicu s novim naslovničarom.

    21.09.2017
    19:31:00 sati
    Sarghan
    uredi
  • gerilac1

    Ukupna ocjena 72%

    8, 7, 6, 9

    Priča je srednja žalost, ali može proći u moru loših epizoda. Crtež nije klasičan, zato mi se i dopada, mada ovo nije Zagor kojeg bi volio da čitam redovno, možda ponekad u kojem specijalcu. Naslovnica mi je najbolja stavka ovog stripa, efektivna, lijepo kolorisana i korektno odrađena, kolor je sasvim ok i za ovakvu priču bolji ni ne treba. Stiče se utisak da je radnja zbrzana, što je posljedica ograničenog broja strana. Uglavnom nije najlošiji Zagor koji sam čitao.

    21.09.2017
    22:58:00 sati
    gerilac1
    uredi
  • macca1985

    Ukupna ocjena 88%

    10, 10, 6, 10

    21.09.2017
    23:49:00 sati
    macca1985
    uredi
  • ike666

    Ukupna ocjena 41%

    3, 3, 5, 8

    Ne.

    21.09.2017
    23:53:00 sati
    ike666
    uredi
  • nellesky

    Ukupna ocjena 89%

    10, 7, 10, 8

    Recenzija za 10

    22.09.2017
    06:52:00 sati
    nellesky
    uredi
  • PijaniPatak

    Ukupna ocjena 72%

    10, 6, 5, 9

    Upravo pročitao ovu ipak simpatičnu i vrlo solidnu posvetu Sclaviju i Dilan Dogovom tridesetogodišnjem jubileju. Priča teče u duhu starih Nolittinih, linearno (stil koji je po Nolitti "čitaočev prijatelj"), vrlo pitko i sa maltene sveprisutnim glavnim junakom, osim u onim retkim momentima kada scena mora da ga napusti. Ne znam šta bih vam rekao, a da ne odajem previše. Ideja je odlična i ostavlja prostora maestralnoj avanturi: ubačeni su i međusobno povezani elementi i likovi oba serijala (Vuk Samotnjak, Crni Gospodar, Knjiga Vremena, Stara Galija u Sekvehani (ZG 200) i mapa koja vodi do nje, Golnor, nešto sitno Ksabaras i Ružičasti Zec itd.) i moram reći da je metod njihovog povezivanja u jednu jedinu storiju i na na neki način povezivanje Zagorovog i Dilanovog univerzuma neočekivano sjajno i podosta intrigantno uspelo, tako da mi je to najsvetlija tačka cele sveske. Ideja, dakle.

    Scenario, na žalost, ne doseže tu crtu. Vuk Samotnjak, na primer, i pored ogromnog prostora koji mu je posvećen ne naliči karakterno onom iz čuvenog "Kruga života"- lik je, poput Caina u "Atlantidi" i "Skiptru Tin-Hinan" nakon razrešenja lične tragedije koja mu je odredila antijunački psihološki profil koji smo svi mi voleli, jednostavno krenuo dalje i otrgao se od svojih korena dospevši tako u bezličje. Golnor, s druge strane, gubi svoj primarni kvalitet zbog manjka prostora za realizaciju. kao i cela druga polovina sveske. Ipak, ideja vadi stvar. Ona me je prvom delu sveske nekoliko puta ostavila otvorenih usta, a bome i na poslednjem delu – samo što je, na žalost, loše izvedeno. Mignacco je bio na tragu nečega veličanstvenog i epskog, ali zbog nekog gadnog prokletstva ovakvi potencijali završe u slepoj ulici tesnih jubilaraca i ispadnu ćorak (mada je diskutabilno koliko je 95 stranica prostora tesno, budući da možemo videti fantastične priče odrađene i na upola manje stranica).

    Piccato je definitivno problem za oko. Trebalo mi je nekoliko stranica da se naviknem na njega, ali nakon toga mi nije nimalo smetao. Dapače, svojim unikatnim stilom i pomalo infantilnim tonom pristupa mi je postao deo magije “Zenita 666” po pitanju bajkovitosti i određenoj dilandogovskoj romantičnosti. Istina, ima jedno desetak imena DD staffa koje bih video radije potpisane u ovoj svesci, ali dok god je ovako izolovan događaj i u svetlu ovakvog jubileja...predstavlja više nego dobrodošlo osveženje.

    Ideja 10  -fantastično
    Priča 6  –ideja je diže za ocenu.
    Crtež 5 – realno. 
    Kolor 2 Drečavo. Kolorista je trebao da baci pogled na Avanturu u Darkwoodu za primer kako se određene scene trebaju bojiti  
    Naslovnica 9 – ima par momenata za popravku

     

    Igore, majstore, kapa dole na recenziji!!!

    22.09.2017
    10:07:00 sati
    PijaniPatak
    uredi
  • Dukidule

    Ukupna ocjena 15%

    1, 1, 1, 6

    Sve je već rečeno, ne treba ništa dodati, osim - divim se čovjeku koji je preuzeo recenzirati ovaj (daj Bože) unikat kakav se nikada više neće ponoviti.
    22.09.2017
    10:10:00 sati
    Dukidule
    uredi
  • alen

    Ukupna ocjena 79%

    9, 8, 7, 7

    22.09.2017
    12:38:00 sati
    alen
    uredi
  • anto

    Ukupna ocjena 46%

    5, 3, 5, 7

    tanko,tanko... u svakom pogledu (osim naslovnice)

    22.09.2017
    17:57:00 sati
    anto
    uredi
  • solar

    Ukupna ocjena 72%

    8, 6, 7, 9

    Nolitta je u DNA Zagora upisao tzv. "sense of wonder" što bi značilo da se u tom svijetu sve može dogoditi. Baš zbog tih karakteristika dobili smo neke od najljepših priča poput onih sa Kandraksom, Vampirom, Akronijancima ili "Fanta Čiko" specijal.

    Zenith 666 je zamišljen kao omaž Tizianu Sclaviju koji je osamdesetih godina ostavio veliki pečat na serijalu i samom Dilan Dogu koji slavi tridesetogodišnjicu. Zato tu možemo naći reference na Demonsku masku, Horde zla, Vuka samotnjaka itd., znači namjera je od početka jasna. U Bonelliju su željeli iskoristiti ovu priliku pa su od ove epizode napravili svojevrsni "event" koji iskače iz normalnih okvira serijala, pa je zato ova epizoda u boji, radi je jedan od Dilanovih crtača iz stare garde, u isto vrijeme publici se predstavlja novi crtač naslovnica Alessandro Piccinelli a ovaj broj je čak i reklamiran na koricama Dilana ne bi li se još netko zakačio na Zagora.

    Mignacco je priču ambiciozno zamislio, inkorporirao je puno Sclavijevih likova i lokacija, posebno mi se sviđa odluka da se ponovno vratimo na izvor Suskvehane koja je uistinu jedno od darkvudskih mitskih mjesta. Svatko tko je u djetinjstvu čitao Sclavijevo i Ferrijevo "Prokleto blago" zna o čemu pričam. Taj famozni drugi izvor Suskvehane u sebi sadrži nevjerovatan kapital magije i mistike i nije slučajno Mignacco odabrao tu lokaciju kao neku vrstu prolaza u još fantastičniji i magičniji Golnor, još jednu Sclavijevu kreaciju inspiriranu Gospodarom prstenova i sličnim literarnim predlošcima. Vuk samotnjak je uz Zagora glavni lik i onaj koji priču vodi naprijed. Njegov lik je također lijepo nadograđen, uspio je naći svoj mir, centar svoga kruga života, skrasio se na jednom lijepom mjestu u plemenu koje umjesto rata traži mir. Ali mir je konstantno pod napadom zlih sila pa je tako i njegovoj sreći došao kraj.

    Pijani Patak je u svom komentaru lijepo primijetio kako su povratci takvih anti-junaka vrlo često dvosjekli mač jer se dogodi da ono zbog čega je u originalnoj priči bio tako karizmatičan i markantan ovdje iščezne. Također mi sada pada na pamet Zimska Zmija koji je u jednom od prošlih jubilaraca u boji bio prilično bezličan.

     Ali vratimo se mi Zagoru ili početnim kadrovima gdje Mignacco radi direktnu referencu na Sclavijevo Prokleto blago gdje se Duh sa sjekirom također na prvim stranicama divi ljepoti šume putujući na sebi svojstven način među drvećem. Čim sam ugledao taj prizor odmah sam znao što je scenarist želio postići.

    Scenarij je za ovakvu ambicioznu priču solidno odrađen, zbog točno određenog broja stranica nije bilo puno prostora za uvod tako da smo odmah upali u vrtlog akcije. Taj nedostatak je većini jasan i vidljiv. Priče epske naravi poput ove zahtijevaju više prostora jer neke elemente treba postupno uvoditi, pomalo graditi napetost i strateški otkrivati "karte". Ovdje ti nedostaci upadaju u oko jer ima toliko nerealnih elemenata koje bi čitatelj mora uzeti zdravo za gotovo. To je posebno problematično za one koji nisu upoznati sa epizodama na koje se Zenith 666 referira. S te strane razumijem određene kritike ali dijeliti jedinice šakom i kapom samo zbog toga jer ovo nije klasični Zagor stvarno nije u redu.

    Ranije sam spomenuo zbog čega je Luigi Piccatto sa pomoćnikom Renato Ricciom bio zadužen za crtež koji je dosta stiliziran i sigurno teško pada tradicionalistima naviknutima na Ferrijevu ostavštinu, ali opet ponavljam, najniže ocjene nisu opravdane jer jedno je ne-voljeti Zagorov izgled lica a drugo je sve ostalo proglasiti nevaljalim, podsjećam da je Piccatto crtao i Magičnog Vjetra.

    Kolor je morao biti bolji.

    Kraj priče je dosta hrabro urađen i meni se u suštini svidio, ipak, šteta što nije bilo više prostra da se neki elementi bolje razrade.

    22.09.2017
    20:47:00 sati
    solar
    uredi
  • kucak

    Ukupna ocjena 10%

    1, 1, 1, 1

    Neprobavljivo

    22.09.2017
    22:39:00 sati
    kucak
    uredi
  • Giuda Ballerino

    Ukupna ocjena 77%

    9, 7, 7, 8

    Jako mi se svidio strip, pohvale Mignaccu, haters gonna hate, panjevi ce ostati panjevi.

    23.09.2017
    13:10:00 sati
    Giuda Ballerino
    uredi
  • RAKOSI4

    Ukupna ocjena 20%

    2, 1, 1, 8

    Priču sam detaljno prelista , nisam ima snage ni volje   za čitanje , katastrofalno .Još mi je ružićasti zec najsimpatičniji i podiga ocjenu .

    Neki panjevi ne ostaju panjevi jer iz panja zna izrasti novo stablo Bukve ostaju bukve 

    23.09.2017
    18:53:00 sati
    RAKOSI4
    uredi
  • allessi

    Ukupna ocjena 70%

    8, 8, 4, 10

    Prvo što mi upadne u oči kod ove epizode je svakako naslovnica.. Naslovnica koja je posebna po tome što je to prva naslovnica Zagora koju nije crtao majstor Ferri.. Ali, moram reči i da je naslovnica odlična, te da se točno osjeti neka svježina, nešto što odudara na njoj..

    Što se tiče same priče, ona je ok, prava epizoda za specijalac, imamo mnoštvo poznatih likova koji se pojavljuju, poveznicu sa Dylanovim svijetom i tako to.. Sve to zajedno čini ovu epizodu iznadprosječnom..

    Ali, sve bi to bilo super da epizodu nije crtao Piccatto.. Piccatto koji se nije proslavio kod Dylana, a bome se nije proslavio niti ovdje kod Zagora.. Crtež je loš, likovi su neproporcionalni.. Ne liči to baš na nešto sve zajedno..

    8, 8, 4, 10

    25.09.2017
    21:34:00 sati
    allessi
    uredi
  • Ukupna ocjena 73%

    7, 8, 6, 10

    Meni super
    29.09.2017
    23:14:00 sati
    El Niño
    uredi
  • Spock

    Ukupna ocjena 64%

    7, 5, 6, 10

    Najprije moram pohvaliti naslovnicu. Debitantski Piccinellijev rad i odmah desetka. Naslovnica je i odlično kolorirana. Odiše stravom koje, nažalost, skoro pa nema u priči, izuzev u odličnoj sceni s jezerom i neživima u njemu. Niti je Piccatto bio kadar za nacrtati ovakvu epizodu, niti je Mignacco sposoban to scenaristički kvalitetno odraditi. Boja zna dosta ubiti atmosferu koju nam crtač pokušava prenijeti, ali mislim da ovdje to nije slučaj. Naprotiv, u određenim vinjetama sam uživao isključivo zbog kolora.

    Na kraju, ovu epizodu sam shvatio kao posvetu velikanu Scaviju i kao takva od mene dobija prolaznu ocjenu!

    05.10.2017
    17:10:00 sati
    Spock
    uredi
  • D.J.

    Ukupna ocjena 72%

    8, 6, 7, 9

    Zanimljiv, neobican strip! :-)) Nevjerovatno koliko je toga dosta uspjesno Mignacco uspio ugurati u ovo pricu! Definitivno mi nije bilo dosadno citajuci je. Crtacki dvojac Picatto/Riccio ide iz krajnjosti u krajnjost ovdje, znaci ima genijanih kadrova, ali ima i jako losih kadrova gdje je Zagor neprepoznatljiv iz jedne slicice u drugu, dosta neprofesionalno. Steta! Da je sve na onom visokom nivou ovo bi bio jedan od najbolje nacrtanih Zagora ikad.

    06.10.2017
    07:20:00 sati
    D.J.
    uredi
  • Ukupna ocjena 47%

    5, 5, 3, 8

    01.11.2017
    00:22:00 sati
    Dalma
    uredi
  • bonjovi4ever

    Ukupna ocjena 60%

    6, 5, 6, 9

    Što više razmišljam o toj priči, to je besmislenija, puna rupa i nelogičnosti. Početak je dobar i završetak je neočekivan (barem što se tiče glavnog negativca), ali sve između je bućkuriš svega i svačeg koji se brzo čita, ali ne donosi gotovo ništa. Ružičasti zec sasvim bespotreban, način na koji Indijanci ponovo stanu na Zagorovu stranu neuvjerljiv pa malo jurnjave i koji udarac sjekirom u očajnom Piccattovom crtežu... i to je manje-više to. Zapravo u globalu Piccatto ni nije toliko loš, kolor mu malo popravlja dojam i horor atmosfera je koliko toliko uspješno dočarana, ali sve ostalo jedva podnošljivo, čak i amaterski, Zagorova borba sa živim mrtvacima je vrlo slabo izvedena, a vidi se da je i netko drugi ovdje uskakao...

    Pročitati i zaboraviti...

    12.11.2017
    21:52:00 sati
    bonjovi4ever
    uredi

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Donaverova karavana
    Kod: KP FIB 75
    Ocjena: 80%
    Vrijeme: 16.12.2017. 19:20:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 4
    Broj pogleda: 151
  • Ognjena zemlja
    Kod: ZG LU 264/266
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 16.12.2017. 18:20:00
    Autor: nagor
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 169
  • Jesenji skitači
    Kod: DD LU 160
    Ocjena: 85%
    Vrijeme: 11.12.2017. 21:57:00
    Autor: bonjovi4ever
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 556
  • 30 dana noći
    Kod: 30DN ALG 1
    Ocjena: 89%
    Vrijeme: 9.12.2017. 15:00:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 5
    Broj pogleda: 504
  • Posljednja granica
    Kod: TX SA 3
    Ocjena: 88%
    Vrijeme: 4.12.2017. 21:13:00
    Autor: Koresh
    Broj komentara: 8
    Broj pogleda: 840

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Zenit 666
    Kod: ZG LUSP 36
    Ocjena: 75%
    Vrijeme: 20.9.2017. 23:55:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 33
    Broj pogleda: 2438
  • Sertao
    Kod: ZG LU 254-255
    Ocjena: 72%
    Vrijeme: 28.9.2017. 1:15:00
    Autor: Elderane84
    Broj komentara: 15
    Broj pogleda: 1534
  • Labirint
    Kod: NN MX1c
    Ocjena: 53%
    Vrijeme: 25.9.2017. 0:03:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 1337
  • Crno stroj
    Kod: NN LIB 61b
    Ocjena: 60%
    Vrijeme: 29.10.2017. 19:19:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 1267
  • Izgubljeni svijet
    Kod: TX ZS 586/587
    Ocjena: 63%
    Vrijeme: 13.10.2017. 22:03:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 1138

Aukcije

Forum