Claudio Nizzi

Talijanski pisac i prije svega scenarist stripova Claudio Nizzi rođen je 9. rujna 1938. godine u alžirskom gradu Setifu, gdje su njegovi roditelji privremeno živjeli zbog posla njegova oca. U Italiju su se vratili 1939.

Najranije djetinjstvo u Italiji obilježeno mu je, dakle, ratom, što znači da prilike u državi nisu bile savršene i da je trebalo ponajprije preživjeti to teško razdoblje. No, u jednom trenutku i to završava, a cijeli svijet uskoro počinje dobivati malo boje u licu. Claudio od najmanjih nogu odrasta u idiličnom seoskom kraju Fiumalbu u unutrašnjosti Italije te vrlo rano pokazuje interes za pisanjem. Kako bilo, daljnji životni put odvodi ga 1953. godine daleko od kuće, u poslijeratni Rim, gdje se po očevoj želji školuje za geodeta, što njega samoga nije previše zanimalo, ali je želio udovoljiti ocu. Promjena seoske sredine u gradsku za njega je bila drastična, međutim rimskih godina rado se sjeća.

Sa šesnaest godina prvi puta mu je objavljen tekst u tjedniku katoličke mladeži Il Vittorioso.

Scenarije za stripove počinje pisati tako reći prirodnim slijedom okolnosti, na nagovor glavnog urednika Il Vittoriosa i taj vid stvaralaštva ga je otpočetka oduševio. Prvi značajniji uradak u tom polju ostvaruje sa svojih 25 godina stripom Safari. Niti on nije iznimka od mnogih drugih strip autora koji su u ono vrijeme kalili zanat pišući i crtajući za razne publikacije; rad na stripu Safari spojio ga je sa crtačem Renatom Poleseom, a također je u jednom periodu pisao i ljubavne romane u sklopu ženskih časopisa.

1962. trajno se seli u Modenu.

Isječak jedne Nizzijeve epizode kriminalističkog stripa Poručnik Marlo.

Prva značajna prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se sada već daleke 1969. godine kada počinje pisati scenarije za popularni strip tjednik Il Giornalino iz Milana. Ta suradnja traje desetak i nešto više godina te po prvi puta sam postaje kreator nekoliko strip junaka i ima priliku raditi sa kvalitetnim crtačima poput primjerice Giancarla Alessandrinija na humorističnom krimi serijalu Rosco & Sonny. Kreira i avanturističke stripove Capitan Erik (1972.) i Steve Damon (1970.) te vestern strip Larry Yuma (1971.). 1977. godine kreira strip Tenente Marlo (Poručnik Marlo) u kojem pokazuje zavidno umijeće u pisanju krimi priča. Njegovo ime počinje cirkulirati stripovskim krugovima, a navedeni stripovi sve su samo ne loš materijal. Dakle već u sedamdesetima počinje sa vrlo ozbiljnim i intenzivnim radom i u cijelom tom desetljeću piše mnogobrojne scenarije za Il Giornalino te kasnije postaje i urednikom.

Početkom osamdesetih sve je rjeđe u redakciji, dolazi jednom tjedno, srijedom, vlakom iz Modene kako bi nadgledao radove drugih autora. Usporedno s time radi u prodaji firme Fiat Tractors u Modeni.

Nedostatak aktivnog rada u kreiranju stripova nagnao ga je da tijekom jednoga od tih tjednih dolazaka u Milano tijekom 1981. godine stupi u osobni kontakt sa poznatim strip autorom i izdavačem Sergiom Bonellijem što i čini posredstvom Decia Canzia. Slučajni susret pretvorio se u niz dugačkih i ugodnih razgovora pri svakom njegovom dolasku u Milano. Na samo stotinjak metara udaljenosti od zgrade Il Giornalina, Nizzi će okrenuti novu stranicu svoje karijere.

Sergio Bonelli i Canzio imali su glavnu riječ u renomiranoj izdavačkoj kući Sergio Bonelli Editore početkom osamdesetih. Dakle, ulog njihovih odluka bio je ogroman. U rukama su imali vruću robu, strip Tex Willer! Familija Bonelli nije smijela dopustiti da lik koji je kreirao i još uvijek posljednjim snagama održavao Sergiov otac, Gian Luigi Bonelli, u budućnosti ode u propast, a u autoru Larryja Yume vidjeli su veliki potencijal. Kocka je bačena, Nizzi u svojim ranim četrdesetima počinje raditi za kuću, a s obzirom da nikada prije nije radio unutar bonelli normi (epizode sa velikim brojem stranica), kao probne radove tijekom 1982. piše dvije epizode Mister Noa: Strah na Karibima te Dječak Santiago. Zbog posla s traktorima, početne scenarije piše samo u svoje slobodno vrijeme, tj. navečer i vikendom.

Claudio Nizzi u društvu Sergia Bonellija.

Prva njegova objavljena priča za Texa Willera izlazi pod nazivom Dijabolična spletka (#273) 1983. godine te od tog trenutka postaje stalni scenarist, usporedno sa tihim povlačenjem G. L. Bonellija sa serijala koji se postepeno počeo događati nakon tristotog broja serije. Njegov prvi napisani scenarij za Texa Willera bio je, doduše, Lijepa Zelda, ali taj strip je kronološki objavljen nekoliko brojeva kasnije.

Ono što međutim treba napomenuti je to da Nizzi nije bio potpisivan kao autor epizoda sve do 1988. na što je on sam pristao zbog dosta dobre plaće koju je dobivao. Zbog straha od gubitka vjernih čitatelja, kao autor teksta je stajao G. L. Bonelli. Sa svime time trebalo je vješto upravljati jer u pitanju je bio serijal od nekih pola milijuna prodanih primjeraka po broju, ali Nizzi je s druge strane počeo biti pomalo frustriran radi takve situacije.

Kao što se i očekivalo, Nizzi nije razočarao, štoviše, unio je neviđenu svježinu u serijal i tijekom 1988. dobiva potpuno odriješene ruke, postaje glavni scenarist i jedini nasljednik Gian Luigija Bonellija. Pod njegovim vođenjem nastaju dan danas najveće Texove uspješnice, a njegov stil pisanja proslavio ga je i daleko izvan granica Italije.

Detaljniju analizu pročitajte niže u tekstu.

Pod sveprisutnim utjecajem policijskog žanra, u Italiji popularnog pod nazivom giallo (žuto), koji je naprosto vrištao iz svih medija krajem 80-ih, a posebno televizije, Nizzi te prijelomne 1988. kreira lik njujorškog policijskog detektiva Nicka Raidera. Koncept je bio jedan broj-jedna priča (na 94 stranica), a unutar korica dobivamo sve moguće stereotipne likove koje je jedan policijski serijal morao imati.

Nizzi je dosta samouvjereno krenuo sa pisanjem avantura murjaka sa asfalta New Yorka, međutim, nakon nekog vremena, pritisnut beskonačnim poslom oko Texa, posustaje. Za ovaj serijal Nizzi je osobno napisao tek 34 epizode, od ukupnih 200 objavljenih (udio od 17%) u sklopu regularne serije, nekoliko specijala te almanah 1993. godine. Iako već potpuno izvan stroja, Nizzi piše scenarij za stoti broj u boji, te broj dvijesto, gdje ujedno i završava cijela serija o Nicku Raideru. Između ta dva ljubilarca, Nizzi nije napisao niti jednu jedinu priču!

Nick Raider nastao je 1988. godine na inicijativu Claudia Nizzija, a posljednja epizoda serije objavljena je 2004. godine.

Konkretno, pričajući o pojedinim epizodama, Nizzijevi uratci iz najranije faze kotiraju nekako najbolje među stripašima, pa tako i na ovome web siteu. Jimmy i Huanita; Kineska četvrt; Davitelj s Manhattana; Svedok: magnetofonska traka; Slučaj Geronimo posebno su omiljene među ljubiteljima dobrog stripa, iako su možda malo precijenjene nauštrb kasnijih, isto tako jako dobrih, epizoda.

Iako se počeo spominjati još 2019. godine, pokušaj oživljavanja ovoga lika realizirati će se tek krajem 2021. godine, a kao počasni scenarist prvoga broja bio je upravo Claudio Nizzi, što neće biti slučaj i sa ostalim "novim" epizodama. Također je 2022. objavljena jedna Nizzijeva priča Nicka Raidera u sklopu edicije Le Storie: Cult.

Nick Raider stekao je, barem privremeno, status superzvijezde kriminalističkog žanra na kioscima Italije međutim izvan tog uskog polja nije stekao veći uspjeh. Sa druge strane, Tex Nizzijevim dolaskom sve više dobiva na kvaliteti. Ubrzo nakon "prvih mačića" 1983., Nizzi uključuje klikere te svoje ideje ubrzano pretače na papir pa već 1984. godine dobivamo prvu pravu poslasticu, epizodu Zločin na zaleđenom jezeru. Kakav početak!

Sergio Bonelli potrudio se da u samom startu Nizziju da do znanja što je njegov posao i tko je Tex Willer. U to vrijeme Sergio Bonelli je dosta pisao za Texa, ali bio mu je izvan zone komfora te dugoročno nije dolazio u obzir kao glavni scenarist tog serijala. Njegov otac nije više pisao dobro. Trebao je očajnički nekoga tko će održati tradicionalan pristup liku i spasiti stvar. Nizzijeva predanost originalnoj ideji začetnika serijala bila je i uvijek je ostala kao ruka na Bibliji. Ono što je, naglašavam, nevjerovatna stvar je to što su se Gian Luigi Bonelli i Claudio Nizzi susreli osobno tek jednom u životu i tom prilikom uopće nisu pričali o stripovima, već o ženama! Cijelom prijelaznom fazom rukovodili su Sergio Bonelli i Canzio.

Još je jedna zanimljivost što su se Nizziju, dok je bio dječak, sviđali neki drugi stripovi poput primjerice Malog Rendžera, pa je prije početka pisanja scenarija za Texa morao pročitati gotovo cijelu seriju ispočetka. Tom prilikom uviđa da serija funkcionira kao niz "mehanizama" i određenih rečeničnih struktura koji se stalno ponavljaju i on to kasnije i sam primjenjuje te dodaje neke svoje u duhu tradicije.

Sve veću ulogu u seriji dobiva i Kit Carson. Nizzijev zaštitni
znak je duhovito zadirkivanje između pardova i vječito
Carsonovo gunđanje, ali i cijeli niz nezaboravnih vatrenih
obračuna u kojima je rendžerski dvojac vinčesterkama
krojio pravdu jugozapada. Nije zanemariva činjenica
i to da "stara deva" kuha najbolju kavu, što je posebno
važno u hladnim noćima na otvorenom.

Tijekom druge polovice 80-ih dobivamo neke neprikosnovene klasike poput kultnog i publici omiljenog Bijega iz Andervilla, dosta cijenjenog Čovjeka kostura ili Ubojstva u Corpus Cristiju koji je radnjom smješten južno od Rio Bravo, a poznat je po svojoj infarktnoj završnici. Ta faza serijala onodobno je bila poznata kao "druga Bonellijeva mladost" jer je još uvijek on potpisivan iako je cijelo vrijeme iz sjene pisao Nizzi.

Sa proslavljenim pedesetim rođendanom, dakle 1988., Nizzi postaje glavni scenarist, potpuno preuzima serijal od Bonellija i piše više nego ikad. Ponizno se drži strogih Bonellijevih pravila znajući da je to jedini ispravni put za uspjeh. U to vrijeme vrlo intenzivno, tako reći sam, piše za nekoliko edicija i junaka i vrlo je teško nabrojati sve odlične epizode iz toga perioda (kod nas je to period kasne Zlatne serije). Ipak, izdvojimo barem neke: Braća Border; Pustinjski duhovi; Legenda o staroj misiji; Rudnik straha; Jampa Fork; Indijanska policija itd.

Posebna se pažnja mora pridodati nekolicini maratonskih priča iz tog perioda u kojima je Nizzi iskoristio nekoliko Willerovih starih prijatelja; riječ je o Plamenoj barijeri, Uroti i Chihuahui. Vratio je i lik vještice Zende uz sjajnu suradnju crtača Fabia Civitellija s kojim je tokom karijere često radio u paru. Ponavljam, priče su to koje obiluju brojem stranica, prave tvrdokorne Texove avanture koje je u to vrijeme vrlo inspirativno odradio Nizzi.

1988. premijerna je godina i Tex Specialea, tzv. Texonea, kod nas poznatijih kao Gigant. Upravo prvi broj Claudia Nizzija i Guida Buzzellija obilježiti će početak jedne izvrsne edicije koja će izlaziti jednom godišnje sa posebnim gostima crtačima, na velikom formatu papira. Još je to jedna zasluga Nizzija koji će napisati scenarije za prvi 21 gigant izuzev dvanaestog, Fontovog, a uključujući broj 26. Uskoro poslije serije Giganata, otvaraju se i još neke nove izvanredne edicije Texa poput Almanaha i Maxija, sve u Nizzijevom mandatu (napisao je ukupno 10 almanaha i 6 maxija). Dodatni posao, ipak, nije prošao bez posljedica, Nizzi zapada u prvu stvaralačku krizu u prvoj polovici devedesetih.

Magnus je sa nevjerovatnom posvećenošću svoj Tex Gigant
crtao sedam godina i umro je nacrtavši posljednju tablu.
U jednome trenutku svi bili uvjereni da strip nikada neće biti
završen, jer se Magnus znao po nekoliko mjeseci ne javljati.
Umro je nekoliko mjeseci prije njegova objavljivanja i šteta je
samo što Nizzijev scenarij, na žalost, nije dostojno
pratio takav unikatan crtež.

Zbog stvaralačke krize i depresije uzrokovane umorom i potpunom neinspiracijom (po par dana nije mogao napisati niti retka scenarija!) pozvani su neki drugi scenaristi da pripomognu. Dosta samouvjereno uskače i Mauro Boselli. Nizzi 1992. sa Villom stvara dojmljivog Crnog Tigra, ali bio bi grijeh ne spomenuti pravi skriveni biser sa crtežom Alberta Giolittija - Skriveni pištolj. Jedan je to od najboljih napisanih scenarija za Texa, a započinje dramatičnim ranjavanjem Tigera Jacka. Prošlost tog istog ispričana je u Paklenom indijancu 1994., a iste godine nastaje još jedan izvrstan klasik, Spletka u Santa Feu, te prvi Nizzijev odrađeni ljubilarac u karijeri, broj 400. Bio je to dostojan oproštaj Galepa od crtanja, a naslovnice od tog trenutka preuzima na sebe Claudio Villa. Te godine Nizzi osvaja stripovsko priznanje Yellow Kid. Jako dobar Zločin u luci iz 1995. radnjom je smješten u sniježni Boston.

Dvojac imenjaka, Villa i Nizzi, početkom 1996. godine potpisuju nedodirljivi klasik, Čovjek bez prošlosti! Nizzijev opus magnum u kojem Kit Willer uslijed ranjavanja gubi pamćenje i smatra se mrtvim, što je okidač za vrlo dramatičan slijed događaja. Poslije te, po mnogočemu najbolje epizode Texa, počinje spori, ali dosta bolni pad. Daleko od toga da Nizzi nakon toga radi loše, ali... Krivulja počinje opadati. Te ''96 izlazi i gigant majstora iz Barcelone, Jordija Berneta.

U tim trenucima sve se više pojavljuje ime Maura Bosellija među scenaristima Texa no Nizzi bez obzira na krizu i istina je, prorijeđene radove, ipak još uvijek donosi dobre priče. Rjeđe nego ikad prije, ipak. U međuvremenu dosta javno kritizira Bosellija jer smatra vrlo opasnim njegovo poigravanje sa likovima i odstupanje od originalne ideje. Ne prihvaća baš olako neke Bosellijeve ideje koje postepeno mjenjaju identitet serije. Do današnjih dana nije odstupio previše od tih svojih razmišljanja, a činjenice ne osporavaju da je bio u pravu.

Povratak Crnog Tigra događa se 1997., u trenucima stvaralačke krize i ovdje Nizzi poseže za tematikom zombija što mu je, kako on sam priznaje, jedna od najvećih pogrešaka. Nakon toga "nestaje" sve do 2000. godine i suradnje sa Civitellijem u Čovjeku koji je došao s rijeke. Ideja za tu, jednu od ponajboljih epizoda Texa bila je zapravo Civitellijeva, a zajedno je realizirana uz Nizzijev scenarij. Između 2000. i 2001. nastaju još odlične epizode Brežuljci Siouxa i Urota protiv Custera.

U jednoj od svojih ispovijesti Nizzi je otkrio da je
treće pojavljivanje karizmatičnog Crnog Tigra
trebalo biti radnjom smješteno na otok Borneo,
međutim Sergio Bonelli odbio je takvo što.

Ubrzo poslije toga dolazi zlatna obljetnica, 500. broj veličanstvenog Texa Willera - Bjegunci. Taj Nizzijev strip bio je očigledna posveta radovima G. L. Bonellija, gdje sa jednokratnim klasičnim kaubojcem u boji dostojno obilježava ovaj poseban trenutak. To se zbiva sredinom 2002. godine, kao i dugo iščekivani povratak Mefista u sljedećem broju nakon toga. Bojim se da je tim kapitalcem Nizzi odradio posljednji veliki posao na seriji. Mefisto je bio jedan od najiščekivanijih stripova u Italiji, obilježen je sporošću C. Ville, a konačan sud o samoj priči nije bio savršen, ali ni katastrofalan.

Sve nakon te 2002. godine bilo je dosta blijedo i neinspirirano, međutim taj period obilježila je neobična promjena formata epizoda regularne serije, pošto su se sada epizode Texa ograničile većinom na samo dva nastavka što je za posljedicu imalo pad kvalitete priča. Usto, Nizzi očigledno gubi onaj dobar osjećaj za pisanje, dolazi do zasićenja, pa tek poneki njegov rad više ili manje plijeni pažnju poput Povratka u Culver City, četverodijelnog Jezera Athabasce ili trećeg dijela trilogije sa Crnim Tigrom.

Godine 2012. u Italiji je objavljena knjiga Tex prema Nizziju koja je najbolji mogući osvrt na njegovu uspješnu karijeru. Što se tiče suradnji sa crtačima na Texu, posebno se mora spomenuti Fernando Fusco sa 16 nacrtanih epizoda po Nizzijevom scenariju na redovnoj seriji. Civitelli ih je nacrtao 13, Giovanni Ticci 10, a Vincenco Monti 9.

Serija Leo Pulp sadrži epizode:
Nestanak Amande Cross (2001),
Zločini na Sunset Boulevardu (2005)
i Slučaj Crvene Magnolije (2007).

Godine 2013., potpuno se povlači, iako godinama kasnije piše još dva scenarija, 2019. i 2020. godine sa svojih preko osamdeset godina na leđima. 2019. napisao je i scenarij za jedan dugometražni color specijal, a posljednji rad za Texa objavljen mu je 2021. godine u ediciji Maxi. Tijekom karijere napisao je 222 broja regularne serije te preko 150 avantura Texa ukupno u svim edicijama. Između njegovog prvog i trenutno posljednjeg napisanog scenarija za Texa prošlo je 38 godina, i više od 30 000 tabli.

Usporedno sa uobičajenim radom, Nizzi 2001. godine stvara još jedan, vrlo neobičan novi lik. Riječ je o privatnom detektivu iz Los Angelesa, Leu Pulpu. Strip je duhovita posveta crno-bijelim detektivskim filmovima, a mini serija od tri stripa neočekivano je dobro primljena s obzirom da je znatno odstupala od svega dosad viđenoga od kuće Sergio Bonelli Editore.

U jednom dijelu svoje karijere, između 2008. i 2011. godine, dosta zanemaruje stripove i piše seriju romana smještenu u Borgo Torre, izmišljeno mjesto nalik na njegov Fiumalbo. Dosta je ponosan na taj dio svoga opusa.

Radoholičar tijekom karijere, Claudio Nizzi u penziji napokon može malo odahnuti. Aktivan je, koliko to dopušta vrijeme epidemije i njegove godine, a tu i tamo napiše i poneki scenarij za stripove. Dnevni ritual mu je jutarnja šetnja. Također voli čitati, sam ističe izvrsne krimiće talijanskog pisca Andree Camillerija. Živi u Modeni, a svakoga ljeta boravi u Fiumalbu, tihoj dolini svoga djetinjstva.