Roberto De Angelis

Hrvatski svijet stripofila mogao se upoznati s njim preko njegovog trenutnog matičnog junaka – Nathana Nevera. Od samog početka jedan je od izuzetnijih u NN staffu, sa dosta važnijih radova koje je radio tijekom godina. No bez obzira preko čega smo nekog autora upoznali, stripovski put svakog autora više-manje je trnovit i uspjeti u crtačkom miljeu znači puno muke, truda, crtanja, sreće i konstantnog nadograđivanja svog crtačkog umijeća. Tako se tijekom svog križnog puta naš junak okušao na više žanrova i stripovskih polja. Od trash horora, preko porno ilustracija pa do SF žanra i konačno priznanja kao vrhunskog crtača u jednom od stripoizdavačkih divova. Ovo je priča o tom čovjeku...

Kako sam kaže, strip za njega nije bila neka žešća strast. Kasno je započeo sa crtanjem, isprva kao hobi, te nije ni mislio da će mu to postati posao. No nastavio je, jer mu je na neki intuitivan način crtanje stripova postalo način da izrazi svoju unutarnji krajolik koji ne može izraziti na nijedan drugi način. Prema legendi, svibnja 1983. godine objavljuje svoj prvi crtani rad kad se pridružuje grupi mladih sugrađana iz Salerna; autorima i urednicima Trumoona, jednog od mnogih fanzina u famoznim osamdesetima. U početku Raffaele Della Monica, Giuseppe De Nardo i Giuliano Piccininno, a kasnije B. Brindisi, Coppola i Luigi Siniscalchi. Bilo je to u reviji Trumoon #2 gdje mu se objavljuje strip pod nazivom "L'uomo di Lisa" ("Lisin čovjek"); sedam stranica, gdje javno objavljuje ljubav prema Paulu Eleuteriju Serpieriju (znalačka i izrazita uporaba kadriranja).

Zahvaljujući svojim prvim izdanim radovima zajedno sa prijateljima iz Trumoona uspijeva srediti ugovor sa studijem Dina Leonettija da napravi neke priče za "Edizioni Cioe'". Tijekom suradnje s "Leonetti" studijem, kreira razne priče za revije Tilt i Boy Comic. Uzbudila ga je mogućnost objavljivanja u boji te tako integrira poveću dozu strasti u svoje table, kao posvetu dvjema (nad)realističkim autorima: Juanu Gimenezu ("Kasta Metabaruna") i Taninu Liberatoreu ("RanXerox"). Što se vidi u dvjema pričama koje radi za tu kuću, "Soldato allo specchio" i "Leone per amore". Za razne refvije izdavačke kuće E.P.P. i Blue Press radi razne porno uratke. Možda manje poznata je činjenica da je De Angelis u svojoj karijeri kolaborirao na tri Alana Forda (1986.), junaka i izdanja koje je na ovom prostoru ostavilo prilično zamijećen trag. Kreditiran je Giuliano Piccininno, no te brojeve odradili su i De Angelis i Luigi Siniscalchi: #199 "La tomba violata", #205 "Gia, gia, giap", #208 "Il vampiro radioactivo" – za Max Bunker Productions.

U drugoj polovici osamdesetih De Angelis, Brindisi, Coppola i Siniscalchi odlučuju unajmiti stan da bi stvorili pravi grafički studio. Prvi proizvod je slavni album za "Napoli Calcio" realiziran od strane tandema De Angelis i Brindisi. 1987. na 68 stranica radi crtež na "Il mio scudetto" za "W Napoli sempre" (scenarij P. Paoletti, izdavač Executive Graphic). Te iste godine tijekom suradnje s "L'Intrepido" sreće Adea Caponea s kojim mnogo godina kasnije objavljuje "Kor One", koji je bio odličan preludij u Nathana Nevera. Capone u De Angelisu prepoznaje idealnog crtača za svoju akcijsku priču smještenu u blisku budućnost. Tek 1992. godine uspijevaju objaviti "Kor One" u 4 broja revije "L'Eternauta" (#94, 99,100,101) kojeg izdaje izdavačka kuća "Comic Art". Nakon što ističe petogodišnji ugovor s ComicArtom, Kor One se ponovno izdaje '95./96. pod kućom Liberty. Priča nam govori o droidu stare generacije zvanom - Kor One - koji se tijekom borbi sa tehnološki naprednim, no protivnicima bez duha, prisjeća starih dana. Droidu pridaje ljudske osobine dajući mu ljudskost i patnju višeg stupnja; što je u biti klasična ideja SF priča o pravu na život humanoidnih robota. Australska okolina, bogata osamljenim mjestima i prenapučenim megalopolisima omogućuje De Angelisu da oslika beskrajne pustoši i tehnološki napredne gradove. Tijekom borbi koristi kinetičke linije koje će izrazito koristiti kao svoj trademark kod bonellijevskih priča. Prema količini detalja kojima De Angelis pridaje veliku važnost može se prepoznati utjecaj jednog od velikih sjevernoameričkih autora: Geoffa Darrowa.

Naslovnica reprinata De Angelisovih priča iz "trash" faze

1989.-1991. u integralu ACME objavljuje Splatternovel "Segni del male" sa tri horror priče – "Io ti salvero", "Solo per i tuio occhi", "La chiesa trionfante". To je reprint njegovih starijih priča koje je objavio u reviji "Splatter" ( #2, 3, 5, 7, 8, 9, 19). Također radi i na ediciji "Mostri" izdavača ACME (#2, 3, 4, 5, 6, 8), a objavljen je i integral koji sadrži 6 priča iz revije Mostri pod nazivom Mostri&Company – "Trash". De Angelis pokazuje kao je fleksibilan autor te bez problema prelazi s "Gambe aperte" ("Raširene noge)" preko "Cosce" ("Bedra") na "Tempi duri per i mostri" ("Teška vremena za čudovišta"), odnosno s porna na horor priče. '90./'91. U Hard-Comic Album reprintiraju se njegove porno priče pod naziv "Sessuario 1, 2, 3" ( "Seksuarij", za Blue Press). 1993. radi 4 stranice sa Siniscalchijem pod nazivom "Billiteri: Razzismo" u časopisu "L'Intrepido" #5 (scenarij Giuseppe De Nardo, izdavač Universo).

De Angelis iskreno priznaje da ne bi htio kreirati vlastitog junaka, a vlastitu inspiraciju crpio je iz radova mnogih autora, od više Argentinaca, Francuza iz Metal Hurlanta i nekih Talijana iz osamdesetih. Stripove ne čita, mišljenja je da stripove ili radiš, ili ih čitaš! Zavirio je čak i u okultne krugove, radeći Tarot karte prema uputama poznatog okultista Arthura E. Waitea, prikladne za proricanje i proučavanje. Jedan od komentara na netu kaže - "Čitatelji će prepoznati poznate scene dok istovremeno bivaju oduševljeni De Angelisovim urednim adaptacijama i sofisticiranom uporabom boja. Špil je savršen za ozbiljne tarot naučnike kao i za povremene čitatelje karata."

Tih godina pojavljuju se novi likovi i izdanja u SBE, te ekipa Trumoon studija u punom kreativnom zanosu odlučuje probati kvalitativni skok igrajući na kartu "Nick Raider". Salernijanski kvartet šalje probne table milanskoj izdavačkoj kući. Proces se kod De Angelisa odigrao na sljedeći način: čekanje na odgovor, neočekivani telefonski poziv Antonija Serre glede testnih tabli odnosno specifičnih testova novog junaka "Nathana Nevera", i konačno poziv na sastanak u Milano da bi ga se napravilo članom staffa prestižne izdavačke kuće. Bilo je to 1991. godine. Radilo se o "Il Numero Zero" odnosno "Nultom broju" koji je bio prolog u Nathanov svijet znanstvene fantastike, mala zgodica o Nathanovom susretu sa mladim ESP-erom iz Hawking instituta koji bježi od svijeta u kojem je on samo brojka – Broj Nula. Figurativno i doslovno spajanje ideje stripa i predbroja serijala. Ono što karakterizira epizodu je odličan prikaz zatvorenog tehnološkog okruženja, te uporaba kinetičkih linija, karakterističnih za dinamične scene.

Već u sljedećoj, 1992. godini, De Angelis se dokazuje kao vrhunski crtač. Brzina i kvaliteta tabli dovela je do ustanovljavanja i rada na dodatnim edicijama junaka Nathana Nevera. Iste godine objavljuje za NN #11/12 "Fanteria dello Spazio" ("Svemirsko pješaštvo", scenarij Serra), "Giochi di Guerra" (NN 1990al), "Guerra alla Yakuza" ("Rat yakuza", NN kratke priče 2). Zatim specijal NN #1 "Cybermaster", prvi Almanacco della Fantascienza 1993 "Vendetta Yakuza", i NN gigant #1 "Dvostruka budućnost" (1995.). Budući da je Serrin scenarij na gigantu bio megalomanski i najveći dosad izazov u Bonelliju, bio je također i mehanizam u kojem su vremena, situacije, preklapanja i dramatični preokreti savršeno balansirani. Priča je De Angelisu izgledala stimulirajuće, pravi izazov za majstora njegovog kova. Ne toliko zbog svoje dužine, nego koliko je zahtjevna bila grafička diverzificiranost prikaza tri različite budućnosti. Tako se i rodila ideja prikazivanja biomehaničke budućnosti pomoću rastera (posebna tehnika poznata kao i "halftone screen"). To je tehnika grafičke reprodukcija koja simulira slike kontinuiranih tonova upotrebom točaka, različite veličine ili razmaka. Uz već specifične kinetičke linije gigant sadrži i kompleksan prikaz biomehaničkih i metamorfoznih tehnodroidskih stvorenja, razne digitalne tehnike obrade crteža koje uspješno simuliraju razne specijalne efekte. Prvi NN gigant ili NathanNeverone kako ga nazivaju talijani, prva je naslovnica koju je napravio za Bonelli prije prelaska na rad na naslovnice redovnog serijala. Od tri predložene Serri, izabrana je bila posljednja, najsugestivnija. Pomalo odudara od naslovnica redovne serije jer je razvijena za štampu u tehnici tradicionalnog četverobojnog procesa, s bazom od tuša reduciranom na obrisne crte i boje koje definiraju masu i atmosferu.

Polutonski prikaz tehnodroida plus kinetičke linije

Za sam vrhunac serijala i De Angelisovog crtačkog umijeća spomenuo bih NN #76/77 "Feniks" gdje se susreću prošlost, sadašnjost i budućnost cijelog opusa ovog autora. Mnoštvo erotskih scena koje popraćuju sve aktere epizode, koje su zato opet prošarane morbidnim i mračnim scenama unakaženih ljudi i stvorenja iz noćnih mora. A ne zaboravimo i jednog od favorita, #54 "Bauhaus Killer", gdje osim svojeg stripocrtačkog umijeća prikazuje da se snalazi i u apstraktnoj umjetnosti, ali i u klasicima slikarstva, Carravaggijom naprimjer. U tom broju spomenuta je posveta njegovog bivšoj kući ACME i kolegi crtači Simeoniju.

Nathanovi neprijatelji: Susan Connery – Aristotel Skotos by De Angelis

Redom: NN #60, #64, naslovnica za Mondadori izdanje "Fanasmi a Venezia"

S brojem 60 serije (1996.) postaje službeni autor naslovnica Nathana Nevera, te time nasljeđuje Claudija Castellinija, grafičkog kreatora lika. Claudijev odlazak iz Bonellija također je "zaslužan" za alternativne naslovnice epizode koje je u određenom periodu objavljivao Ludens u Hrvatskoj. Te naslovnice radio je čitav crtački staff – Bonazzi, Sime, Olivares i ostali. No i to razdoblje je prošlo te Ludens može bez problema objavljivati De Angelisove naslovnice! On zamjenjuje Castellinijeve pompozno-bombastične naslovnice koje svom svojom veličinom slave lik i djelo Nathana, te ih radi dovoljno vizualno atraktivne, ali sa necentralnom ličnošću Nathana gdje svoj dio dobijaju i okolina i ostali elementi naslovnice. Prema njemu Castellinijeve naslovnice su bile tehnički savršeno izvedene, neupitno kvalitetnog dizajna, za razliku od njega koji se voli voditi intuicijom i improvizacijom. Povremeno napravi kakav mali izlet kod drugih junaka Bonelli kuće – Martin Mysteré, Legs Weaver, Tex gigant te najnoviji Dylan Dog Color Fest. Većinu svog kreativnog rada posvećuje Nathanu, te osim naslovnica u sljedećim godinama radi i na samom crtanju epizoda redovne serije, gdje ga nalazimo i u 2009. godini, predan crtanju stripova...

Ovaj tekst izvorno je nastao kao biografija autora stripova koji su pohodili MAFEST 2009.