Bone

Slika glavnog lika

Bone

Bone NA INTERNETU

• http://www.boneville.com/

Iako je počeo objavljivati "Bone"-a tek 1991, Jeff Smith osmislio je koncept ovog serijala još kao dijete, u vrtiću. Tada je nacrtao tri glavna lika, da bi potom, kroz godine, razvijao priču koja će krajem osamdesetih poprimiti onaj oblik po kojem nam je i danas poznata.

Bone je počeo izlaziti u studentskom listu “The Lantern”, na Ohio State Univesityiju, i već tada serijal je privukao nekoliko većih izdavača. No, Smith je odbio sve ponude, jer su one najčešće podrazumijevale i značajne izmjene u konceptu serijala. Umjesto toga, odabrao je teži put. 1991. godine osnovao je vlastitu izdavačku kuću, Cartoon Books, i pokrenuo serijal "Bone" kao dvomjesečno izdanje. Pokazalo se da je teži put bio - ispravan. "Bone" je osvojio niz nagrada, među kojima i nevjerojatan niz od tri uzastopna Eisnera u kategoriji Best Humor Publications.

U čemu se, dakle, krije privlačnost "Bone"-a?

Prije svega, tu je neodoljiva vizualna jednostavnost tri glavna lika, Phonea Bonea, Phoneya Bonea i Smileya Bonea. Stvoreni iz svega nekoliko poteza tušem, pa opet maksimalno izražajni u svojoj jednostavnosti, boneovi s crtačke strane nedvojebno spadaju u sam vrh američkog humorističkog stripa. S takvom su lakoćom, sadržanom u tek nekoliko poteza, prije Smitha stvarali samo Schultz, Dick Browne i rijetki drugi. No, s pripovjedačke strane Smith je napravio jedan veliki zaokret.

Junaci humorističkih stripova gotovo uvijek egzistiraju u nekom nedužnom svijetu, gdje nema pravih, smrtonosnih opasnosti, i gdje od udarca maljem po glavi ostaje samo čvoruga. Smith je, međutim, promijenio odnose i smjestio boneove u potpuno drugačiji kontekst - oni krvare, oni su ranjivi, pa čak i smrtni... a svijet oko njih nije naročito gostoljubiv.

Serijal prati tri rođaka, Phonea, Phoneya i Smileya, koji su netom prognani iz rodnog Bonevilla zbog brojnih Phoneyevih prevara i prljavih poslova. Taj trio u osnovi oslikava tri temeljna tipa ljudi: naivnog dobričinu (Phone), podlog, pohlepnog lukavca (Phoney) i rasterećenog, lakomislenog zajebanta (Smiley).

Niz nezgoda razdvaja ovaj trojac i oni, svaki za sebe, pronalaze put do prekrasne doline u kojoj se upravo odigrava dramatičan sukob između sila dobra i zla. Boneovi bivaju umiješani u sukob i pridružuju se ljudima iz gradića Barrelhaven, koji brane dolinu od čudovišnih kreatura, “štakorolikih”, koje predvodi Kingdok, slugan “Zakrabuljenog“ (The Hooded One) i mističnog Gospodar Skakavaca. Radi se o tipičnom fantasy zapletu, što naročito dolazi do izražaja kada se otkrije da obitelj sa kojom boneovi žive u stvari pripada kraljevskoj lozi. Od tog trenutka, serijal polako kreće silaznom putanjom. Svakodnevnije, duhovite teme (kao što je Phoneova nesretna ljubav) padaju u drugi plan, a stereotipni sword & sorcery elementi zauzimaju sve više prostora. Čitava stvar naravno ostaje vrlo dobro izvedena, uz povremene bljeskove genijalnosti, ali ukupan dojam sve je niži, ponajviše stoga što je Smith dopustio da "Bone" postane epska fantasy saga na štetu duhovitih, spontanih gegova koji su sjajno funkcionirali u prvim epizodama. “Bone” je, u stvari, pao kada je počeo samog sebe shvaćati predramatično.

No, i ta (pre)kompleksna saga ima svoju pozitivnu stranu, jer iz nje nastaje niz složenih odnosa među likova, počevši od Thorn i bakice Ben, koja joj je čitavog života sakrivala istinu o njenom kraljevskom porijeklu. Ako izostavimo fantasy predznak “izgnane kraljevske obitelji”, radi se o tipičnom prikazu odrastanja i razotkrivanja prave složenosti života. Thorn je odrasla u idiličnoj dolini, okružena prijateljskim licima i simpatičnim životinjicama, kao u bajci. A onda, najednom, bajka kopni i ustupa mjesto drami. Tko od nas nije prošao kroz takav period? Pored toga, Smith suptilno daje nagovijestiti da je Thorn na pragu zrelosti, da postaje žena. Slika je, dakle, kompletna. Djevojčica iz šarenog svijeta bajki zakoračuje u bremenito područje zrelosti, ženstvenosti i prispadajućih problema, suptilno parafraziranih kroz fantasy zaplet. A možda i ne, možda Smith to uopće nije imao na umu, niti se time želio baviti. “Bone”, naime, ostavlja prostora za onoliko tumačenja koliko ih je čitatelj spreman potražiti – kao i uvijek, nije toliko važno “što je pjesnik htio reći”, nego “što je čitatelj želio čuti”. A, kako već znamo, vrlina umjetničkog djela je da potiče čitatelja na razmišljanje. S druge strane, stripove ponekad volimo baš zbog toga što nam dopuštaju da budemo lakomisleni, da budemo djeca. “Bone” dopušta oboje – i razmišljanje i bezbrižnost. I zbog toga je sjajan.

Kako nastaju Smithove table

Kao najveće crtačke uzore Smith je uvijek isticao “Peanuts” (C. Schultz) i “Pogo” (W. Kelly), no najveća vrijednost ovog serijala – uz briljantnu likovnu izvedbu glavnih likova – ostaje začuđujuća kombinacija stvarnosti, fantasyija i humorističnog stripa. U startu, dok je među ovim elementima vladala savršena ravnoteža, “Bone” je nedvojbeno spadao u sam vrh suvremenih svjetskih strip ostvarenja. Međutim, balansirati sa tako “zapaljivom” kombinacijom međusobno suprotstavljenih težišta nije lako. Za potencijalne nastavke serijala vjerojatno bi najbolje bilo da Smith potpuno izmjeni kontekst i svoje likove smjesti u novu, drugačiju situaciju, čime bi skinuo breme fantasy epa sa simpatičnih junaka koji, oslobođeni kompleksnog sword & sorcery okruženja, svakako mogu ponuditi još mnogo svježih aspekata Smithove kreativnosti.

Cijela saga o boneovima objavljivana je u dvomjesečnim svescima, a početkom novog milenija serijal je objavljen i u luksuznim albumima tvrdih korica, koji izlaze i u Hrvatskoj, u izdanju Bookglobea. Po završetku sage, Smith je izjavio da neće napraviti nastavak u klasičnom smislu te riječi, ali je ostavio dovoljno manevarskog prostora za nove avanture svojih proslavljenih likova.