Calvin & Hobbes

Slika glavnog lika

Calvin & Hobbes

Calvin & Hobbes NA INTERNETU

• www.ucomics.com/calvinandhobbes/
• www.alloftheabove.net/cahr/
• home3.inet.tele.dk/stadil/calvin.htm
• http://www.geocities.com/dlazechk/subjects.html

Strip koji ću pokušati da predstavim uživa poseban status u svijetu stripa. Ne samo zbog svog vanserijskog šarma i kvaliteta, ne samo zbog junaka osmišljenih tako da vam ukradu srce još kod prvog čitanja. Ne samo zbog toga što je ovo jedan od najljepših stripova u povijesti devete umjetnosti. Ne samo zbog... Strip Calvin and Hobbes dugujemo autoru Billu Wattersonu, koji je osim što je stvorio i razvio ovaj divni serijal, zaslužan i za to što njegovi junaci nisu postali otrcani marketinški simboli, kao što mnogi prije Calvina i Hobbesa jesu. Zato je ovaj strip to što je. Uvijen u jednu posebnu draž neistrošenosti i vječne mladosti. To smo opet dužni jedino Wattersonu, koji je serijal završio na svom vrhuncu i na vrhuncu popularnosti. Tako je Calvinu i Hobbesu osigurana besmrtnost, a nama fanovima ostala jedino nada da će se autor možda jednom zaželjeti svojih neponovljivih junaka.

William Bill Watterson II rođen je 5.7.1958. u Washington D.C. Porodica Watterson se šest godina kasnije seli u Chargin Falls, OH, gdje će Bill provesti djetinjstvo i od malena učiti crtati. Svoje prve stripove objavljivao je već u srednjoškolskim novinama. Potom, do 1980. pohađa Kenyon College u Gambier, OH, na kom je diplomirao političke nauke. Za vrijeme studiranja crtao je za lokalni The Kenyon Collegian, a po završetku studija u Cincinnatti Postu crta političke karikature. Narednih nekoliko godina nije imao mogućnost da bira poslove, ali nikada nije odustao od crtanja. U slobodno vrijeme je stvarao nove junake i slao radove sindikatima. Jedan od tih sindikata prepoznao je potencijal u stripu, u koji ni sam Watterson nije polagao velike nade. Bio je to strip o tigru i dječaku, a godina je bila 1985. Od tada, sve je legenda. Calvin i Hobbes će postati najprije jedan od najomiljenijih, a potom i najutjecajnijih stripova današnjice. Wattersonu je strip osim slave koju nije želio, i novca koji nije tražio donio i najveće strip nagrade, koje nije zelio ni da primi. Dobio je dvije Reuben awards, 1986. i 1988. za najboljeg crtača godine. Najmlađi je dobitnik ove izuzetne nagrade. Ni u jednoj od te dvije prilike Bill se međutim, nije pojavio na ceremoniji dodijele nagrada. Nikada nije postao član National Cartoon Society (NCS), mada su pritisci sa njihove strane često bili snažni. Godine 1987. prestao je da daje intervjue, a 1990. se sa suprugom preselio u New Mexico, povlačeći se iz sredine u kojoj je i previše slavan. Pet godina kasnije, 1995, neprijatno je iznenadio javnost, objavivši da prekida rad na crtanju Calvina i Hobbesa. Zašto?

Pre odustajanja Watterson je pokušao da promijeni nešto u svijetu aktualnog novinskog stripa. Najprije format. Pokušao je da ga poveća. Izdavači su međutim ubrzo zaprijetili sindikatima prekidom suradnje i gašenjem stripova. Bill smatra da je jedan kaiš malo prostora, te da je strip zato neminovno površan, sa stereotipnim zapletom, ako uopće ima prostora da se govori o zapletu. Dijalozi su siromašni i predvidljivi. Sa druge strane međutim, stoje uglavnom izdavači bez sluha za novosti, pogotovo jer je novinski prostor skup. Stoga, prije će biti da ovoj specifičnoj, iskonskoj strip formi predstoji bitka za opstanak nego renesansa. Prvi stripovi bili su upravo ti iz novina, prije jednog vijeka. Dugo je linija polja išla vertikalno, a zauzimanje horizontalne linije u novinskom prostoru, bilo je velika pobjeda tadašnjih crtača. Neki su stripovi svojom popularnošću zaslužili čitavu stranu. Danas nije tako. Danas su rijetki stripovi koji imaju svoju tablu vikendom. I to su oni stripovi poput Peanutsa, koji imaju nedodirljivu reputaciju. Novi autori se jako teško izbore za šansu. Kada je i dobiju imaju malo vremena da pokažu spektar svog umijeća, jer čim se pojavi neki novi perspektivni autor, prvi koji gubi posao je njegov prethodnik. Rijetki su oni koji su osvojili pažnju publike za taj kratak period. Jedan od tih rijetkih je svakako Bill Watterson. Kada se pak, takav jedan autor pojavi i stvori junake koji postanu dragi publici, tada se pojave i svi oni koji bi da zarade nešto od te popularnosti. Jer, tu leži veliki novac. Crtač preko svog sindikata prodaje licence. Ponekad su milioni dolara u igri, u zavisnosti od interesa publike. Junaci stripa se ubrzo presele na majice, čestitke, šalice, video igre, crtane filmove, igrane filmove... Lista nema kraj. I tu se zaista ne može puno zamjeriti crtačima, jer i oni su smrtnici. Međutim, tim prije se treba diviti Billu Wattersonu, koji sve to nije dopustio. Nije želio da njegovi junaci gube identitet na trivijalnim suvenirima i poklonima. Odupirao se licenciranju i možda najviše zbog raznih pritisaka i nerazumijevanja odlučio da prestane sa svakodnevnim radom. Za sebe kaže da je valjda jedini autor koji bježi od vlastite slave. U nekoliko prilika je svojim fanovima poklanjao originalne table stripa! Poznavaoci stripa znaju kakav je izvor prihoda crtaču prodaja tabli. Ali Watterson je u svakom pogledu ostao veran sebi, time nesvjesno izazivajući još snažnije simpatije svoje publike. O svemu gore napisanom, pisao je u vrlo upečatljivom uvodu za kolekciju najboljih stripova povodom desetogodišnjice stripa, "The Calvin and Hobes- 10th anniversary book". Taj članak, rijetko obraćanje Wattersona javnosti, analizira strip danas i nekad. Trebao bi ga pročitati svaki istinski ljubitelj stripa.

Calvin i Hobbes tvore možda najneobičniji tandem koji strip poznaje. U centru čitateljeve pažnje je Calvin, šestogodisnji nestaško bujne mašte. Njegov najbolji prijatelj je Hobbes, plišani tigar koji živi upravo u beskrajnom svetu Calvinove mašte. O tom odnosu autor u spomenutom uvodniku kaže: "Takozvani "štos"(gimmick) u mom stripu- dvije verzije Hobbesa- je često pogrešno shvaćen. Ja ne razmišljam o Hobbesu kao lutki što čudom postaje živa kadgod je Calvin u blizini. Niti mislim o Hobbesu kao proizvodu Calvinove mašte. Priroda Hobbesove realnosti me ne interesira, i svaka priča iznalazi način da izbjegne rješenje ovog pitanja. Calvin vidi Hobbesa na jedan način, a svako drugi vidi Hobbesa na drugi način. Prikazujem dvije verzije realnosti, i svaka ima potpuni smisao učesniku koji je doživljava. Mislim da život tako funkcionira. Nitko od nas ne vidi svijet na potpuno isti način, i ja samo crtam to doslovno u stripu. Hobbes je više priča o subjektivnoj prirodi realnosti nego o lutkama što oživljavaju."

Calvin i Hobbes nose imena slavnih srednjevjekovnih filozofa. Hobbes je izgled i karakter dobio od Wattersonove mačke po imenu Sprite. Calvin po svojoj dječačkoj prepuštenosti snovima i naivnoj bezbrižnosti, ponekad upadljivo podsjeća na Malog Nema Winsor McCay-a. Watterson međutim, kao svoje uzore navodi druga tri stripa, a to su Peanuts Charles Shultz-a, Pogo Walt Kelly-a i legendarni Crazy Cat (Maca Šiza) George Herriman-a. Na odnosu Calvina i Hobbesa, autor kroz niz životnih, dirljivih, a opet i imaginarnih scena, bazira suštinu stripa. Suštinu koja dira ljepotu života neposredno i bezbrižno poput djeteta. Djetetu koje nesumnjivo živi negdje u njemu. A on to dijete osjeća i pušta ga da vodi Calvina i Hobbesa kroz nepredvidljive dogodovštine. Watterson vjeruje da većina nas ostari, a da pritom ne odraste, i da se unutar svake odrasle osobe (ponekad ne tako mnogo duboko, unutra) nalazi razmaženo dijete koje hoće da bude sve po njegovom.

Ostali likovi adekvatno upotpunjuju kaotičnu harmoniju Calvinovog okruženja. Tu su najprije Calvinovi roditelji; zatim Miss Wormwood, Calvinova učiteljica; Moe, prototip školske bitange koja maltretira drugu djecu (...sjećam se da je škola bila puna idiota kao što je Moe. Mislim da se oni mrijeste na vlažnim podovima svlačionica...); i Rosalyn, Calvinova baby-sitterka. Posebno se izdvaja lik Susie Derkins, devojčice koja se pomalo sviđa Calvinu. Tu okolnost Watterson obilno koristi, crpeći inspiraciju za geg u svima znanoj maksimi "Tko se tuče, taj se voli".

Zadnja tabla Calvina & Hobbesa

Strip Calvin and Hobbes izlazio je u skoro 2500 dnevnih novina, kada ga je Watterson prekinuo. Opraštajući se rekao je: "This is not a recent or easy decision, and I leave with some sadness. My interests have shifted, however, and I believe I´ve done what I can do within the constraints of daily deadlines and small panels. I am eager to work at a more thoughtfull pace, with fever artistic compromises...".
Svaka od 14 kolekcija regularne serije, premašila je milion prodanih primjeraka. Ukupan tiraž svih izdanja je oko 25000000! Svaka od knjiga bila je bestseller, a “The Calvin and Hobbes- 10th anniversary book” bila je broj jedan na New York Times best-seller listi. Svi ti podaci zvuče impresivno. Ipak, interesantniji u cijeloj priči je Wattersonov odnos prema svemu tome. On odbija popularnost trudeći se da živi obično. Poslije gašenja Calvina i Hobbesa posvetio se proučavanju slikarstva, još jedne svoje strasti. Ostao je vjeran sebi i svojim principima. Zato je njegov strip tu gdje je. Jer, ostao je vjeran tigru i dječaku!