Karl Viking

Bone

O Karlu Vikingu i Donu Lawrenceu puno se pisalo, no rijetki su poput Rommela tom liku i njegovom autoru prišli tako detaljno i sveobuhvatno. Tko zna, možda ste vi njegov sljedeći odani obožavatelj!

Informacije o autorima

Tvorac lika

Henry Bulmer

Grafički tvorac lika

Don Lawrence

Premijera

1960.

STRIP

ŽANR pustolovni

MJESTO RADNJE

VRIJEME RADNJE vikinško doba

LIK

VJERNI PRATITELJ

NAJVEĆI NEPRIJATELJ

OMILJENO ORUŽJE

TIPIČNA UZREČICA

Slika glavnog lika

Karl Viking

Karl Viking NA INTERNETU

Kao alfa i omega vlastite producentske kuće „Bryna“, Kirk Douglas pažljivo je birao kako filmove koje će proizvesti, tako i svoje role u njima. Međutim, ono što je još i bitnije, nikada, baš nikada nije krzmao prihvatitiuloge koje su ga mogle omrznuti kod publike, a vrlo bi se lako mogle svrstati u red nekih od ponajvećih filmskih nitkova i/ili ljigavaca velikog ekrana, pri čemu je potonji pojam gotovo i definirao izvrsnim westernom „Potjera“, iz 1975.,  koji potpisuje kao i režiser. Naravno da je onda u filmu „Vikinzi“za se odabrao sočnu rolu, onu Einara, glavnog negativca.

E sad, znamo kakav je Hollywood kad se dohvati povijesne građe: u pravilu ju iskasapi do neprepoznatljivosti, zadržavajući se tek ovlaš na površinskom sloju - nudeći donekle autentične kostime i rekvizite, mada je i tu šlamperaj više pravilo nego li izuzetak. E s „Vikinzima“, na sreću, nije baš takav slučaj. Dobro, uvodna špica prikazuje tapiseriju iz Bayeuxa, koja govori o Vilimu osvajaču i pohodu na Englesku, ne zapravo o Vikinzima, ali „Bryna“ si je ipak dala truda. Osim dvoraca, koji pripadaju kasnijem periodu, većina detalja djeluju zapravo sasvim autentično. Relativno pošteno dan prikaz života jedne vikinške zajednice, njihova života, ako zanemarimo da su zapravo potpuno zapostavili najveću vrlinu Vikinga, a to je njihova vještina kao pomoraca. S druge su nam strane ponudili prikaz vikinškog naselja stvarno bez premca,djelimice se dotakli i vjerovanja (nezaboravno kad starica zazivlje Odina), a sve to ne zalazeći u neke naturalističke dubine istih, da se ne pogubi iz vida kako je ovo ipak akcijsko – pustolovni film.

No, bez obzira na žanrovsku odrednicu, filmje dovoljno  obazriv da izbjegne klasiku - Vikinge s rožnatim kacigama, detalj koji se gotovo pa uvijek veže uz njih,u filmovima kako prije tako i poslije ovoga, mada se radi o mitu, ni iz čega rođenom. Rožnate su kacige postojale, ali bile su iznimno rijetke, većina od  malobrojnih pronađenih datiraju iz predvikinškog doba, a korištene, čini se, isključivo u obredne svrhe. Stoga je bila gotovo pa nemoguće da subile nošene prilikom pljačkaških ili osvajačkih pohoda. Pa opet još od najranijih filmova (recimo „Viking“ iz 1928, vjerojatno i oni raniji,„Vikinška nevjesta“ iz 1907,„Vikinška kći“ iz 1908. ili dva iz prve godine velikog rata, „Vikinška kraljica“ i „Zakletva Vikinga“, no ne mogu tvrditi jer ih nisam vidio) kao i mnogi kasniji – zadržavaju taj, najvjerojatnije viktorijanski detalj, kao dio standardne opreme sjevernjaka.

Nisu samo filmovi prigrlili taj mit. I drugi je slikovni medij, strip, to objeručke prihvatio: Hal Foster već u nedjeljnim Tarzanima, epizoda „Vikinzi“, kombinira rožnate i krilate kacige (a la Asterix, koje jesu bile nošene još od antičkog doba (bog Merkur je obično prikazivan s njom), a rabili su je i Kelti i Germani i Vikinzi), zadržavajući to i u svom kasnijem epu, Princu Valijantu, gdje je Boltar samo najočigledniji primjer. Pa ako je to bilo nešto što može proći u Hogaru Strašnom, Dika Brownea, gdje su poslužili kao inspiracija nebrojenim gegovima, a Hogar je po svemu ionakojedan sasvim osebujan Viking, pomalo je šteta da je to zadržano i u Valiantu, u kojem je inače gotovo pa savršeno vjerno oslikano to minulo doba.

„Fleischerovi „Vikinzi“ diče se i prekrasnim lokacijama od norveških fjordova do sredozemnih, pa i jadranskih otoka, pri čemu je vrhunski posao odradio snimatelj Jack Cardiff, koji će to iskustvo kojih šest godina kasnije dobro iskoristiti u još jednom, zapravo sasvim dobrom vikinškom epu, ako zanemarimo apsolutno neiskorišten predložak Fransa Bengtssona, od kojeg su zadržani samo naslov i pokoje ime lika, a sve drugo je totalno izmijenjano, te vjerojatno najpogrešniji kasting u povijesti filma (izuzmemo li Johna Waynea kao Džingis kana). Richard Widmark bio je veliki glumac, jedan od najvećih i snašao se on i kao Viking, ali to snalaženje govori u prilog njegovoj vještini, nerazumnosti odabira njega za tu ulogu: „Dugi brodovi“ su zabavan film, ali bilo bi dobro da se Bengtssonova knjiga „Crvena Zmija“ još jednom, bolje rečeno, po prvi puta, ekranizira.

Pridodamo li  krasnim lokacijama, sjajan Technicolor, dodamo li dobar dašak vješto isceniranih borbi, pa čak i povećanu dozu grubih, krvavih scena, neuobičajenih do tada (Einarovo gubljenje oka, recimo), drakare na pučini, neobuzdanu raskalašenost Vikinga (mada sve u granicama decentnosti) – te brojne poznate glumce, ne treba čuditi da je film bio veliki hit. Mada se van toga ni ne bi pretjerano spominjao u analima sedme umjetnosti desilo se da je imao neposredanutjecaj na devetu umjetnost i nastanak možda inajvažnijeg stripa o Vikinzima, onog ozbiljnog, da ne naljutimo Hogara, a Valijanta ipak prepustimo njegovoj dominantnijoj odrednici, Arturijanskoj sagi. Ionako se Valijant, (baš kako se desilo i vojvoda Rollu, preteči Vilima osvajača), brzo i prebrzo asimilirao s krajem u kojem se nastanio (zapravo je teško naći u povijesti primjer tako brze asimilacije, kakva je bila ona vikinška: toliko potpuna da su podizali mačeve na svoje negdanje srodnike) i učinivši ga malo manje Vikingom, a primarno vitezom okruglog stola kralja Artura.

A tko nam onda ostaje? Netko tko je prošao praktično obrnutim putem – i od Sasa postao Vikingom, štoviše djetetom vikinškog poglavara, pri čemu su Bogovi, koji su se u to doba, kad ih je bilo više, pa su se,eto, više i stizali baviti omiljenom zanimacijom tj. petljanjem u ljudske posle, odigrali ključnu ulogu i naveli Eingara Moritelja da poštedi i usvoji dijete kojemu će nadjenuti ime Karl.

Karl Viking. Već samo ime puno je simbolike. Prema nordijskoj mitologiji, bog Heimdall (ili Heimdallr, gdje je r oznaka za nominativ) – jedan je od najkompleksnijih bogova, dobrim dijelom zato što je malo podataka sačuvano o njemu, a opisivan je kao bog velikog drevnog znanja, oštrog vida i sluha, koji u svojim dvorima u Himinbjörgu, na samom kraju gdje dugin most Bifröst (koji povezuje Midgard (zemlju) i Asgard (obitavalište Bogova))  dodiruje nebesa, ispija medovinu i stražareći iščekuje čas kada će doći do Ragnaroka, sumraka i bogova i svijeta, da na vrijeme uzbuni sve. (Po tome su nordijski mitovi uistinu jedinstveni,tim svojim zornim prikazom apokalipse. Ali i po svijesti bogova o vlastitoj konačnosti. Upravo zato i Valkire, i prostrani dvori Valhale, kamo odlaze preminuli junaci, da svaki dan iznova opašu mačeve i neštedimice treniraju, i kad nastupi čas da budu spremnirame uz rame s bogovima, suočiti se sa smirajem svijeta.) Ali, Heimdall je i otac čovječanstva i ljudskih klasa, uz to prilično vragolast, reklo bi se. Priča veli da je on tako nekoć lutao svijetom pod krinkom čovjeka, zaustavio se pred seljačkom kolibom, kasnije pred kolibom farmera, naposljetku i pred kolibom bogataša. U sve trojice bi gostoljubivo primljen, kako od domaćina, tako i od vrlih im supruga, koje gostu nisu mogle odbiti ništa. Devet mjeseci potom sva tri kućanstva bila su bogatija za prinovu: ono seljačko za čvrsta momčića – koji je nazvan Thrall (Rob), bogatašev je nosio ime Jarl (Vojvoda) i bio vičan koplju i maču – što govori da je vojna bila ujedno i aristokratska kasta, a farmerov sin nazvan je Karlom, što znači Slobodnjak. Legenda dalje ne govori čemu je on bio vičan, tek ga grupira u kastu iznad robova, a ispod vojničke. Ali ako je to upravo naš Karl, koji jeste bio slobodnjak, onda ćemo pokušati donekle ispraviti tu omašku…

… a da bi je ispravili, moramo se vratiti u sedamnaesti dan mjeseca studenog, 1928., kada je treće dijete Nellie i Herberta Lawrencea došlo na svijet. Donald Sutham - Don Lawrence, pokazat će da se u njemu krije ponešto buntovnija crta, možda od neke zaostale kapi krvi drevnih sjevernjaka još tamo iz doba dok su pustošili obalama Engleske – pa će ne samo dobiti da vojnu službu odradi obučavajući se za oficira, već će se opredijeliti za karijeru običnog soldata i „zaslužiti“ šestomjesečno produženje roka, uz puno, puno guljenja krumpira, dok 1949 godine napokon nije demobiliziran. I to uz novčanu naknadu za službovanje, koja mu je omogućila da započne studij umjetnosti na Borough Polytechnic, objasnivši da se „morao prisiliti da to učini, jer to nije nešto za što sam bogom dan talent.“ I tako, u dobu, kad nije znao ni gdje bi ni što bi sa sobom, providnost je uzela stvari u svoje ruke. Možemo se samo pitati što bi tek bilo da je bio Bogom dan talent, po vlastitim mu, visokim standardima?

Ali, kako već to običavaju učilišta, negdje putem ubili su mu svaki interes za ono što studira, mada“ Prve ti dvije godine daju osnove za profesionalno bavljenje, kao što su arhitektura i anatomija.“ No, nakon druge godine morao se specijalizirati, a od ponuđenih smjerova zanimalo ga je – ništa. No kako je izbor ipak morao načiniti – odabrao je najmanje zlo: litografiju i drvorezbarstvo. Gotovo da ne treba ni napominjati da završni ispit nije položio. Nikada ni neće. A vjerojatno kad mu se uboga obitelj valjda ponadala da se ne može srozati niže: neslavni vojni rok, propali studij, valjda je to - to. E nije! Nedugo prije završnih ispita jedan je bivši student (svršeni) posjetio staro jato – da pokaže čime se bavi, a bio je upisivač teksta u crno-bijelim stripovima Amalgamated Pressa. Don je tada stubokom potonuo otkrivši da želi crtati stripove!

„Viđao sam stripove kao dijete, ali me nisu poticali da ih čitam. To je držano nečim sramotnim…“ Da, comic strips, funnies, od samog su starta, dakle u doba Donovog odrastanja, žigosani kao nešto djetinjasto, bezvrijednog, gotovo dokazom nezrelosti, da ne upotrijebim teži izraz, stari(ji)h osoba, koje još uvijek čitaju takve stvari. I proći će još puno vremena prije nego li se tada mlad medij stripa izbori za svoje mjesto pod suncem. Srećom po Dona, a u krajnjoj instanci i po nas, njemu su se doneseni stripovi učinili tako životnim, priče koje su nosili uzbudljivim, pa ako i jeste u tom trenutku bio na dnu, odluka trenutka da se želi baviti crtanjem stripova, predstavljala je prvi korak uspona ka vrhu. Ionako se ka vrhu ama baš uvijek  kreče od dna.

Prvo dijete je bilo na putu i trebao je bilo kakav posao. Logičan korak bio je pokušati prvo u Amalgamated Pressu, gdje je bio zaposlen i Doug Malter, nekadašnji student koji ga je i odveo na „stranputicu“, no urednika Teda Holmesa nisu se dojmili uzorci koje je Don donio, a očito je spomenuti bio lišen ma i najmanjeg trunka vizionarstva, te ga je uputio da sreću okuša u studiju Micka Angloa, koji je izbacivao westerne i superherojske stripove. Anglo ga je zatražio da napravi probni uzorak „Marvelmana“ u letu iznad nebodera. Tu se pokazalo ono što je bila Donova najveća vrlina, mada u ovoj početnoj fazi zapravo je bila težak hendikep. „Moj problem je uvijek bio što u svojim radovima uvijek dodajem suviše detalja, te sam bio tjedan dana zaključan u sobi iscrtavajući svaku pojedinu ciglu i prozor.“ Kvaka je bila u tome da je Mick plaćao jednu funtu za stranicu – bila zgrada ciglena ili ne. Ali dobio je posao u trenutku kada mu je zapravo gorilo pod nogama.

Četiri je godine Lawrence pekao zanat u Gower studiju, a osim Marvelmana, pod njegovim su se perom izmjenjivali i western junaci tipa Davy Crockett ili Daniel Boone. Nije se zadržao samo na crtanju već je za neke epizode radio i scenarij, na osnovu grubih skica koje bi dobio od Micka. Uz rad kalila se i vještina pa je Lawrence na kraju  bio u stanju izbaciti i po deset stranica tjedno, a uz povećanje naknade po stranici, počeo je pristojno i zarađivati. No ono što će se pokazati kroničnom boljkom stripova, sve tamo dok jedan drugi Britanac, Peter O'Donnell, nije u u pasici stripa predvidio i prostor za vlastiti potpis – stripovi su  štancani bez imena autora, bez datiranja pasice, a u pravilu su se na istom serijalu i/ili junaku izmjenjivali razni scenaristi i crtači – bez da im je priznato autorstvo. Dijelom stoga što su „funnies“ zapravo štancani kao roba najšire potrošnje i najmanje vrijednosti, a vjerojatno dobrim dijelom i što je izdavačima/distributerima bilo lakše (čitati:daleko jeftinije) tako ih držati na uzdi. Zapravo, dan danas sami Britanci (da se zadržimo na otoku, mada problem nije isključivo otočni) imaju neizmjernih problema sastavljanju kronologija pogotovo po autorima – tko je što radio… primjerice na svom siteu sam Michael Moorcock, priznaje da ne zna što je sve radio od Karla Vikinga – a i kronologija novog, luksuznog izdanja tog stripa, donosi niz epizoda gdje nisu imenovani ili crtač ili/i scenarista. Upravo zbog toga, kad sam prvi put počeo čitati Dona Lawrencea, zapravo nisam ni znao koga čitam, ali tih dalekih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad sam imao kojih četiri – pet godina, zapravo me nije to bilo ni briga. Bili su tu neki zanimljivi pretorijanci u svemiru, a strip se zvao Daleka planeta. Dobre su godine prošle (i nekoliko odustajanja od stripova uopće, ali  bio je i podjednak broj vraćanja istima) prije nego li sam otkrio o čemu li je zapravo bila riječ – i znam da me kasnije iritirao takav šlamperaj magazina „Popaj“ – ali pored svih problema koje je imao – a imao ih je gomilu – ispremiješane strane, izbacivane, loš tisak – neimenovanje autora na stranicama greška je koju mu ne smijemo pripisivati. I da, naravno, kasnije sam rado napominjao kako sam učio čitati, štoviše već čitao, kao klinac Dona Lawrencea i posebno mi dragu „Darakovu osvetu“, bojim se da su mi primarni stripovi ipak bili „Popaj“ i „Pink Panter“. Jer koje bi se dijete na kiosku mašilo za magazin tog imena – radi Dona Lawrencea?

1957. godine dolazi do razlaza Lawrencea i Angloa. Problem je bila visina naknade. Lawrence je u to doba već postao samosvjestan autor. “Pitao sam ga za povišicu. Znao sam da Mick nikad neće pristati na to. Rekao je da mi kvaliteta rada opada, na što sam uzvratio da je i ono najgore moje bolje nego ono svih drugih koji rade za njega. Mora da sam osjetio kako je vrijeme za odlazak, stoga sam palio mostove za sobom i silio se da potražim drugi posao.“

Drugo utočište našao je u Odham Pressu, gdje je nastavio koristiti stečeno iskustvo u western stripovima pa u magazinima „Zip“ i „Swift“ objavljuje „West Fargo“ i „Pony Express“. „West Fargo“  baziran je na popularnoj Tv seriji  „Tales of West Fargo“. U pedesetima pa do sredine šezdesetih, western serije su bile iznimno popularne i redovito su prikazivane vikendom u ranijim jutarnjim satima. Mnogi veliki autori na njima su učili zanat, a neki kao Sam Peckinpah u potpuno svom projektu „Zapadnjak“, donijeli su prava mala remek djela. Bile su očite i mane, poput ograničenog budžeta, ali i bljeskovi genijalnosti, koji će tek kasnije doći do punog izražaja. „U dimu baruta“ sa šerifom Matt Dillonom, jedna je od najdugovječnijih takvih serija, i jednako je tako završila u stripu, što smo i mi imali priliku pratiti, primjerice u „Stripoteci“. I „Wells Fargo“ serija bila je popularna (dvjestotinjak epizoda dovoljno govori u prilog tvrdnji), što je zasluga brojnih poznatih scenarističkih imena, kao što je Borden Chase recimo, koji potpisuje Aldritchev „Vera Cruz“, između ostalog.  Sam strip rutinski je napravljen, tu su svi standardni motivi, ali ništa na način daveć nije viđeno, mada je zapravo teško tako nešto ustvrditi s ove vremenske distance. Ali ono što se zasigurno ne može opovrgnuti je da,  baš kao što vas rutinski odrađenom filmu ipak može privući ime režisera ili glumca,  ovdje imamoonuključnu ješku – crtež. A Lawrenceov crtež bio je jaka ješka i onda i danas.

U tom periodu za „Sun“ radi i niz epizoda „Billy the Kida“, gdje po prvi puta  susreće scenaristu Mike Butterwortha, s kojim će kasnije kreirati svoj, vjerojatno najslavniji, strip – „The Rise and Fall of Trigan Empire“. Može se reći da je uz Wyatta Earpa, Don obradio neke od ponajvećih legenda zapadaAli, kad bi malo karikirali, moglo bi se reći da se već tada našao u povijesnim stripovima, barem na određeno vrijeme, i ako na western gledamo i kao na neku vrstu povijesnog stripa. 1959. godine po prvi puta prihvaća se strip koji ide podosta dalje u povijest,  dalje od diližansi, prerija i winchesterki, swashbuckler u punom smislu riječi – „Olak Gladijator“. Don se uključio u serijal kad je ovaj već bio u tijeku, ali se nije predugo zadržao – tri epizode,  da bi u trećoj, „Kamen kraljeva“ odradio 6 strana – kojima je najavio ono što slijedi dalje, jer  Olak je pao Vikinzima šaka.

Mada je s te strane pomalo pretjerivao, na jarbolu drakara, ogroman prikaz vikinškog vođe, a Vikinzi imaju kacige s rogovima vjerojatno skinutih najtrofejnijim primjercima longhorna, što neće ponoviti u novom stripu. Naposljetku, nije zauvijek ni napustio Olaka jer je u osamdesetima, sad već kao „naturalizirani“ Holandez, napravio naslovnice za nizozemsko reizdanje Olaka u periodu od 1980-82.

Film „Vikinzi“ imao je veliki utjecajna strip Karl Viking, a poglavito na prvu priču, „Eingarov mač“ (startala 29.10.1960 u Lionu), samo s ponešto izmijenjenim ulogama. Ernest Borgnine kao Ragnar ( ne bilo koji već Ragnar Lodebrok u kasnijoj fazi svoga života, a kojeg smo dobro upoznali u izvrsnoj seriji „Vikinzi“) sasvim odgovara roli Eingara Moritelja – jednako je okrutan, ratoboran, mada ne otima dijete nego je ono začeto silovanjem kraljice. Već smo spomenuli kako je film donio povećanu dozu grubosti, ali niti strip tu nije puno zaostajao – mada će kasnije epizode donijeti ipak ponešto umivenije priče. Već na uvodnoj strani Eingar viče kako treba „Sase iskoristiti za nošenje tereta do brodova, a onda ih na mač nataknuti!“

Također, imamo dvojicuantagonista:u filmu su to bili Kirk Douglas kao Einar, što dosta asocira na upotrijebljeno ime Eingar, naspram Tonyja Curtisa (u svom debiju na velikom ekranu) koji je Erik, njegov polubrat – u stripu su Karl, punopravni član nove zajednice, slobodnjak kako mu ime kaže, a ne rob, što bi bilo redovno stanje, ujedno i usvojeni sin Eingara, te Skurl, sin Eingarova polubrata i pretendent na vlast za prijestolje. A i legendarna scena kada Erika vežu u moru da ga izjedu rakovi, ako se Odin ne smiluje, podsjeća silno na onu iz stripa, nešto drugačije insceniranu, u kojoj Karl također ovisi o milosti gospodara Bogova. A ovaj će ga čuti i uslišiti.

Bogovi, posebice Odin, u stripu nisu svedeni na puko zazivanje njihovih imena, nego često uzimaju aktivno učešće (munja koja odvali stijenu u prvoj epizodi), jer imaju dvojaku ulogu: daju nit autentičnosti, što je vjerojatno pogrešna riječ, ali nas i na taj način priča podsjeća na njihovu religiju i na to da nas vraća u jedno pogansko doba, što onda vuče sve druge asocijacije; druga, vjerojatno bitnija uloga je ona čisto praktična - objavljivan je u tjedniku „Lion“sa po dvije strane – s time da je druga strana morala završavati nekom vratolomnom situacijom – da se čitatelje navede na kupovinu novog broja idućeg tjedna. To me uvijek asociralo na velikog Johna Hustona. Kad su ga mobilizirali, bez odgode, tijekom snimanja filma „Preko pacifika“ ovaj majstor spački ostavio je tako zakompliciranu scenu misleći si: „Izvadite se iz ovoga kako možete, kad ja moram ići!“ Nebitno je kako su se filmaši izvukli, ali u stripu su neke situacije  bile upravo tako vratolomne da je božja pomoć u vidu munje ili čega drugoga, bila neophodna.  Prva strana tjednog nastavka, uvijek pozicionirana kao desna,  započinjala bi krupnim panelom koji je imao uvećanu situaciju iz prošlog broja –  što je, kad imate crtača kalibra Dona Lawrencea, bio silan adut.

Ono što iznimno cijenim jest praćenje kronologije. Priče se vjerno nadovezuju jedna na drugu, ne u smislu da će se nešto propustiti ako se jedna ne pročita, jer su samosvojne cjeline, nego u smislu da ako je Karl završio u južnoj Americi, („Putovanje do Oxace“) neće već u idućoj, a bez ikakva objašnjenja,biti vraćen u svoju vikinšku naseobinu. Ili ono, što me zapravo stvarno kupilo, Kad Karl izgubi Eingarov mač, mač se više neće pojavljivati u narednim epizodama kao da se ništa nije zbilo. Nekad je bilo teže pratiti kronologiju, priče su išle mjesecima dok se ne kompletiraju, i vjerojatno to tada ne bi mnogo čitatelja primijetilo. Tim više je to izraz jednog zdravog i poštenog  odnosa kako prema svom poslu tako i prema čitateljskoj publici.

Kako ljudi, tako i znamenita oružja u to su doba znali zavrijediti ratničko opisno ime, koje bi u ljudi figuriralo kao prezime, a u oružja kao naziv. U Danskoj, primjerice, imali smo moćne kraljeve Haralda Modrozubog i Sweyna Račvaste Brade, a postojali su Ivar Bez Kostiju, Thorolf Ušobradi…Da se i strip tog principa držao jasno je od početka – jer se odmah upoznajemo sa Eingarom Moriteljem, dok će njegov mač ostati zauvijek znan kao Eingarov. Međutim u Selgora Vučjeg, koji je neka vrst berserkera, a ujedno i jedan od negativaca koji će se javiti više puta, imamo sjekiru nazvanu „Krvožeđa“. Oružje je bilo bitan dio svakodnevice i neophodan uvjet preživljavanja u teškim vremenima. Tamo gdje čak i ona Božanska nose imena, recimo Thorov čekić, Mjollnir, ili Odinovo koplje, Gungnir.  takav poseban, gotovo fetišistički, odnos prema njemu ne treba čuditi.  Zapravo je sve objasnio Zmija Tosteson u „Crvenom Zmiji“ kazavši da  se bez mača u toku osjeća nag.  No, kad smo već kod imenovanja likova,, autentičnosti radi, autori su se trudili imena davati prema imenima ljudi tih područja. Pa imamo i Sweyna,ali i Gefiona, kao varijaciju od Gefjona ili Gefjuna, pojam iz nordijske mitologije, i brojne druge.

Upravo to dovodi nas do još jednog detalja koji ide u prilog vrlom sistemu kronologije stripova u otočana. Originalna serija Karla išla je u Lionu od 1960-1964, naravno tu je bio još kao Karl. Isti taj Lion pokreće reprint serijala dvije godine kasnije, ali glavnog junaka reimenuju u Rolfa, jer su to, kao, nove epizode! Budalaština bez premca, koja će imati reperkusije na relativno nedavno luksuzno izdanje Karla Vikinga. Naime i novom izdanju potkralo se na pojedinim pasicama ime Rolf, mjesto Karla, jer kako mi je rekao Rob Van Bavel, urednik: „Koristili smo sve originale od IPC-a, ali su oni promijenili  Karla u Rolfa na tablama za kasnije  reprinte. Stoga smo ih sve morali  mijenjati, a nismo mogli rabiti spellingchecker jer je sav tekst bio upisan ručno.“   Imamo čak i jednog Ragnara umjesto Eingara, definitivni dokaz da je Borgnine iz Vikinga stripovski Eingar. A, ako ste kojim slučajempomislili da je to sve – promislite bolje! 1969-1971. godine, Smash! kreće s još jednim reprintom – ali ne Rolfa, ne Karla – na scenu stupa Erik Viking! Da nije smiješno, bilo bi tužno. Doduše, ne tako tužno kao Jesse Fox (Modesty Blaise) ili Rick (Eric Le Rouge) u švaba, ali ipak.

Kažu da se Don bojao crtati lijepe žene, smatrajući se nevještim u prikazu nježnijeg spola. U Karlu su ionako više dominirale ogavne stare vještice vične bacanju kletvi, nego li lijepe djeve, a i u Triganskom carstvu, osim sporednog i jako rijetkog pojavljivanja Urse, Trigove supruge, ili Crne kraljice u jednoj epizodi, gotovo pa nema ženskih likova. Tek će Crvenokosa iz Storma pokazati i dokazati koliko je taj strah bio neosnovan. Međutim, jednu drugu stvar bih možda izvukao kao zamjerku majstoru, ono više kao traženje dlake u jajetu, čisto da ne bude sve samo hvala. Njegova čudovišta nisu strašna, nisu čak ni grozna, a ne želim otići tako daleko pa ih opisati smiješnima – kako u Triganu tako i u Karlu. Epizoda „Selgor Vučji“ donosi zmijoliko čudovište koje, ruku na srce, zapravo mami smiješak na usta i pomalo kvari ugođaj inače odlične priče. Recimo da se Don našao u ulozi Romera iz „Afere Modrobradi“: morao je nacrtati ogavne rospije i to mu je bila smrt. A znamo svi kakvi su komadi Romerove junakinje. Već Kraken iz „Gefiona Jednog Oka“ izgleda sasvim dobro, možda tek trunak blagonaklono, bez obzira na red šiljatih zubi.

Osim u tjednicima, Karl je izlazio i u godišnjacima. Annual '65 posebice je bitan. Pokazati će da je majstor crno-bijelog stripa još i jači kada se uhvati boje. „Duh mora lišenog plime“ bio je veliko iznenađenje svima, možda i samom autoru jer je i sam priznao da su mu prvi pokušaji s bojom bili prvi mačići za u more baciti, bilo ono bez plime ili ne. Ali ne samo to. Ta će mu epizoda donijeti ponudu, koja se ne odbija, i koja će ga zauvijek obilježiti – onu da preuzme novi strip: „Uspon i pad Triganskog carstva“. To će uslijediti nakon Karla i jedne kraće šihte na još jednom povijesnom stripu „Moćni Marok“. Kao da sasvim napušta povijesni strip i odaje se SF-u. No, to je samo naizgled, jer je Trigan sa svojom kombinacijom low/hightecha hibridna pojava – gdje imamo i „Rimljane“ - Triganci i „Perzijance“ – Herikon, i „Danajce“- Perik – kao asocijacija na najvećeg od ondašnjih Helena, Perikla, pa bi to mogli biti njegovi Tharvi.

Karl Viking jeste staromodan strip, i pričom i strukturom, ali izniman crtež, a posebice priča o Vikinzima isprepletena s fragmentima nordijskih mitova, nude puno unutar tih zadanih gabarita, tako da ne sumnjam da Karlovi drakari mogu i dan danas osvojiti srca čitalaca i ponuditi sasvim dobar odgovor zašto su u davna vremena ljudi molili, još tamo negdje od Ragnarova napada na manastir Lindisfarne, prve provale na zapad, na Englesko otočje 793. godine: „A furore normannorum, libera nos, Domine“ – gnjeva Normana sačuvaj nas, Gospode!

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Otkupnina
    Kod: KM ZS 951
    Ocjena: 61%
    Vrijeme: 6.6.2020. 18:13:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 254
  • Melisa!
    Kod: AF SA 155/157
    Ocjena: 50%
    Vrijeme: 5.6.2020. 10:21:00
    Autor: Kila Banana
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 376
  • Rendžeri, zbogom!
    Kod: KT LMS 690/691
    Ocjena: 77%
    Vrijeme: 3.6.2020. 15:58:00
    Autor: Spock
    Broj komentara: 5
    Broj pogleda: 685
  • Nemilosrdni
    Kod: TX ZS 646
    Ocjena: 83%
    Vrijeme: 2.6.2020. 12:28:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 7
    Broj pogleda: 695
  • Bajine nevolje
    Kod: USCR MIKAL 286
    Ocjena: 97%
    Vrijeme: 1.6.2020. 17:14:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 477

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Izgubljeni svijet
    Kod: ZG VEC 107/109
    Ocjena: 95%
    Vrijeme: 14.4.2020. 23:55:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 17
    Broj pogleda: 2384
  • Mortimer: Zadnji čin
    Kod: ZG LU 271/274
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 19.3.2020. 15:30:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 13
    Broj pogleda: 1989
  • Poslije apokalipse
    Kod: NN LIB 55
    Ocjena: 100%
    Vrijeme: 23.5.2020. 17:54:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 1934
  • Svijet Nancy Porter
    Kod: NN ALM 7a
    Ocjena: 61%
    Vrijeme: 21.4.2020. 18:47:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 1531
  • Gil
    Kod: DJIL LMS 1
    Ocjena: 77%
    Vrijeme: 1.4.2020. 0:55:00
    Autor: Spock
    Broj komentara: 10
    Broj pogleda: 1470

Aukcije

Forum