Magični Vjetar

Slika glavnog lika

Magični Vjetar

Magični Vjetar NA INTERNETU

• Sergio Bonelli Editore
• Magico Vento @ www.ubcfumetti.com

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Sergio Bonelli, najveći izdavač stripova u Italiji i vlasnik istoimene izdavačke kuće, ponesen uspjehom novog vala junaka (Dylan Dog, Nick Raider, Nathan Never) odlučio je pokušati ponoviti taj uspjeh i iskoristiti trenutnu popularnost stripa predstavljanjem novih junaka i tako pridobiti još veći dio talijanske strip publike. Uslijedilo je par godina studioznih priprema, prikupljanja dokumentacije, planova, formiranja redakcije i crtačkih i scenarističkih ekipa ... I onda su se u jako kratkom roku od samo nešto više od godinu dana na talijanskoj strip sceni pojavila četiri nova izdanja, tj. četiri nova junaka: Magico Vento, Napoleone, Julia i Brendon. Ovaj tekst je posvećen prvom od njih, junaku neobičnog imena koji je usprkos početnom nepovjerenju i suzdržanosti fanova doživio skoro trenutačan uspjeh koji još ne jenjava pošto njegova popularnost (između ostalog i izražena u broju prodanih primjeraka, koji se opasno približava brojci od 100.000 primjeraka mjesečno) neprestano raste.

Magico Vento je djelo Gianfranca Manfredija, autora koji je već duže vrijeme radio kao scenarist u Bonelliju pišući scenarije za Nick Raidera i Dylan Doga (a neke od njih smo i mi imali prilike pročitati u izdanju Slobodne Dalmacije, kao DD 23 "Vrata pakla", 27 "Stravična invazija", 32/33 "Arakne", 38 "Dadilja"), a prije toga je imao i neuspjeo pokušaj sa Gordonom Linkom koji je bio rezultat suradnje sa izdavačkom kućom "Dardo", ali koji nije doživio neki veliki uspjeh, dok je model sheet glavnih likova serijala je djelo Bruna Ramelle. Magico Vento je serijal postavljen u prerijama sjeverne Dakote u razdoblje nakon secesijskog rata Sjevera i Juga, a prije velikih indijanskih ratova, dakle oko 1870. godine. Manfredi je proveo jako puno vremena (i potrošio veliku količinu novaca) proučavajući dokumentaciju o tom razdoblju, povijesnim događajima, ličnostima, indijanskim plemenima i njihovim običajima, pritom pohađajući čak i razne seminare koje su održavali potomci indijanaca. Fasciniran tom neotkrivenom stranom indijanske povijesti, dotada neispričanom bilo u stripu, filmu ili literaturi (uz časne iznimke poput "Dances with the Wolves", "The Last of the Mohicans" ili filmova Sama Peckinpaha), bogatstvom njihovih običaja, rituala i mitova, Manfredi je odlučio spojiti dva popularna žanra, western i horror, stvarajući tako izvrsnu podlogu za prepričavanje stvarnih povijesnih događaja iz te epohe, miješajući stvarnost sa fantazijom ne definirajući jasnu granicu između ta dva svijeta. Tako tijekom serijala imamo priliku sresti Ludog Konja, Crvenog Oblaka, Bika koji sjedi, generala Custera i cijelu plejadu poznatih povijesnih ličnosti, ali i ogroman broj kreatura iz indijanske mitologije poput Windiga, Whopi i ostalih nevjerojatnih stvorenja...

"Posljednji Mohikanac" je autorima poslužio i kao inspiracija za kreiranje lika Magico Venta koji je napravljen prema licu Daniela Day Lewisa koji je glumio glavnu ulogu u tom filmu. Njegovo pravo ime je ustvari Ned Ellis, i on je bivši vojnik i jedina preživjela žrtva političko-vojne zavjere u kojoj su korumpirani oficiri digli u zrak vlak pun oružja i vojničke pratnje čiji je i Ned bio član. Polumrtvog i već pri kraju snaga, pronašao ga je Cavallo zoppo (Šepavi Konj), stari šaman plemena Lakota (jedno od mnogobrojnih Sioux plemena) koji je, tumačeči znakove iz jedne od svojih vizija, u Magico Ventu vidio izaslanika Velikog Duha (il Grande Spirito). Magico Vento je izgubio pamćenje kao posljedicu metalnog šrapnela koji mu se zario u glavu poslije eksplozije vlaka, ali je zauzvrat dobio neobičan dar, dar "vizija", zaprepašćujuću sposobnost predviđanja budućnosti putem uznemirujućih snova, delirija i predosjećaja. Narod Lakota ga je prihvatio kao svog brata i Ned je doživio ponovno rođenje, postajući postupno punopravan član plemena, a zatim, zbog svog dara i uz pomoć i vodstvo starog Šepavog Konja postaje moćni šaman, "Un'uomo strano" tj. "Čudan čovjek", zašitnik plemena. Magico Vento vodi dvostruki život, život ratnika/revolveraša i život šamana, boreći se tako i protiv ljudi od krvi i mesa (vođen stalnom potrebom da otkrije svoju prošlost, da pobijedi opasnog neprijatelja koji predstavlja prijetnju njemu i njegovom plemenu), ali i protiv raznih zlih duhova, priviđenja, bića iz indijanske mitologije i legendi, dakle puno opasnijih neprijatelja protiv kojih ne pomaže preciznost i brzina kojem barata pištoljem nego poznavanje drevnih običaja i predaja, istražujući mračne strane indijanske magije i moći duboko ukopanih u ljudsku psihu.

Magico Vento ima vjernog pratitelja koji je s njim u svim avanturama. On se zove Willy Richards, a zovu ga Poe zbog fascinantne sličnosti sa slavnim piscem Edgarom Allanom Poeom. Poe je novinar koji je pobjegao iz Chicaga bježeči od moćnika kojima se zamjerio svojim hrabrim člancima u kojima je razokrio brojne političke skandale. Duboko prezire poslovne ljude i političare i njihovu viziju napretka koja služi kao izlika za polagano istrebljenje indijanaca, otimanja njihove zemlje i kraj njihovog načina života. Ipak, kao "gradski čovjek", nije mu potpuno svjedno živjeti u preriji te je primoran postati borac da bi spasio glavu, a pogotovo je nesklon indijanskim legendama i običajima pošto je po naravi nepovjerljiv kad se govori o nezemaljskim, supranaturalnim stvarima, dijelom zato što je imao mnogo muka da se riješi ovisnosti o whiskeyu i delirija uzrokovanih alkoholom. Od ostalih likova izdvojili bi bijelce; major Eccles, komandant garinzona koji je smješten u blizini plemena s kojim Magico Vento živi, a koji cijeni i poznaje njegove moći i dar kojim Magico Vento raspolaže, te senator Fulton, zakleti neprijelj Howarda Hogana, koji je ujedno i najveći neprijatelj Magico Venta i Poea, a što ih čini važnim suradnicima Fultonu u borbi protiv ovog opasnog čovjeka. Senator Fulton neumorno prikuplja dokaze o Hoganovim zločinačkim aktivnostima i skupa sa Ventom pokušava spriječiti Hoganove planove koji bi ugrozili mir na njihovom području. Na indijanskoj strani tu je neizbježni Cavallo Zoppo, Nedov duhovni otac koji umire već u šestoj epizodi, gdje ga je ubio južnjački oficir Louis Beaumont, ali se i dalje pojavljuje kao duh kad je njegova pomoć i savjet Nedu potreban. Jako zanimljiv lik je i "Uccide-se-Stesso" ili "Ubija-sam-sebe" pripadnik Nedova plemena i neka vrsta seoske lude, Heyoke indijanac, dakle onaj koji sve govori suprotno od onoga što misli. Važan lik je i "Riffiuta-di-Smettere" ili "Ona koja odbija odustati", kćerka Coda-di-Toro (Bikovog repa), poglavice Nedovog plemena, neovisna, ponosna i slobodna djevojka koju za Neda veže nikad iskazana, ali često prakticirana ljubav.

Najveći Nedov neprijatelj je Howard Hogan, neskurpulozni poslovni čovjek iz Chicaga, koji je stekao bogatstvo gradeći gradove uz željezničku prugu i koji je krivac za zavjeru u kojoj je Ned ranjen. Hogan, vođen željom za moći i bogatstvom, pokušava isprovocirati rat sa indijancima. Vrlo bogat, sa moćnim vezama u politici i medijima, u javnosti je prikazan kao dobročinitelj, ali riječ je o čovjeku koji bezobzirno ruši sve pred sobom da bi ostvario svoje ciljeve. Okružen je vojskom plaćenika koje regrutira iz kriminalnog miljea, obećavajući im brisanje grijeha iz prošlosti i bogatu novčanu nagradu za bezpogovornu poslušnost i vjernost. Hogan je zakleti Poeov neprijatelj kojega uporno pokušava ukloniti, ali Ned je njegova stvarna opsesija s kojim ga veže bizarna psihička veza putem koje "osjećaju" jedan drugog. Konačni obračun se događa u Chicagu kada Hogan pada sa terase. Ipak, ne umire, nego uz pomoć ezoterične sekte kojoj pripada priprema svoj povratak. A sekta nosi ime Volta Nera – Crna arkada, tajna organizacija čiji članovi su utjecajni ljudi iz vojnog, političkog, financijskog i indurstijskog miljea koji se međusobno ne poznaju. Organizaciju vodi Centuria, mala grupa najutjecajnijih ljudi koja ima kontrolu nad svim aktivnostima organizacije koja ima prsta u takoreći svakom važnom poslovnom pothvatu, te u političkoj ili vojnoj odluci. Na čelu Centurie je Kadosh, tj. Wesley Snow, još jedan u paleti beskurpuloznih zlikovaca, koji ne preza ni od korištenja svoje sestre za ostvarenje svojih planova (nakon što ju je prethodno silom natjerao na poslušnost). On je direktor kazališta i sasvim prikladno, umire na sceni, prilikom izvođenja Shakespearovog Macbetha.

Scenaristički dio posla na Magico Ventu gotovo isključivo obavlja Manfredi i to umnogome doprinosi konzistentnosti i ujednačenosti epizoda, kao i kontinuitetu radnje pošto je saga zamišljena kao niz posebnih epizoda koje se mogu čitati neovisno jedna o drugoj, ali čitane redom čine "the big picture", mozaik koji se polako slaže, mozaik u kojem svaka epizoda ima svoje mjesto. Naravno, ideja nije posebno originalna niti revolucionarna, ali je svakako jako zahtjevna i za scenarista a pogotovo za crtače pošto epizode moraju izaći točno određenim redom jer se inače gubi kontinuitet, a to znači da ne smije biti kašnjenja i da sve epizode moraju biti nacrtane na vrijeme. A već kad govorimo o crtačima, Magico Vento ima zaista impresivnu ekipu, možda i najjaču što se Bonellija tiče. Gotovo da i nema autsajdera ili lošijeg crtača (ako izbacimo uljeze poput npr. meni omraženog Piccatta), tu su stari majstori Jose Ortiz i Ivo Milazzo, ali osnovnu snagu serijalu donose fantastični mladi autori (u koje Sergio Bonelli polaže mnoge nade) kao što su Pasquale Frisenda (koji je i preuzeo crtanje naslovnica od Andrea Venturija od broja 31. i za kojega se smatra da je Milazzov nasljednik, sa stilom koji jako podsjeća na Milazzov, samo ponešto rafiniraniji, korektniji, moderniji i ekspresivniji), zatim Bruno Ramella i Giuseppe Barbati koji su zajedno uradili velik broj odličnih epizoda, uvijek na visokom grafičkom nivou, te mladi, ali etablirani i cijenjeni hrvatski autor Goran Parlov, koji je u svojom kvalitetom te dopadljivim i grafički besprijekornim stilom doživio veliki uspjeh i čast svrstajući se uz bok velikana svjetskog stripa poput Magnusa, Berneta, Fonta, Ortiza, Kuberta i ostalih velikih autora koji su crtali specijalno izdanje Texa (a što je vjerojatno najveće priznaje koje strip autor u Italiji može dobiti). Zahvaljujući Goranu i njegovoj susretljivosti imali smo priliku upoznati Angela Stanoa, ali i doznati mnogo podataka o samom Magico Ventu i ostalim likovima/autorima iz Bonellijevog svijeta. Ali dobro, to je već druga priča koju ostavljamo za drugu priliku kada ćemo napraviti malo opsežniji interview sa Goranom.

Nažalost, situacija glede stripa na našim prostorima je prilično crna, tržište je malo i strip izdavači su oprezni te se teško upuštaju u pothvate poput izdavanja novih, nepoznatih junaka, pa stoga Magico Vento još nije objavljen u Hrvatskoj, a nažalost, čini se da ni neće biti u skoro vrijeme, stoga je jedini način da se uvjerite u kvalitet ovog stripa kupovina i čitanje talijanskog originala. Autor ovih redaka se mora pohvaliti kolekcijom prvih 58 brojeva koji zaista čine vrhunsko strip štivo i koje toplo preporučam svima koji sebe smatraju ljubiteljima stripa. Svi oni koji nisu u mogućnosti da dođu do tih epizoda će se morati strpiti nadajući se da će domaći izdavači prepoznati neosporan kvalitet Magico Venta. A u međuvremenu ih možete zatrpati pismima tražeći njegovo objavljivanje!!!

U međuvremenu je, nakon što je ovaj tekst napisan, Magični Vjetar prošao vrlo burno razdoblje na domaćoj strip sceni. U Hrvatskoj ga s velikim uspjehom objavljuje Libellus i radi se o najboljem izdanju ovog stripa u svijetu, s prekrasnim naslovnicama koje je nacrtao Goran Parlov i vrlo kvalitetnom prijevodu i opremi. U Srbiji se nekoliko izdavačkih kuća okušalo u izdavanju (System Comics, Sfera, Wizard Comics), ali nijedna nije izdržala. Vidjet ćemo što nam donosi sutra...