Napoleone

Slika glavnog lika

Napoleone

LE PROLOGUE ...

"Au-dessus des étangs, au-dessus des vallées,
Des montagnes, des bois, des nuages, des mers,
Par delá le soleil, par delá les éthers,
Par delá les confins des sphéres étoilées..."

Charles Baudelaire, Elévation (Les fleurs du mal)

Tim stihom čuvenog pjesnika, doduše u malo izmijenjenoj verziji i u talijanskoj varijanti, započeo je uvod u novi strip Sergio Bonelli izdavačke kuće, nazvanog prema glavnom liku Napoleoneu kako to već biva tradicija potonjeg izdavača. Sada već davne 1997. godine, mjeseca rujna/septembra prvi broj ugledao je svjetlo dana na prodajnim mjestima u Italiji. No pojavu na kioscima na našim prostorima doživio je malo kasnije od (sada već pokojne) izdavačke kuće Maverick. Zamišljen isprva kao jedan miniserijal od 8 epizoda s trendom izlaženja svaka dva mjeseca, strip je očigledno doživio uspjeh te se serija produžila na 54 broja ukupno. Izlaio je dvomjesečnim ritmom do kraja i okupljao poveću jezgru čitatelja. Serijal je ugašem 2006. godine. No što je bilo prije Napoleonea i tko je zapravo stvorio tog lika? Što je nagnalo samog autora da stvori taj lik i gdje nalazimo začetke te ideje? Kakav je svijet u kojem živi Napoleone i kakva je okolina koja okružuje ovog junaka? Daljnji tekst poslužit će kao što bolje približavanje ovog lika svekolikom čitateljstvu.

Čovjek koji je zaslužan za nastanak Napoleonea zove se Carlo Ambrosini, domaćoj publici poznat po njegovim crtačkim radovima na Dylan Dogu, Ken Parkeru, te scenariju triju epizoda u Dylan Dogu (točnije, DD Gigante #2 «Margherite», DD SD #19 «Iza zavjese», DD SD #30 «Čuvar uspomena», a prvi njegov crtački debi na DD bio je u DD #15 «Kanal 666»). Dva potonja Dylan Doga u osnovi sadržavala su temeljne elemente daljnjeg Ambrosinijevog rada na Napoleoneu te su ti radovi bili kao uvod u nastajanje novog lika. Ambrosini je probao stvoriti junaka koji je podatan, prilagodljiv, te priručan (naravno na način da se može snaći i prilagoditi u bilo kakvoj okolini). Izbor imena Napoleone rođen je iz preduvjeta da se stvori lik jake osobnosti, i koji nije antijunak, a istovremeno je pun sumnje i problema, nesigurnosti i neodlučnosti. Usprkos povećoj psihičkoj zbrci koju junak mora imati u glavi, Carlo je imao na umu kreirati lik koji može biti junak, a ime Napoleone točno to osigurava. Karizma najvećeg vojskovođe Bonapartea dobar je izbor za ime junaka takvih karakteristika. Da na jednostavan način otkrijemo i samu tajnu pozadinu imena lika: prezime Di Carlo dobiveno je iz fraze «Napoleone é di Carlo (Ambrosini)» (prev. s tal.: Napoleone je od Carla Ambrosinija). Tako glavni lik poprima sklonosti, osobine, strahove i težnje njegovog glavnog scenariste Carla. Ovako si je Ambrosini dopustio i trenutak egoističnosti, dajući mnogo svojega svome junaku, pa među inim, i svoje ime.

Ambrosini je bio zapanjen kad je vidio da mu se prvi broj rasprodao u izvanrednih 130.000 primjeraka. Bilo je potrebno reprintirati još dodatni broj primjeraka da bi se pokrili zahtjevi čitatelja. Inicijalni izbor da se napravi jedna kompaktna miniserija od 8 epizoda, solucija je koju je podržao i sam gazda Bonelli. No Napoleone je prerastao svoje početne okvire i odaziv čitatelja polučio je izlazak van okvira početnih osam epizoda koje su prvotno morale u potpunosti prikazati priču o Napoleonu i tvoriti jednu zaokruženu kompaktnu cjelinu. Što je ostavljeno i do dana današnjeg (taj dvomjesečan ritam izlaženja), to je bio planirani način da se održi ekvivalentno visoka kvalitativna razina epizoda. Serijal Napoleone zadržao je ista imena scenarista kojih je samo troje: Carlo Ambrosini, Diego Cajelli i Paolo Bacilieri. Scenarista Diego Cajelli ubacio se u serijal u epizodi #16 «Voci nel muro» («Glasovi iz zida»), a treći scenarista Paolo Bacilieri u epizodi #22 «Quando muoiono le balene». Crtača je nešto više, od kojih prednjači sam kreator lika, Ambrosini, a crtaju i ponešto neuobičajeniji crtači koji, recimo, ne spadaju u klasičnu Bonelli školu kao Paolo Bacilieri (i crtač i scenarist poput Ambrosinija) i Marco Nizzoli. A između mnogih sustvaratelja je i Pasquale Del Vecchio koji počinje crtati na Napoleoneu još od druge epizode «Il cavaliere senza nome» («Konjanik bez imena»).

NAPOLEONE – PRIČA NJEGOVOG ŽIVOTA

Napoleone je rođen u Africi, gradu Addis Abeba u Etiopiji. Majka je bila Francuskinja, a otac Talijan pa su malom Napoleonu pružili zapadnjačko obrazovanje. Unatoč tome što je bio odgajan u zapadnom duhu, Napoleone je odrastanjem prihvaćao i arhaične tekovine afričkog svijeta time što se snažno privrgao primitivnom spiritualitetu animističkih vjerovanja tamošnjih ljudi. Sljedeći svoje prirodne sklonosti, on postaje policajac i radi kao sigurnosni dužnosnik u talijanskoj ambasadi u Addis Abebi. No uskoro njegov entuzijazam sve više blijedi zbog gorkih razočaranja radi konstantnih nemogućnosti uhićivanja tipa zvanog Cardinal, demonskog kriminalca kojeg je sreo tijekom njegovog boravka u Africi. Sve to povećava osjećaj odgovornosti te tako Cardinal postaje njegov zakleti neprijatelj broj jedan i neprekidno izmiče Napoleoneovom stisku. Cardinal, prerušen kao trgovac akreditiran od talijanske ambasade, održava vjerodostojnu trgovinu ljudima i ne oklijeva kad se treba riješiti cijelog ljudskog tereta (primjerice malih dječaka uzetih iz plemenskih sela), a u tom trenutku, nažalost prekasno, baš kad je Napoleone bio na samom pragu razotkrivanja njegovog trgovanja. Razočaran tim iskustvom, Napoleone napušta policiju i, nakon prerane smrti svojih roditelja koji su pak ubijenih tijekom plemenske pobuna, on sam napušta Afriku. Napušta je sa mišlju da nikad neće moći zaboraviti šarm tog kontinenta....

NAPOLEONE – REALNOST VS. SVIJET SNOVA

Prema nekim legendama mitologije američkih urođenika, fizički svijet ne postoji, već je on «sanjan» od duhova. Drugim riječima, nisu ljudi oni koji stvaraju snove, već je «San» onaj koji stvara i ljude i stvari. Tvorba sanjanja samog, stoga, je dar kojeg ljudi primaju od Duhova, dozvoljavajući im da percipiraju Kozmičku Istinu, premda na nešto zbunjujući, ljudski način. Napoleone je priklonjen toj tezi, ali racionalna i tvarna komponenta njegove osobnosti bori se protiv nje, i on se boji da sve ipak može biti samo kaos. Sebe definira kao junačkog stražara koji čuva granice nevidljivog svijeta (svijeta iza oblaka i ljudske percepcije), a istovremeno se stoički trudi da nogama stoji čvrsto na zemlji. Tako u njegovim pričama uvijek postoji mjesto iza granica vremena i prostora, kompleksno i nerazdvojivo međupovezano sa stvarnim svijetom. Ono je postojbina svih «oblika» koje je stvorila ljudska mašta (od Pinocchia do Minotaura, minijaturnih kukaca i polugolih mačaka, bogova i nemilosrdnih birokrata), a oni kao da žive u nekoj vrsti skladišta enormnih proporcija. Snovi, noćne more, sanjarenja i buncanja ovdje koegzistiraju, čekajući da njihovi legitimni ljudski stvaratelji na Zemlji zatraže njihovu prisutnost. Taj svijet gorljivo administrira nepodmitljivi birokrat, a njome upravlja komisijom mudraca kojom predsjedava Governatore del Caso (Guverner Slučaja ili Slučajnosti).

S vremena na vrijeme, Napoleone ima mogućnost pristupa tom nevjerojatnom mjestu preko svoje moći snova i tako dolazi do otkrića i zaključaka o ljudskim akcijama koje inače ne bi mogao spoznati. Serijal posvećen Napoleoneu Di Carlu vuče korijene iz detektivskih i noir priča, žanru koje su konceptuirala 2 velika autora: filmski redatelj Alfred Hitchcock (Psiho, Vertigo, 39 Steps) i pisac krimića Raymond Chandler (Strangers on a Train, Big Sleep, Long Goodbye). No nasljeđe ove narativne tradicije nije ništa drugo doli podrška za same specifične istrage koje Napoleone poduzima. Glavni subjekti radnje su zapravo dubokoumna te neobična iskustva u koje možemo svrstati psihičke elemente koje stvara njegova mašta (ili recimo, njegov um), a on ju jedini može vidjeti. Ti psihički elementi interaktiraju sa njegovom percepcijom u dnevnoj stvarnosti i komuniciraju s njim putem normalnog obostranog razgovora, uzimajući oblik triju bizarnih figura zvanih Lucrezia, Caliendo i Scintillone (Iskrica). Za Napoleonea ta su tri duha živi dokaz postojanja svijeta drugačijeg od fizičkog svijeta kojeg on poznaje. Ali to je svijet koji posjeduje veliku tendenciju uplitanja u potonje stvari, i može skrenuti njegovo presuđivanje glede pojednih stvari i događaja, pa čak ponekad i na radikalan način. U maniri svakodnevnih događanja, kao i u događajima koji čine Povijest (ili Priču, ako pretpostavimo da je sve zapravo san), Slučajnost igra presudnu ulogu. Ime samog lika, Napoleone, ukazuje, na pomalo ironičan način, na poveću karizmu tog čovjeka (veliki vojskovođa Bonaparte), kao i na znatnu fizičku i psihološku energiju koja dolazi u ogromnim količinama za osobu koja kao on, nastoji da se probije u vijugave i prevrtljive labirinte ljudskog uma i suočiti se sa zagonetkama nesvjesnog.

Imaginarni trio fantasticus

NAPOLEONE – STALNA POSTAVA

Desetak godina nakon njegovog dolaska iz Afrike, u isto vrijeme kad ga srećemo, nalazimo našeg junaka u Švicarskom gradu Genevi. Star je 35 godina i drži mali Hotel Astrid u svojem vlasništvu. Uglavnom radi kao noćni portir u hotelu, a u upravljanju pomaže mu gunđava starka Mrs. Simenon, švicarska domaćica koja mu je znatno naklonjena, u tolikoj mjeri da je Napoleone definira kao njegovog «anđela njegovog doma». Napoleone je više usamljenički tip i običava se skrivati u svom hotelu, gdje posvećuje većinu svog vremena u proučavanju kukaca odnosno hoiju entomologije (njegova vječita strast) i čitanju krimića. Njegova potreba za osamom (koju prividno propusti ispuniti cijelo vrijeme) je Napoleonovo osnovno htijenje. A to je i s druge strane i krinka za skrivanje njegove potrage za konačnim, ultimativnim značenjima stvari.

Njegova sudbina je da neprekidno slijedi taj svoj smisao života, ali ga nikada zapravo ne uspijeva obuhvatiti u cijelosti. Iako ima poseban odnos sa svijetom «nevidljivog» ili «nepojmljivog», Napoleone nije mistik: Inspektor Dumas i inspektor-pomoćnik Boulet neprekidno ga unovačuju da se uključi u konkretne i realnije istrage, budući da su ta dvojica vrlo dobro svjesni njegovih kvaliteta kao bivšeg policajca i njegovu mjerodavnost u kriminalnih stvarima. Ali to je samo onda kada slučajevi predloženi od inspektora izazovu njegovu znatiželju ili ga pak uključe iz osobnih razloga (primjerice periodične pojave Cardinala, čovjeka koji je preokrenuo njegov život u drugom smjeru). Napoleone u tim momentima prevladava svoju nevoljnost koju u većoj mjeri i pokazuje i tada pokazuje svu svoju osobnost, onu stvarnog čovjeka od akcije, dolazeći u sukob sa beskrupuloznim kriminalcima u društvu njegove Berette kalibra 9. Konstantna upadanja Lucrezie, Calienda i Iskrice u Napoleoneovu percepciju dnevnog života ključni je element serijala. Ta tri stvorenja predstavljaju 3 različita aspekta njegove osobnosti, koji su ponekad (recimo čak i češće) u suprotnosti jedan s drugim, dok istovremeno održavaju konstantnu razgovornu crtu s njim kao autonomni entiteti. Lucrezia je nimfa koja tvrdi da predstavlja žensku «emocionalnost»; Caliendo je groteskni kućni-služavnik koji je pedantan i poučan; Scintillone (Iskrica) je mala luda, netolerantan prema svakom pravilu i disciplini

NAPOLEONE – ...I NJEGOVI NEPRIJATELJI

Strip-junak ne bio bio strip-junak kad ne bi imao svoje prepoznatljive neprijatelje i metode kojima se neprijatelji služe da bi zagorčavali život našem junaku. Napoleoneove pustolovine uglavnom su usmjerene na njegove istrage različitih tipova kriminalnih rabota. Zavjere i intrige koje je trebao razriješiti dosad su uključivale mnoge likove povezane sa svijetom ruske mafije i japanskih yakuza, zatim tajanstvene i moćne afričke ili južnoameričke šamane koji posjeduju pradavne tajne njihovih vlastitih civilizacija, malih budala spremnih za sve za šaku kovanica, propalih plemića koji trče za očajničkim fantazijama, stari zbunjeni ubojice u raljama shizofrenije, međunarodnih trgovaca koji se bave nezakonitom prodajom umjetničkih djela, itd. Možemo slobodno reći da je parametar njegovih pustolovina uistinu širok. Spomenuli smo već Cardinala, nemilosrdnog trgovca ljudima i utjelovljenjem samog Zla radi kojeg je naš Napoleone u egzilu. U dodatku dostavljanja zločestih kriminalaca pravdi, naš entomologist-detektiv bori se također protiv Zla u njegovom najmističnijem i metaforičkom aspektu. U suštini podijeljen između stvarnog svijeta i svijeta sna – odnosno svijeta koji postoji «iznad jezera, dolina, planina, šuma, oblaka, oceana, iza sunca, nebesa, i granica zvjezdanih i božanskih sfera» (gdje njegovi odani Lucrezia, Caliendo i Scintillone žive), on ne oklijeva kad se nađe licem u lice nerealnim prijetnjama, poput Harpija, Sirena, hrabrog Bellerofonta, Boga Pana, pravim ikonama popularnih horrora, poput grofa Dracule, hordi drevnih ratnika samuraja, oživljenih hordi mrtvih ratnika ili kultnih filmskih zvijezda poput Jamesa Cagneya. Bez obzira iz bilo koje dimenzije njegovi neprijatelji pristižu, Napoleone uvijek pokušava razumijeti zašto je ljudskoj prirodi tako snažno primamljivo Zlo, koje rado koristi narazličitije moguće oblike da se prikrije.

Cardinalova brutalnost i beskrupuloznost

Uvijek traži neko logično objašnjenje, naravno s njegove laičke točke gledišta, da bi predvidio i razotkrio strategije te na kraju neutralizirao ljudski destruktivni i samodestruktivni potencijal. Žrtve i mučitelji izgleda da su povezani jedne s drugima kao da su upravljani nekom perverznom shemom izumljenom od sudbine. Zaista, te uloge ponekad izgledaju da se obostrano izmjenjuju čak i u samoj osobnosti jedne osobe, dajući tako osjećaj da su ljudi samo impotentni glumci u igri kazališta lutaka koja je već bila napisana od podrugljivog lutkara, koji je već otprije dodijelio svaku ulogu (izvrstan grafički prikaz kazališta života možemo vidjeti kod DD SD #19 «Iza Zavjese»). Kroz slučajeve koji privuku njegovu pažnju, Napoleone također istražuje narav ljudske prirode i, zahvaljujući njegovoj posebnoj osjetljivosti, on uspijeva vidjeti «nevidljivo» i identificirati te nevidljive snage koje djeluju iza samih pojava stvarnih događaja. Napoleone može dokučiti aure u začaranim mjestima i zapaziti profinjeno disanje prirode, on zna da je pokretač ljudskih akcija skriven u dubini njihovog podsvjesnog i u zlokobnim zavjerama njihovih snova. Ali usprkos svemu tome, nema isposničkog duha u njemu; čak štoviše, on svoj život živi iz dana u dan sa vrlo pragmatskim stavom, pazeći na svoj Hotel Astrid i svoju kolekciju kukaca. U biti, Napoleone je romantičar i idealist, koji sa svojim hinjenim skepticizmom nikad neći prestati vjerovati u mogućnost poboljšanja svijeta, pa makar i malo. On nam ukazuje da loše stvari ne moraju uvijek izvirati iz osobnosti individue već i iz njegovih podsvjesnih alter-ega, koji često znaju biti i sasvim poseban svijet.

Lik koji ne spada u neprijatelje, no nju možemo klasificirati kao Napoleonovu žensku maloljetnu alternativu. To je njegova dobra prijateljica Allegra Tellier (u prijevodu «Dobra»), koja također ima sposobnost viđenja onog drugog svijeta koji se nalazi ponad oblaka, mora i zvjezdane orbite... Njezin imaginarni prijatelj je Robespierre – prikaza koja nosi svoju glavu na svojim rukama (tipična srednjovjekovna sablasna slika duha). Još jedna stvarna ličnost iz francuske povijesti iz doba francuske revolucije. Pojavljuje se u više navrata, kao i Napoleoneov arch-rival Cardinal, i to prvi put u priči #4 «Storia di Allegra» («Priča o Allegri»), a zatim u #8 «Il Signore delle Ombre» («Gospodar sjenki») zajedno sa Cardinalom.

ŠTO CARLO AMBROSINI PRIČA O SVOJIM KREACIJAMA?

Prvo i temeljno pitanje, prema kojem je filmskom iliti literarnom liku Napoleone dobio lik i ime? Vizualni izgled poprimio je od Ambrosinijevog omiljenog glumca, tj. glumca koji se autoru u njegovoj adolescenciji posebno dojmio i kojemu se i sada podosta divi. No pošto je Marlon Brando preminuo 2004. godine u posebno lošoj formi, moramo reći da je Napoleone nekakav križanac onoga kakav je nekad bio i malo nečega kakav je bio u posljednje vrijeme. Napoleonov lik prošao je više faza inicijalnog dotjerivanja i sređivanja lika od samog autora, a dodatnim uvođenjem novih crtača Napoleone odudara likom od autora do autora. U njegovoj originalnoj premisi Napoleone je trebao biti malo stariji te pomalo debeljuškastiji. Autor je Napoleoneovo mjesto prebivališta htio postaviti u Milanskoj Kineskoj četvrti no na kraju je odlučeno da bi previše topografske originalnosti negativno utjecalo na glavnog protagonista serije. Tako on biva preseljen u Ženevu u Švicarskoj, i prednost je što je ona relativno blizu Milana, a s druge strane tamo postoje egzotične lokacije i mentaliteti tamošnjih ljudi koji se mogu izvanredno prikazati. No Švicarska je samo izgovor, saga o Napoleoneu seže i u druge daleke krajeve pa čak i na čudesna mjesta unutar njega samog. Mnoštvo motiva koje Ambrosini rabi elementi su dualnosti te se postavlja pitanje iz kojeg razloga autora fasciniraju ti potonji motivi. Serijal o Napoleoneu proširuje horizonte te se u većini priča dotiče raznih aspekata ljudske psihe: podsvjesno, nesvjesno, simbolika, metafore, mitovi i legende.

No nije to ništa novo u Bonelli edicijama, mnogi junaci bavili su se introspekcijom, tumačili snove kao simbole i znakove nečeg dolazećeg, bili opsjednuti svojim unutarnjim nemirom. Napoleone tu samo ide malo dalje, on u svakodnevnom životu živi sa svojim snovima i mislima i daje im jednaku važnost kao i događajima i stvarima u stvarnom svijetu. Što se tiče dualnosti, to je temeljni aspekt svega što postoji i ne postoji: dobro – zlo, nebo – pakao, stvarno – nestvarno; i jedno i drugo si nadovezljivi i nadopunjuju se, primjerice poput dvije strane jedne kovanice, dva karaktera identičnih blizanaca, etc. Nije ni čudo što je jedan od najomiljenijih pjesnika Ambrosiniju Charles Baudelaire. Njegova temeljna zbirka nosi samo ime dualnosti – «Cvjetovi zla»; cvjetove kao simbol ljepote, života i svjetla, a zlo kao simbol tame, propasti, ružnoće i samog zla kao zla. Autor veli da svoju stvaralačku kreativnost duguje velikim književnicima poput Pirandella, Kafke i nezaobilaznog Baudelairea. Ne smijemo zaboraviti ni C. G. Junga među psihoanalitičarima, ni Platona i Nietzschea među filozofima. Što se tiče mitologijsko-oniričkog aspekta serijala, moramo imati na umu da se cijeli skup raznih mitologijskih predaja razvijao od samih početaka postojanja ljudske vrste i on predstavlja samu srž ljudskog postojanja.

Charles Baudelaure kao Ambrosinijeva muza

Susret junaka

Sljedeći primjer ostalih team-upova (skoro) svih mogućih Bonellijevih likova, u broju 42. serijala Napoleone pod nazivom «Le spoglie del guerriero» sam Ambrosini je također došao do ideje uparivanja dvaju, u tako mnoštvu stvari, slična lika. Ambrosini je jednom drugom prilikom također izvršio utjecaj na Berardija da njegovog Kena Parkera upari sa Dylanom Dogom u one-shot epizodi «Il gioco delle bugie« (Igra laži) objavljenoj u Ken Parker Magazinu '94. godine. Kako su Dylan i Napoleone ustvari dva srodna lika bilo je samo pitanje vremena kad će se oni susresti.

Na slikama vidimo da je naslovnica potonje Napoleonove epizoda remake prve, već kultne, naslovnice serijala o istraživaču noćnih mora. Na taj način je Ambrosini odao i počast velikom Sclaviju. U broju ova dva junaka bore se rame uz rame sa armijom oživljenih srednjovjekovnih ratnika usred jednog engleskog sela u Yorkshiru. To su ljudi vikonta Dempseya pali u mučnom poljskom okršaju u Towtownu u ratu između Lancastera i Yorka, a počinju oživljavati u mjestu gdje se Napoleone nalazi na odmoru. Napoleone je gost u kući djeteta koje doziva junake iz stripa kojeg čita. Tako pored Dylana Doga, u život dolaze i jedan patuljak i plesač-glumac Fred Astair i neki drugi te se svi zajedno suprotstavljaju zlom vikontu Dempseyu. Dakle, ovo nije bio pravi fizički susret dvojice junaka i jedan i drugi su toga svjesni (pa i čitatelji). Dylan se miri s time da je on samo neegzistirajuća osoba iz mašte djeteta koje ga je dozvalo. Znači, izdavačka kuće zasigurno je htjela ostaviti odvojenim univerzum stvaranja iz kojih dolaze ta dva junaka. Za razliku od ostalih pravih fizičkih susreta ostalih junaka kuće Bonelli.

Licem u lice – Napoleone i Dylan Dog by Gabriel Ornigotti