Stripizam #1: O prvijencima, prvacima i pravu prvenstva

Što je dakle istina? Pokretna vojska metafora, metonimija, antropomorfizama. Ukratko: zbroj ljudskih odnosa, koji bivaju poetski i retorički stupnjevani, prevedeni, ukrašeni, te se nakon duge uporabe narodu čine čvrstima, kanoničnima i obvezatnima.

Friedrich Nietzsche

Prvo pa muško, nema veće sreće za tradicionalnu obitelj. Sinu prvorođencu najviše se obraduje otac jer će sin najvjerojatnije zadržati prezime i tako održati lozu na životu, što ženskom djetetu ne bi pošlo za rukom u potpunosti. Prvijenac ima pravo prvenstva, automatski dobiva status prvaka, ako ne i miljenika nad ostalim potomcima. Narodna filozofija veoma je jasna glede potomstva, štoviše, čine ju pojednostavljena, ali striktna pravila.

Na umjetničkom polju također postoje pravila, no ona su redovito nepouzdana. Prvijenci ponekad određuju u kojem će smjeru autor nastaviti svoj kreacionistički put; ukoliko autorov prvijenac dobrano podbaci pred publikom, njegovo daljnje stvaralaštvo će znatno teže polučiti neki uspjeh ili napredak jer se početni neuspjeh po nekom nepisanom pravilu dugoročno pamti i rado spominje u negativnom kontekstu. Opet, stekne li prvijenac kultni status, postoji mogućnost da će zbog toga sljedeća ostvarenja morati pretrpjeti svakojake komparacije. No, ne (za)pamte se prvijenci baš uvijek – Chaplinov prvi dugometražni film „Mališan“ iz 1921. godine u očima javnosti nema težinu „Velikog diktatora“, „Modernih vremena“ ili „Potjere za zlatom“, vjerojatno zbog nedostatka nedovoljno kultne scene (što i nije neki razlog da se film ne zapamti) ili naprosto zbog nedovoljne upućenosti gledatelja u Chaplinovu filmografiju (što je vjerojatniji razlog zašto se film ne spominje češće). Tom Waits je prvim albumom „Closing Time“ iz 1973. godine oduševio publiku, a drugim albumom „The Heart of Saturday Night“ iz 1974. godine samo potvrdio činjenicu da je vrsni kantautor, korak ispred svog vremena. Potvrdno potvrđivanje Waitsove avangardne genijalnost još uvijek traje i prvijenac ga u tome nimalo ne sputava jer je njegov kreacionistički nerv jači od vanjskih okolnosti.

Kako definirati umjetnički rad, kao oblik evolucionizma, kreacionizma ili umjetni proizvod (što nam se indirektno sugerira pridjevom umjetnički), kako definirati ono što remeti bjelinu platna i papira, tišinu uha i vizualizacije oka? Netko će reći da je sve već odavno stvoreno i rečeno, no Asterios Polyp, centralni lik istoimenog grafičkog romana Davida Mazzucchellija, tvrdi da je „prisjećanje ponovno stvaranje, a ne reprodukcija“, odnosno da se iz staroga može stvoriti novo, da je Autor kreator, a ne plagijator. Složen je svat Mazzucchellijev Asterios, baš kao i čitavi grafički roman koji zahtijeva nekoliko čitanja i koji je, usput rečeno, Mazzucchellijev prvijenac - prije toga radio je na Batmanu (Year One) i Daredevilu (Born Again).

Prvo čitanje Asteriosa Polypa čitatelja osvaja i istovremeno nagovara na drugo čitanje koje oduševljava i dopunjava prvo, dok je treća konzumacija životne priče o kompleksnom arhitektu najindividualnija i podložna dodatnim (re)interpretacijama. Asterios Polyp zahtijeva pažljivo čitanje i promatranje lišeno brzanja i preskakanja; crtež je mjestimice važniji i od teksta jer crtež priča (bez predumišljanja se može reći da Mazzucchellijev grafički roman razvija obje strane mozga, dok neki stripovi postižu posve suprotni efekt!); prikazuje se čitava galerija lica i stanja svijesti. Moraju li svi ljudi biti ljudi? U ljudskom liku može biti i posve drugih bića no što su ljudi, primijetio je njemački romantičar Novalis. Mazzucchelli oslikava Asteriosovu stiliziranu odmjerenost, smirenost, rezigniranost, drskost i otresitost, čini Asteriosa bliskim čitatelju, stvara od njega suvremenika, suputnika i supatnika, ali ne i suparnika. Mazzucchellijeva priča nije samo obimna pripovijest, nego filozofski traktat o sveprisutnim dihotomijama, predodžbama, podudarnostima i apstrakcijama kao što je, primjerice, ideja braka. Već spomenuti Novalis nikad se nije oženio, a brak definirao kao najvišu, populariziranu tajnu i„više razdoblje ljubavi“. Novalisovo pjesničko (de)kodiranje braka za današnje prilike je smiješno i sladunjavo razglabanje o složenom odnosu koji se mora, ukoliko želi ostati na životu, temeljiti na kompromisima. Mazzucchelli je bračni odnos smjelo i uspješno prikazao kao esencijalno filozofsko pitanje na koje je teško dati smisleniji odgovor. Voltaire je primijetio da manje prepirki stvara manje nevolja, a Camus ustvrdio da je gotovo „nemoguće biti logičan do kraja“. Neutješno zvuči Camus, razotkrivatelj apsurdnosti od kojih ljudi obično svjesno okreću glavu jer prisutnost apsurda stvara tjeskobnost. Mazzucchellijev ton je kudikamo blaži, njegov Asterios Polyp izgleda i zvuči poput obzirnog terapeuta. Zapitaš se tko je zapravo narator u cijeloj ovoj poosobljenoj priči – autor ili sâm Asterios.

Sve što nije funkcionalno tek je dekorativno, progovara Mazzucchelli kroz lik Asteriosa koji ostavlja dojam stvarne, živuće osobe. Mazzucchellijeve dekoracije su funkcionalne, lišene kićenosti, ali ne i opičenosti. Kroz dugovječnije igrane i animirane serijale te ambicioznije filmove redovno se provlače konstruktivne premise podložne mijenama, pamtljive filozofske niti koje, za razliku od emocija, znatno teže popucaju. Mazzucchellijev grafički roman može se promatrati kao oslikani priručnik za samopomoć, šarolika knjiga praktičnih, pomirljivih savjeta za naprednije i upornije indivudue koji s vremena na vrijeme vlastiti i(li) tuđi bitak doživljavaju kao rak-ranu. Privlače li se ili odbijaju različitosti, jesu li one prednost ili teret? Nastaju li podudarnosti svjesno ili nesvjesno i jesu li predodžbe nepromjenjive?, tek su neka pitanja koja Mazzucchelli postavlja u prvijencu koji s razlogom ostaje u trajnom sjećanju jer se kroz opisane situacije i protagoniste govori o nepromjenjivoj prirodi svijeta, prevrtljivoj ljudskoj ćudi te strastima koje nas tjeraju na pokret ili naprosto koče.

Hoće li Asterios Polyp steći status prvaka i zadobiti pravo prvenstva u cjelokupnom Mazzucchellijevom stvaralaštvu, rano je za reći jer nam Mazzucchelli, kako izgleda, ima još mnogo toga za poručiti. Asterios Polyp priča je koja svakako zaslužuje etiketu kultnog djela, prvijenac koji krajnje suptilnim metodama razotkriva duševnu golotinju, grafički roman koji će se uvelike citirati i na koji će se mnogi rado nadovezivati u stripsko-filozofskim raspravama.

© Miroslav Cmuk