Stripizam #10: O prikazivanju bolesti na zdrav način

Martin Mystere

Miroslav Cmuk o stripovima što tematiziraju bolest i njezine posljedice.

Bolesnik bez nade je već mrtav.
dr. Nela Sršen

Zastarjeli informativni plakati na zidovima i vratima bolničkih čekaonica ne pospješuju optimizam u onima koji čekaju liječničku uslugu, na plakatima je tek da popune (i dodatno nagrde) prostor, nisu u stanju promijeniti sterilnu atmosferu kojom bolest zrači. Bolničke čekaonice sumornije su i od groblja na kojem barem vlada ugodna mrtvačka tišina, dok je miris čempresa intenzivniji negoli u javnim parkovima. U čekaonicama prisutni sa žarom razmjenjuju dijagnoze, naglašavaju težinu svoje bolesti i pritom nastoje umanjiti vrijednost sugovornikove muke. Koliko tko popije tableta tijekom dana ili prije spavanja, kako ih je bolje kombinirati i koje sve simptome izazivaju, čiji je poznanik umro od slične bolesti – sve se to može čuti u bolničkim krugovima. Djeca koja već u ranoj dobi pokazuju sklonost prema traču pozorno slušaju bolničke storije odraslih, dok oni nemirniji, s nešto više duha u sebi, radije preskaču stepenice, spuštaju se niz gelendere, istražuju manje poznate hodnike i usput sklapaju zdrava poznanstva s vršnjacima. Kao dijete, ubrajao sam se među one nemirnije.

Naime, dobar dio djetinjstva proveo sam u bolničkim čekaonicama, hodnicima, izolacijskim sobama i liječničkim ordinacijama, tako da mi je podosta poznat bolnički svijet. Osuđen na redovne godišnje kontrole, nikada se neću posve riješiti uloge bolesnika. Dogodi se da ponekad zainteresiranima ispričam odabrane djeliće svoje bolesničke priče, nakon čega netko od njih kaže da sam medicinski fenomen, drugi me opišu kao Božje čudo, dok treći svakako naglašavaju kako sam imao puno sreće. Svrstavam se u četvrtu kategoriju komentatora – nekako mi je lakše i ljepše živjeti u uvjerenju da sam sretnik kroz kojeg je Bog ostvario fenomen izlječenja. S raznim sam maloljetnim nesretnicima dijelio bolnički prostor i svi smo tada bili u istoj koži, prepušteni na milost i nemilost višim silama, gotovo se svakodnevno suočavali s bolešću čija je utabana staza mnoge od nas uredno vodila prema smrti. Posjete su bile ograničene; s roditeljima bismo nakratko prozborili koju besjedu uz odškrinuta vrata, što je najviše ovisilo o vrsti terapije i trenutnoj snazi tijela. Pored bioloških roditelja i rodbine, o nama su danonoćno skrbili uporni liječnici na čelu kojih je bio Tomislav Franjo Hajnžić; liječnički tim pedijatrijskog Odjela za hematologiju i onkologiju Kliničke bolnice Sestre milosrdnice nas je liječio, odgajao i hrabrio u suradnji s medicinskim sestrama (Nevena, Verica, Snježana T., Snježana S., Sabina, Jadranka, Zlata, Marija i Martina samo su neke od brojnih sestara). Svi su nam oni bespogovorno služili kao zamjenska obitelj uz čiju smo pomoć pokušavali nadvladati bolest. Nisu svi ostali na životu.

Grafička novela Šavovi (Omnibus, 2012.) Davida Smalla podsjeća me na davne bolničke dane, obnavlja potisnuta sjećanja. Autobiografska je to pripovijest o nekonvencionalnom procesu odrastanja kojeg, pored grubog i ograničenog susjedstva, dodatno zagorčavaju samoživi roditelji (introvertni otac liječnik i neurotična majka), a napose bolest. Mučna je to i direktna intimna pripovijest što mjestimice iziskuje jači želudac, naročito kad Small prikazuje bolest što mu je obilježila dobar dio mladosti. Smallova priča djelomično je i priča mog života budući da sam uspješno proživio sličan scenarij; lako mogu pronaći djeliće sebe u njegovim mladenačkim brigama bolesnika. Simptomi, strahovi i krajnje posljedice svake malignije bolesti ne razlikuju se međusobno u pretjeranoj mjeri, onaj koji je proživio kroničnu bolest lako će doživjeti Smallovu zdravu priču o bolesti, suživiti se i poistovjetiti sa Smallovim glavnim protagonistom. Terapeutske je prirode Smallovo pompozno ostvarenje; lako je moguće da tjelesni ožiljci počnu žuljati i da čitava bujica sjećanja nahrupi tijekom čitanja; čitajući Šavove, po drugi put proživio sam dosadašnje rezove, ponovno vidio blijeda lica slabokrvne djece koja muku muče s nekim oblikom tumora te čuo sablasne jecajeve majke koja je upravo izgubila dijete u susjednoj sobi.[1] O bolesti i smrti djeteta na zdrav način govori se u grafičkoj noveli Tri sjene (Fibra, 2009.). Cyril Pedrosa hrabro se odlučio za obradu nimalo popularne i nemalo mučne teme, prikazao priču o bolesti djeteta na metaforičan način (na rad ga je potaknula smrt prijateljevog djeteta). Priča je namijenjena ponajprije roditeljima koji su izgubili dijete ili bili na dobrom putu da im se dogodi takva tragedija. Naravno, Pedrosino nešablonizirano djelo nije u stanju u potpunosti popuniti roditeljsku rupu, ono roditeljima može ponuditi tek zrnca utjehe, djelomično pritvoriti otvorenu ranu što nastane nakon djetetove smrti.

Šablone su prisutne u albumu Nevidljive priče (Mreža udruga osoba s invaliditetom Dalmacije, 2011.) Maje Karačić i Ivana Svaguše – dok predočuju svakodnevicu invalidnih osoba, autorski dvojac ne prikazuje ništa novo i dotad neviđeno jer određena bolesnička dijagnoza ima uvijek isto lice i posljedice (stereotipi i prepreke s kojima se invalidne osobe svakodnevno susreću u društvu univerzalne su prirode). Autori se ne koriste metodama šoka, ne preuveličavaju, već vjerno predočavaju živote invalidnih osoba što uistinu postoje izvan medija stripa – mnogima je poznat invalidno dijete koje redovno uz sebe ima brižnog roditelja koji je spreman potrošiti ostatak životne energije na život svog potomka, nisu nam strani ni rođaci skloni zaboravljanju i zanemarivanju, a bliska nam je prikazana okolina puna (ne)razumijevanja. Heroja u Nevidljivim pričama ima napretek – upornost invalida i njihovih roditelja zaslužuju riječi divljenja, a pohvalna je i spontana dobronamjernost te srdačnost običnih ljudi. Mladom će čovjeku, koji možda upravo sastavlja unutarnji sklop vrijednost, Nevidljive priče štošta progovoriti i dati mu materijala za prigodan prigovor lokalnim, županijskim i državnim vlastima koja nije dovoljno senzibilizirana za probleme invalidnih osoba. Nevidljive priče će zasigurno biti vidljive barem nekim zdravim pojedincima, zato te priče i jesu napravljene – da ukažu na neke pogreške koje valja ispraviti, da pokažu kako izgleda svijet ispunjen preprekama. Smallov i Pedrosin roman imaju ponešto drukčiju funkciju – oni kao da su namijenjeni posve uskom krugu ljudi koji su prošli kroz sličan scenarij.

Nevidljive priče crtežom i tematikom podsjećaju na kraći album Lucin pogreb (Fibra, 2008.), u kojem Benoit Springer prikazuje eros i thanatos starijih osoba, što prosječnom ljubitelju stripa i nisu odveć ugodni motivi. Zdrave pojedince koji u mediju stripa ne traže odgovore (jer oni ionako imaju odgovore na sva pitanja!), već provjerenu formulu razonode, navedeni strip albumi vjerojatno neće oduševiti, štoviše, smjelo će ih okarakterizirati kao dekadentna ostvarenja. Zdravom čovjeku ne pada na pamet da se zamara tuđom bolešću - naročito ako mu to nije u okviru posla - strana mu je i sama ideja suosjećanja, tim više ako ne vidi korist u njoj. Bešćutnog debelokošca ne zanimaju priče čija je tematika bolest, njemu Smallovo ili Pedrosino djelo neće ništa progovoriti. Smetnuo je naš prosječni pojedinac s uma atomske bombe i Černobil čije će posljedice radioaktivnog zračenja tek buduće generacije osjetiti na koži i unutar tijela, u njemu prevladava bolesno razmišljanje o bolestima. Javnost bolesne otvoreno žali i prikriveno prezire tako što ih nijemo izbjegava u širokom krugu (dogodi se da pojedini slučajevi bolesnog djeteta ujedine i pokrenu dobar dio nacije u dobrom smjeru, no to su rijetke pojave). Naročito se izbjegavaju psihički bolesnici, što se jasno vidi u japanskom biseru Kuroi ame (Shôhei Imamura, 1989.). U tom filmu ujak nećakinji nikako ne može pronaći prosca jer je na glasu kao ozračena, zbog čega pati čitava obitelj, naročito djevojka koja se nada braku. Kad djevojci brak ponudi mladić čiji su živci stradali u ratu, ujak ga odbije zbog njegove mentalne nesavršenosti, što pokazuje da i ujak, poput zatucane i brbljave okoline, gaji predrasude prema određenim skupinama bolesnika...

Zanemaruje se činjenica kako najveći broj prikrivenih psihičkih bolesnika nije registriran, štoviše, većina njih slobodno boravi na otvorenom prostoru, aktivno sudjeljuje u prometu i javnom životu, a neki od njih čak donose odluke u ime povodljive većine, kreiraju javno mišljenje i imaju status idola. Medijski kanali neuroze i neuračunljivo ponašanje uredno prezentiraju kao prihvatljiv, ako ne i poželjan obrazac ponašanja, naročito među mlađim i labilnijim dušama što su gladne i žedne nečije pozornosti. S druge strane, invalidna osoba čiji je nedostatak jasno vidljiv, automatski se obilježava kao manje vrijedna roba na tržištu rada; mnogi poslodavci (naročito u privatnom sektoru) ne pružaju invalidima šansu ili legitimnu prednost pri zapošljavanju, pozivajući se pritom na uvriježeno mišljenje o invalidnim osobama kao lošim radnicima koji stalno otvaraju bolovanje. Ponekad pomislim da nema nezaposlene osobe koja bi u današnje vrijeme svoje radno mjesto bez previše razmišljanja prepustila invalidu jer redovno susrećem emocionalne invalide[2] koji zasigurno ne bi birali sredstva u pokušaju osiguranja vlastite egzistencije, invalidu nauštrb. Naravno, ima plemenitih ljudi koji su voljni prepustiti posao potrebitijem, no teško ćemo naletjeti u medijima na vijest o velikodušnoj gesti modernog Samarićanina jer takav tip vijesti ne povećava gledanost ili broj prodanih novina.

Termin invalidnost podrazumijeva određenu tjelesnu/duševnu grešku (ali ne i grešnost) koja invalide sputava i ograničava u nekim namjerama, no još uvijek ima previše onih koji smatraju da su invalidne osobe zabušanti. Ima i onih mudraca koji iskreno vjeruju da je bolest i tjelesni hendikep kao trajni podsjetnik na bolest neka vrsta naknade za prethodno učinjen grijeh ili da se tako okajavaju grijesi predaka. Invaliditet u svima ima uporište budući da nema ljudske jedinke bez anomalije na genskoj karti. Kad bi se invaliditet prezentirao kao sastavnica čitavog ljudskog roda, invalidi bi bili destigmatizirani i integrirani u društvo, no tu sanjariju prepuštam pasivnim idealistima svih zemalja. Kao odrasla invalidna osoba, pokopao sam većinu velikih ideala o čovječanstvu.

© Miroslav Cmuk



[1] U filmovima Pather Panchali (Satyajit Ray, 1955.), The Broken Circle Breakdown (Felix van Groeningen, 2012.), La stanza del figlio (Nanni Moretti, 2001.), DeUsynlige (Erik Poppe, 2008.) i Hadaka no shima (Kaneto Shindô, 1960.) uvjerljivo je prikazan gubitak djeteta. Pojedini filmaši uspjeli su prezentirati motiv bolesti i smrti na pozitivan ili poticajan način; u klasičnom ostvarenju Ikiru (Akira Kurosawa, 1952.), neugledan činovnik Kanji Watanabe, nakon što sazna da će uskoro umrijeti, odluči napraviti nešto dobro za ovaj svijet prije negoli ga napusti; u Narayama-bushi kô (Shôhei Imamura, 1983.) smrt je najpriželjkivanija pojava u umu zdrave starice Orin jer ju svi sumještani (osim sina) zbog godina doživljavaju kao trošnu smetnju; dok u trećem dijelu autobiografskog filma Caro diario (Nanni Moretti, 1993.) redatelj bolesti pristupa na ležeran i humorističan način.

[2] Emocionalni invalidi (njima možemo pribrojiti već spominjane bešćutne debelokošce) spadaju u najbrojniju i zasad neslužbenu kategoriju invalidnih osoba; njima Zakon ne ide u korist prilikom zapošljavanja, ali zato se oni od pamtivijeka vješto služe starinskim, provjerenim načinima (samo)zapošljavanja - politička pripadnost i podobnost, mito i poznanstva, rodbinske veze i nametljivost.


#9: O zlatnoj Zlatki | #11: O biciklističkoj upornosti tijela i duha

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Nueces Valley
    Kod: TX MX 21
    Ocjena: 85%
    Vrijeme: 24.6.2019. 15:18:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 5
    Broj pogleda: 242
  • Yukonski kozaci
    Kod: ZG MX 34
    Ocjena: 59%
    Vrijeme: 24.6.2019. 15:00:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 154
  • The Wrong Earth
    Kod: TWE AHOY 1/6
    Ocjena: 76%
    Vrijeme: 22.6.2019. 18:41:00
    Autor: Paka01
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 258
  • Dadilja
    Kod: DD SD 38
    Ocjena: 42%
    Vrijeme: 19.6.2019. 0:56:00
    Autor: Sarghan
    Broj komentara: 6
    Broj pogleda: 593
  • Obračun u Crnoj Dolini
    Kod: KT LMS 186/187
    Ocjena: 74%
    Vrijeme: 18.6.2019. 22:55:00
    Autor: Spock
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 461

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Ledene zemlje
    Kod: ZG MX 33
    Ocjena: 73%
    Vrijeme: 3.5.2019. 1:04:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 12
    Broj pogleda: 1839
  • Prljava afera
    Kod: MN LIB 8
    Ocjena: 56%
    Vrijeme: 11.4.2019. 1:08:00
    Autor: Spock
    Broj komentara: 12
    Broj pogleda: 1591
  • Spirale multiverzuma
    Kod: NN LIB 64b
    Ocjena: 60%
    Vrijeme: 14.5.2019. 0:36:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 1515
  • Krvna zakletva
    Kod: MN LIB 63
    Ocjena: 83%
    Vrijeme: 23.4.2019. 0:39:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1409
  • Monstrum iz Philadelphie
    Kod: ZG VC 137/138
    Ocjena: 82%
    Vrijeme: 14.5.2019. 18:13:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 7
    Broj pogleda: 1265

Aukcije

Forum