Stripizam #23: O dugovječnosti serijala „Alan Ford“

Grupa TNT nije simbolički podsjećala samo na bivšu YU, već i na sve nekompetentne organizacije (države, kompanije, institucije...) u istoriji.

Lazar Džamić

Da bi djelo dobilo trajni status prepoznatljivog proizvoda, potrebno ga je stalno nuditi publici, činiti ga dostupnim novim generacijama. Televizijski serijal Mućke stalno se preko ljeta ponavlja na televizijskim ekranima pa su mlađe generacije upoznate sa starijim ostvarenjem kojeg su sa sličnom dozom oduševljenja pratili njihovi roditelji. Elem, jedna od prokušanih metoda pomoću koje se može dobiti životna bitka protiv zaborava jest ponavljanje, no postavlja se pitanje zašto televizijski urednici ne bi trebali prepustiti serijale zaboravu i dati prostor novim naslovima? Što se to nezamjenjivo krije u određenim pričama? Tajna uspješnosti krije se u kvalitetnom scenariju; serijali u kojima prevladavaju prepoznatljive situacije i likovi kao što su Rodney i Derek „Del Boy“ Trotter, uspijevaju se othrvati agresivnim naletima kolektivne amnezije. Braća Trotter predstavljaju naše ljude, tu nebrojenu vojsku sumnjivih karaktera što naginju muljanju, snalažljive ljude iz anacionalnog naroda koji na kraju izvuku deblji kraj u vlastitim začkoljicama. Lako se poistovjetimo s prevrtljivim osobnostima i gorko nasmijemo njihovim poslovnim (ne)uspjesima i baš zbog toga lakše povjerujemo sadržaju. Pažljiviji gledatelj lakše razdvaja umjetne i stvarne situacije; stvarni prizori mu ostanu u trajnom sjećanju jer ostave jači dojam, dok umjetni prizori ishlape. U sadržaj satirične serije Curb Your Enthusiasm gledatelj se dodatno lakše uživi zbog nemirne kamere (cinéma vérité) što seriji daje dokumentaristički štih. Slična tehnika snimanja prisutna je u britanskoj seriji The Thick of It čije protagoniste krasi razuzdan rječnik lišen lažne političke korektnosti. Političari iz te serije kao da su izašli iz talijanskog strip serijala Alan Ford čija je osobitost bila, barem u prvim epizodama, neprisutnost političke korektnosti.

U taboru glavnih ili sporednih ljudskih likova strip serijala Alan Ford nema savršenih osobnosti, a za očekivati je da će barem glavni likovi, u ovom su slučaju to članovi špijunske družine TNT, biti pozitivci. No autori serijala, scenarist Luciano Secchi (Bunker) i crtač Roberto Raviola (Magnus), nisu htjeli napraviti još jedan klasični špijunski serijal, već satiričnu verziju toga žanra u kojoj nitko, pa ni glavni likovi, neće biti pošteđeni. Tako je glavni lik dobrica Alan Ford odveć naivan (priglup, bolje rečeno!) kad se zaljubi; patuljasti Bob Rock ljut je na čitav svijet zbog svog vanjskog izgleda; Grunf živi u svijetu neuspjelih izuma; boležljivi Jeremija i grintavi Šef svaku priliku troše na spavanje; dugoprsti sir Oliver zgrće materijalna bogatstva, a ni Broj Jedan, mozak čitave špijunske družine, nije ništa bolji po tom pitanju. Sporedni likovi kao što su gradski vijećnici Tri prasca, general War i Veliki Cezar nipošto nisu moralne vertikale, a sva sila neprijatelja grupe TNT (Margot, Superhik, Centurion, Arsen Lupiga, Konspirator, Beppa Joseph...) također se ne može pohvaliti blistavim karakterom (i pameću). Jedini donekle pozitivni likovi u serijalu su životinje (Nosonja, Skviki, Klodovik), no i one znaju povremeno zastraniti.

Prvi broj fordača (ustaljeni naziv za serijal među obožavateljima) izašao je 1969. godine, dok se u Hrvatskoj pojavio već 1972. godine. Prema mišljenju mnogih, serijal je na ovim prostorima stekao širu popularnost zbog prijevoda Nenada Brixyja (1924. – 1984.) koji je tada obnašao funkciju glavnog i odgovornog urednika zabavnih sadržaja u Vjesniku. Više je reizdanja doživio Alan Ford od 1972. godine naovamo, a to je, kako izgleda, uvijek isplativ posao. Da se ne isplati, ne bi se svako malo iznova izdavao. Upućeniji čitatelji reći će kako su reizdanja starih brojeva uvijek dobrodošla jer su u jugoslavenskim izdanjima fordača mnoge scene izbacivane i prepravljene; cenzorske su ruke tada bile poprilično zaposlene jer su paranoične oči vladajućih i njima podobnih u mnogočemu pronalazile elemente političke nekorektnosti. Da bi bila kvalitetna, satira mora izazivati burne reakcije vladajućih, protresti malograđanske duše i izbaciti ih iz stanja drijemeža. Serijal Alan Ford aktivno je tresao čitateljstvo i još uvijek to radi, no u nešto manjoj mjeri zbog apatičnog čitateljstva što postaje tromo u svakom pogledu, pa i po pitanju čitanosti[1].

U međuvremenu se ništa pretjerano nije promijenilo pod suncem i mjesecom; isti tipovi osobnosti dirigiraju nad posvađanim narodima koje najbolje ujedinjavaju prirodne katastrofe, identični karakteri i mentaliteti drmaju medijskom i političkom scenom. Humanu satiričnost krasi dugovječnost; vrijeme obogaćuje kvalitetan humor univerzalne prirode. Kao što se i danas u svakom naselju ponavlja groteskan scenarij iz filma Matrimonio all'italiana (Vittorio de Sica, 1964.), tako su gojazni politički akteri, organizirane makinacije i financijske malverzacije, koje su prije nekoliko desetljeća sačinjavale prosječnu epizodu fordača, bezobrazno identične današnjim situacijama i protagonistima. Javna je tajna da su neki političari bili (i ostali?) čitatelji fordača te izvukli iz njega potrebne pouke za sebe – možda su zahvaljujući fordaču uvidjeli da javnost i novinari ne mogu osujetiti njihove osobne namjere, da se i najglasnija javnost lako potkupi besplatnom šiltericom, bespovratnim poticajima ili rastom koeficijenta, dok se novinarčićima samo moraju ponuditi nove fantomske priče koje će utažiti urednikov apetit i popuniti stranicu. Naravno, nikada fordaču nije bila namjera propagirati kriminalne radnje i stvarati političare kao što su Tri prasca, već da na šaljiv način prikaže ljudima neke društvene nelogičnosti i skrene pozornost na uvrnute paradokse koji se iznova ponavljaju, samo u nešto drugačijem zdanju, otkad je svijeta.

Prve brojeve fordača karakterizira crni humor koji nerijetko graniči sa zdravim oblikom mizantropije, ima u sebi beskompromisne primjere grotesknosti što je činila dobar dio ondašnjih talijanskih filmova (commedia all'italiana) koje su snimali Vittorio de Sica, Pietro Germi, Dino Risi, Mario Monicelli, Federico Fellini i Ettora Scola. Lucidan humor prožet lascivnošću bio je (i ostao) zaštitni znak nekih talijanskih filmaša - novije ostvarenje La grande bellezza (Paolo Sorrentino, 2013.) također krasi ugodna doza poučne ciničnosti, no sve je manje talijanskih filmova koji imaju što za kazati gledateljstvu. Jednako stanje stvari prisutno je i na talijanskoj strip sceni – oštroumnije stripove kao što je fordač potisnuli su zabavljački naslovi. Publici više nije do inteligentnog, crnog humora jer se zbog svakodnevice koju nagriza besparica i sestrica joj neradnica, zaboravila smijati vlastitoj crnini.

Kako su godine prolazile, tako je serijal Alan Ford, to subverzivno štivo što čitatelja može istodobno oplemeniti i opismeniti, počeo gubiti na izvornoj humornosti, a upravo je zbog nenapadne društvene angažiranosti i poveće količine crnog humora autorskog tandema Magnus&Bunker, svojedobno sasvim zasluženo zaradio dijamantni status čija je dugovječnost upitna i uvelike ovisi o novim generacijama čitatelja.

© Miroslav Cmuk