Što je strip

Renesansa strip izdavaštva na prostorima koje obično percepiramo kao domaću strip scenu, prodor teorije stripa u dnevne novine i književne magazine, a posebno nedavno izdanje biblioteke Q, Kako čitati strip?, aktualizirali su i kod nas pitanje koje je svjetsku kulturnu scenu zabavljalo prije petnaestak godina. Što je strip?

Kako je hrvatska riječ strip usvojena iz engleskog jezika (comic strip = šaljiva traka), najlogičnije bi bilo konzultirati što su Amerikanci zaključili kroz dugotrajne rasprave o definiciji stripa. Dva su osnovna shvaćanja tog pojma. Comic kao estetska kategorija i comic kao medij. Zanimljivo je da prva riječ iz izvornog naziva (comic), koju su zadržali Amerikanci, nosi u sebi estetsko značenje, a druga riječ (strip), usvojena u hrvatskom jeziku, nosi važno obilježje medija. U svakom slučaju, pojavom underground stripa i posebno stripova naglašenijih literarnih karakteristika, postalo je jasno da estetske kategorije (jednostavna priča, plošni karakteri, humor...) ne opisuju više sve što se izdaje pod nazivom comics. S jedne strane to je dovelo do stvaranja novih pojmova (comix, graphic novel), a s druge do prevlasti shvaćanja stripa kao medija (iako se čini da kod nas, kad je to u Americi sve rjeđa praksa, filmski i književni kritičari sve više vole, prepisujući od američkih kolega s interneta, naravno, pisati "stripovski plošni karakteri", "stripovski šareno" ili "Burtonov svijet je naivan i čudesan kao strip").

Prve definicije držale su za presudnu karakteristiku medija zajedništvo slike i riječi, McCloudova gorespomenuta knjiga, inspirirana Eisnerovim terminom "sekvencijalna umjetnost" (sequential art), na neko je vrijeme zacementirala definiciju po kojoj strip čine dvije ili više suprotstavljenih sličica, a u novije vrijeme je vrlo popularno shvaćanje Neila Cohna kako je strip slikovni jezik (što ozbiljno narušava njegovu samosvojnost kao medija).

Sva tri pristupa su otvorena kritici. Ako je glavna karakteristika stripa brak slike i riječi, što je sa stripovima bez riječi? Po čemu se razlikuju strip i film u McCloudovoj definiciji? Blijedo objašnjenje o okupiranju istog prostora je potpuno neprihvatljivo, pošto bi to značilo da strip ako je projiciran sličicu po sličicu na platno ili ekran monitora prestaje biti strip i postaje nešto drugo. Naročito ako se ulazi u problematiku malo dublje i filozofskije i razmotri gdje subjektivno nastaje slika (u oku, pa zatim u mozgu) što vodi do zaključka da kod čitanja stripa neminovno dolazi do okupacije istog prostora. Osim toga, novije teorije filma objašnjavaju da za subjektivni efekt kretanja u filmu ne dostaje tromost oka, nego da mozak igra ključnu ulogu, odnosno i u filmu se događa suprotstavljanje sličica dok prazninu između njih ispunjava um. Oblačići teksta nemaju nikakvu važnost u McCloudovoj definiciji, a opet, većina ljudi statički crtež s oblačićem teksta doživljava kao strip. Ili barem u tom oblačiću prepoznaju jezik stripa. Ako su sličice u stripu samo riječi koje slijede svoju gramatiku i tvore rečenice, kako ih shvaća Cohn, zašto nemaju repetitivan karakter kao riječi? Zašto je u većini stripova svaka sličica različita? Zašto nema odnosa između sličice kao označitelja i apstraktnih pojmova (iako slikovnog jezika zasigurno ima u stripovima - anđeo koji izlazi iz tijela kao simbol smrti, srce iznad glave lika kao simbol ljubavi, kišni oblak iznad lika kao simbol loše sreće...)?

Giannalberto Bendazzi se u pokušaju definiranja animiranog filma poslužio modificiranom Formaggiovom definicijom umjetnosti: "Animacija je sve ono što ljudi, u različitim razdobljima povijesti, nazivaju animacijom" (Hrvat. film. ljeto. br. 44, str.3) i time zapravo kapitulirao pred zadatkom donošenja precizne, jednoznačne i svevremenske definicije animacije. Ako je nekad netko izbacio bolju definiciju stripa, ja do sad na nju nisam naišao.

A što je s našim jezikom? Većina će se složiti da su strip i comic potpuni sinonimi. Nakon ove rasprave pomalo će naivno zazvučati definicija iz Anićevog rječnika: "priča predstavljena nizom slika praćenih tekstualnim dijalogom i objašnjenjima" (Rječ. hrvat. jez. iz 1998. str.1116) Comix se ponekad ne prevodi, a ponekad zamijeni jednom od opisnih sintagmi: underground strip, alternativni strip, avangardni strip... Graphic novel je već ozbiljniji problem. Često ćete naići na nebulozan pojam koji ne samo da je miljama daleko od duha hrvatskog jezika, nego je i netočan prijevod s engleskog jezika, grafička novela. Pojam koji valja izbjegavati u širokom luku. Niti se radi o novelama (engleska riječ novel, naravno, znači roman) niti je jasno što bi to grafička trebalo značiti. U hrvatskom standardu ipak već najmanje pola stoljeća postoji savršeno adekvatna zamjena, crtani roman, ali se radi o starijem pojmu od njegovog engleskog brata, pojmu koji je kroz godine stekao baš onaj balast kojeg su se Amerikanci htjeli otresti kad su davali novo ime stripovima, balast sveopćeg podcjenjivanja i svrstavanja u inferiornu dječju zabavu.

Osobno sam mišljenja da se crtani romani i oni kojima nešto znače nemaju razloga sramiti zbog nekakvih grijeha iz prošlosti ili pogotovo tuđih krivih procjena (da se radi o mediju koji nije u stanju ispričati ozbiljnu priču, prenijeti dublje emocije, ocrtati složenije karaktere...) i da je baš to pojam na kojem trebamo inzistirati. Činjenica da su naši roditelji Zlatne serije koje smo čitali zvali romani nije naškodila samom pojmu. Učiteljice hrvatskog jezika i dalje ponosno ispravljaju učenike kad ih pitaju koje je književne vrse Zločin i kazna - Kako to naglašavaš? Nije roman nego roman! - i nitko ne misli da je Dostojevski pisao inferiornu literaturu.

Još jedan trend donijelo je akademsko zanimanje za strip. Počelo ga se uspoređivati sa književnošću. Ponovo se radi o trendu sa zapada, naravno, a bili smo svjedoci kako se govori o "jedinom suvremenom stripu koji se može mjeriti s visokom književnošću" i sličnim izjavama koje neodoljivo podsjećaju na američke komentare iz ranog doba Novog američkog stripa. Radi se o vremenu kad je crtani roman (graphic novel) bio mlad. Danas će gotovo svatko tko poznaje suvremenu produkciju stripa priznati da u tom mediju djeluju neki od najvećih pripovjedačkih talenata. Doduše, još uvijek je popularno strip nazivati literature (književnost) u Americi (najnovija knjiga sveučilišnog profesora dr. Hatfielda zove se Alternative Comics: An Emerging Literature ( Alternativni stripovi: Književnost koja nadolazi, recimo, iako bi se tu literature moglo shvatiti i bliže hrvatskom pojmu literatura što bi naslov sasvim opravdalo, međutim, u engleskom ta riječ nosi previše književnih konotacija, tako da su i neki strani teoretičari kritizirali spomenuti naslov). Ali strip nije vrsta književnosti (usprkos sličnim sugestijama Neila Cohna, koje bi opravdale njegovu sumnjivu teoriju) nego sasvim samostalan medij u kojem je moguće ostvariti umjetnički efekt doduše usporediv s književnošću, filmom, ponekad slikarstvom, ali ipak drukčiji i svoj. Thierry Groensteen primjetio je da su stripovi narativna, ali ne i književna forma. To je važno razlikovanje i mudro ga je imati na umu. Malo podrobnija analiza, pak, pokazala bi da su strip i film znatno srodniji od stripa i književnosti. Tu bi usporedbe i dalje bile nepotrebne, ali logičnije. Zapravo, veliki broj termina iz teorije filma preslikao se i u teoriju stripa, ali o tome neki drugi put.