
Nakon završetka mini sage sa Welshom Ken kreće u još jednu avanturu koja će se protezati kroz naredna tri broja, i koja će se, na opće iznenađenje umjesto u na nekom klasičnom western ambijentu odigrava nigdje drugdje nego na surovim predjelima Pacifičkog oceana , visoko u Beringovom prolazu…
Epizoda počinje oproštajem Kena sa Dashom koji se vraća svojoj porodici. Ken odlučuje ostati u San Franciscu, ali vrlo brzo upada u zamku kossoke ljepotice koja ga drogira (motiv već korišten u Bonellijevim stripovima, na isti način su Zagor i Čiko završili na "Crvenoj vještici", kao i Ben McDonald u "Pričama sa Divljeg zapada" u epizodi ZS 394 "Duga obala"). Kad se probudi shvaća da se nalazi na brodu kitolovcu pod imenom "New England" i vrlo brzo upoznaje zapovjednika, kapetana Owlen F. Chase-a (koji ga za dobrodošlicu časti sa deset udaraca bičem), njegovu ženu Lauru i ostale članove posade, simpatičnog eskima Nanuka, nostroma Hardy-a, prvog časnika Ryan-a te brojne mornare. Nemoćan da išta promijeni, Ken se pomiri sa sudbinom i pokušava se prilagoditi mornarskom životu koji mu je nametnut. Ubrzo počinju prva uzbuđenja prilikom lova na kitove a jedan od njih završava tragično po brod i njegovu posadu.
Berardi nam u ovom broju, očito inspiriran Melvilleovim klasikom "Moby Dickom" (opet, još jedan od čestih izvora inspiracije motiva u Bonelliju) pruža zanimljiv uvid u težak mornarski život. Očito je uložio doista truda u prikupljanje dokumentacije pa tako imamo prikazan i cjelokupan posao oko pravljenja ulja na kitolovcima kao i sam lov na kita, koji je posebno dobro režiran zahvaljujući i sugestivnom Alessandrinijevom crtežu. Kao i uvijek, posebnu pažnju Berardi poklanja protagonistima tako da i ovdje upoznajemo nekoliko jako zanimljivih likova, uobičajeno dobro i precizno karakteriziranih. Najveću pažnju zaslužuju kapetan i njegova žena, gdje je kapetan prikazan kao surov i autoritativan čovjek koji se jednako surovo odnosi prema svojoj posadi i svojoj ženi, doduše, preko drukčijih metoda, ali vrlo često je psihičko nasilje gore od onog fizičkog. Laura je prikazana kao zgodna žena, zatvorena u svoj svijet, puna mržnje prema svom mužu i koja na momente pokazuje znakove stanovite psihičke nestabilnosti, čije uzroke doznajemo na samom kraju. Drugi važan lik je eskim Nanuk, još jedan iz galerije supersimpatičnih pozitivaca u sagi o Kenu, koji će preuzeti važnu ulogu u događanjima u naredne dvije epizode. Berardi je preko njega u ovu inače dosta melankoličnu i tjeskobnu priču unio elemente humora koje je nažalost Dnevnik uništio svojim lošim prijevodom, ali o tom malo poslije. Kroz njega Berardi naznačava ono što će u nastavku arktičke minisage još zornije pokazati, razliku u mentalitetu i karakteru dvaju naroda, bijelaca i eskima. Za to su ovdje bila dovoljne samo dvije rečenice, između Nanuka i jednog mornara, stranica 55.
"Čemu toliko riječi? Kada ja živjeti u plemenu, svaki su jednaki. Svi love za sve, svi jedu isto… I bez puno priča!"
"Da, ali vi niste civilizirani!"
Istovremeno, na te dvije stranice, 54. i 55. prvi put vidimo socijalno – politički angažiranog Kena, puno prije "Špijuna", epizode za koju je Berardi bio optuživan za promoviranje komunizma kroz svog junaka.
Crtež u ovom broju ponovo pripada Alessandriniju. Nakon nešto lošijeg posla u prvoj epizodi ("Najveći šerif") ovdje je već puno puno bolji, bar meni. Najveći doprinos tom pozitivnom dojmu daju zaista dojmljive i jako uspjele table scene borbe sa kitom, koje uspijevaju postići efekt grandioznosti i straha kod čitatelja, uspijevajući nas uvući u atmosferu i dramatičnost tako nesrazmjerne borbe (posebno dojmljive 81. i 43. stranica npr.). Naravno, ne dostiže Milazzovu razinu, ali u svakom slučaju nema nekih prevelikih zamjerki.
Već je postao običaj da zadnji dio recenzije posvetim Denvniku. Nažalost i ovdje imam za to razloga. Začudo, ovaj put izbačene 4 stranice nisu toliko neophodne za nesmetano čitanje cijele priče, radi se o dvije stranice borbe između Kena i mornara u potpalublju, nakon što mu je mornar smočio krevet i poslije jedna stranica borbe s kitom i nostromom na kraju. Također, i originalna naslovnica je zamijenjena Kerčevom verzijom, koja opet nije toliko loša, ali se naravno ne može mejriti sa Milazzom (i nervira me zašto je Kenova kosa narančasta!), a vrhunac gluposti je što je prava naslovnica ove epizode objavljena u LMS 607, u epizodi 7 zlatnih gradova, potpuno besmisleno. Ipak, puno veća šteta napravljena je u samom prijevodu, gdje opet imamo nekoliko bisera i potpuno promašen prijevod Nanukovog govora. Počnimo od samog naslova, koji nema nikakve veze sa epizodom, naziva broda koji je iz "New England" preimenovan u "Delfin" pa do mnogobrojnih netočno prevedenih ili nepotrebno i glupo promijenjenih dijaloga (npr. stranica 10. kad Yan-Sen nagovara Kena da svrati u njenu kuću na piće na što Ken nevoljko pristaje sa "Postoji li išta što vi orijentalci ne uspijevate postići svojom ljubaznošću?" dok to Dnevnik prevodi kao "Hmmm… dopada mi se kako je ovde namešteno!"). Najveći problem leži u prevodu Nanukovih dijaloga, što su u Dnevniku totalno krivo shvatili i tako potpuno uništili Berardijevu zamisao o Nanuku koji ne zna engleski i miješa lica i padeže. U originalu, str. 13 Nanuk govori "Noi e sull acqua. Mio si chiama Nanuk", što Dnevnik prevodi sa "Mi smo na vodi. Mio se zove Nanuk" ne shvaćajući da pod "Mio" Nanuk misli "Ja". Ispravniji prijevod , u duhu našeg jezika, bi bio "Mi biti na vodi. Ja se zvati Nanuk.". Također, ovaj put su cenzurirane i neke nepoćudne scene pa se tako inače polugola Laura na kraju u Dnevnikovom izdanju pojavljuje obučena, u očito nespretno docrtanoj odjeći…


Ipak, usprkos svim ovim zamjerkama i greškama, radi se o epizodi koju svakako treba pročitati, kao i naredne dvije koje se na nju direktno vežu. U međuvremenu se možemo samo nadati da će jednom netko to objaviti kako treba i bez ovakvih ipak nedopustivih propusta.