Kad je sredinom 2013. godine objavljena vijest o planiranom preporodu Dylana Doga pod uredničkim vodstvom Roberta Recchionija, najavljene su velike promjene u redovnoj seriji u vidu priča s naglašenim kontinuitetom te postepenim izmjenama dotadašnjeg ustajalog „status quo“-a u kojem je serijal, sukladno tadašnjoj politici SBE izdavačke kuće, održavan posljednjih dvadesetak godina. Također je najavljena i blaga preobrazba dotadašnje Maxi edicije (nadodan joj je naziv „Old Boy“) u neku vrstu „paralelne“ edicije gdje bi se i dalje nastavljale objavljivati priče u duhu epizoda prije najavljenih promjena: sa „starim“, nepromijenjenim „status quo“-om i dotadašnjim „suhoparnijim“ pristupom pripovijedanju.
Iako je iz najava izgledalo kako će eksperimentiranje s pričama i pripovijedanjem biti rezervirano za redovnu seriju, preobražena „Maxi Old Boy“ edicija je također iznjedrila nekoliko zanimljivih „izdavačkih“ eksperimenta. Jedan od njih objavljen je u sklopu 24. broja Maxi edicije (to jest, treći broj od preobražaja u „Maxi Old Boy“) gdje je Gualdonijeva priča „Craven Road 7“ u određenoj mjeri predstavljala paralelnu verziju priče koja je u to doba bila objavljena u redovnoj seriji. Točnije, na talijanskim je kioscima tada izašlo „finale“ prve narativne linije novog Dylanovog preporoda (#346 „…e cenere tornerai“), a ranije spomenuta Gualdonijeva priča u uvodniku pripadajućeg Maxi broja najavljena je kao varijanta te priče prilagođena „Old Boy“ univerzumu sa starim „status quo“-om.
Još jedan primjer eksperimentiranja u sklopu „Maxi Old Boy“ edicije vidljiv je i u priči koja je tema ove recenzije, „Il silenzio del lupo“.
Kao što Recchioni napominje u uvodniku ovog Maxija, u pitanju nije nikakva tiskarska greška: u ovoj priči doista ne postoji ni jedan oblačić s tekstom. Točnije, na svih 94 stranice namjerno nije stavljen ni jedan oblačić s tekstom iz jednostavnog razloga što je priča kao takva i zamišljena: kao „nijema“ priča. Autor priče Andrea Cavalleto spomenuo je na talijanskom cravenroad7 forumu kako mu je oduvijek bila želja napisati jednu takvu priču jer je i sam veliki zaljubljenik u takav „žanr“ priča. Po njemu, dobra „nijema“ priča trebala bi biti ili linearna i precizna, ili bajkovita i emocionalna. „Il silenzio del lupo“ spada u ovu prvu kategoriju.
Unatoč njenoj linearnosti i preciznosti, priču iz očiglednih razloga nije moguće skroz precizno prepričati. Ovo je doslovno jedna od onih priča koju bi svaki čitatelj trebao osobno vidjeti i doživjeti. ;)
Na početku priče pratimo polugolog crnca odjevenog u životinjsko krzno kako u naizglednoj divljini proganja jednog vuka. Primjećujemo kako je i muškarčevo i vučje tijelo oslikano jednakim ritualnim simbolima čime se jasno upućuje kako postoji nekakva povezanost između muškarca i zvijeri. Nakon kratke borbe, vuk uspijeva pobjeći iz parka prema središtu Londona. Čitateljima je naknadno dano do znanja kako je divljina s početka priče ustvari privatni park u sklopu jednog bogataškog posjeda u samom središtu Londona. Naravno, polugoli muškarac u životinjskom krznu je vlasnik tog posjeda.
Iako se Dylan u slučajnom susretu s pobjeglim vukom uključuje u cijelu priču, on je tu više sporedan nego glavni lik. Pravi glavni lik je muškarac s početka priče. To jest, ova nijema priča pripovijeda o tragičnoj sudbini koja je zadesila njegovu obitelj na jednom putovanju u sjeverne krajeve obavijene snijegom (autor recenzije na temelju par vinjeta i pojedinih plemena koje se pojavljuju u flashbacku zaključuje kako bi ti krajevi mogli biti Aljaska). Tijekom tog putovanja, njegovog je sina ugrizao vuk s tih područja nakon čega je dijete zapalo u tešku groznicu. Uz pomoć indijanskih obreda i vučje krvi, muškarčevom sinu je spašen život, no groznica se svako malo vraćala. Zbog navedenog, muškarac je prisiljen svako malo na svom privatnom posjedu provoditi spomenuti obred (vukove je redovno nabavljao i uvozio iz sjevernih krajeva) kako bi pomoću njega probao produžiti, ali i spasiti život svog sina kojeg je muškarčeva žena cijelo to vrijeme neprekidno njegovala u domu na njihovom posjedu. Ipak, baš kao i lov na početku priče, tako i posljednji obred polazi po zlu i završava tragično u neočekivanom obratu. A Dylan? On je, kao što sam to ranije spomenuo, samo sporedni lik u ovoj priči. To jest, on je samo neupućeni promatrač koji je imao nesreću prisustvovati tragičnoj završnici životne drame jedne obitelji.
Što se izvedbe tiče, priča je skroz linearna. U konačnici se steče dojam da je čak i previše linearna, a u određenim dijelovima i nepotrebno razvučena. I sam autor priznaje kako bi priču uz pomoć teksta bez problema mogao ispričati na 32 stranice, no u tom slučaju njeno „postojanje“ ne bi imalo nikakvu svrhu. Ipak, valja uzeti u obzir kako su sve ove mane „namjerna“ nuspojava „formata“ u kojem je autor naumio ispričati priču. S druge strane, na ovaj način puno više dolazi do izražaja činjenica kako su glavni likovi ove priče bića različitih vrsta. Svaka od vrsta u ovoj priči ima različita viđenjima, izražene različitim „jezicima“ i perspektivama koje su ujedno i neshvatljive onoj drugoj vrsti. Na isti način ni čitatelji ove priče zbog nedostatka teksta neće moći u potpunosti dokučiti viđenja i motive glavnih likova što je, uzevši u obzir „nijemi“ format ove priče, sasvim zgodna izvedba ovog zanimljivog eksperimenta. Unatoč svemu, ne mogu se oteti dojmu kako nedostatak teksta u konačnici ipak više „šteti“ priči nego što joj koristi. Ona je po svojoj tematici lijepa koliko i tragična, ali zbog formatskog ograničenja ipak ne može u potpunosti doći do izražaja.
Ako je ova priča bila zahtjevan spisateljski izazov za Cavaletta, onda je definitivno predstavljao još teži izazov crtačici Zamborlini, novoj pridošlici u Dylanov staff kojoj je ovo ujedno i debitantski rad na Dylanu. S obzirom da je formatom priče od početka bilo uvjetovano kako crtež svih 94 stranica mora „nositi“ i pripovijedati priču, ne može se reći da je dobila lagan posao za svoj prvi rad na Dylanu. Ipak, odradila ga je i više nego korektno. Ne samo da je ovim radom pokazala koliko je stilski dobar crtač (i kako podjednako dobro barata različitim tehnikama crtanja), već koliko i odlično pripovijeda svojim crtežom. Zbog navedenog sam se dvoumio kako ocijeniti scenarij ove priče, no na kraju sam crtačev doprinos scenariju ipak prenio na ocjenu za crtež. Ako ništa drugo, samo na temelju ovog rada bih rekao kako Zamborlini definitivno zaslužuje mjesto u Dylanovom staffu.
Trebalo je hrabrosti odlučiti se ispričati kompletnu priču na 94 stranice na ovakav način. Za uhvatiti se u koštac s takvim izazovom potrebno je imati određenog spisateljskog znanja i vještine, a uopće ne sumnjam kako Cavalettu istog ne nedostaje. U konačnici se može reći kako je eksperiment uspio i kako bi Cavaletto (unatoč „namjernim“ scenarističkim manama koje je zbog formata priče bio prisiljen napraviti) trebao biti zadovoljan konačnim produktom: pričom koja je tečna, čitljiva i ima svoju glavu i rep. Ipak, mišljenja sam kako bi rezultat bio još bolji da je za podlogu uzeo priču koja je po tematici prigodnija za strip Dylanovog žanra i tematike. Ovako, strip se neće toliko pamtiti po priči koja zbog formatskog ograničenja nije u potpunosti došla do izražaja već po činjenici da je ispričana bez teksta. To jest, strip će više pamtit kao jedan relativno uspješan eksperiment.
