Alfredo Castelli je od sedamdesetih pridružen Nolitti u kreiranju pilotovih avantura. Roberto Diso započeo je 1974. suradnju s Bonellijem crtajući neke priče u Colanna Rodeo ediciji, potom prelazi u Mister Noov staff. Interesantno, iako obojica vrlo brzo počinju davati svoj obol na serijalu, njihov se put jedino križa na priči “Grad zločina“. No, tema nisu Diso i Castelli, tema je jedna druga suradnja - ona Castellija i Bignottija. Korijeni suradnje Alfreda Castellija i Franca Bignottija vuku se još iz Zagorovog serijala pričom “Molok“, a šire se u serijalima Mister Noa i Martina Mystèrea, sve do Bignottijeve smrti 16. veljače 1991. Obojicu cijenim i kada ne udruže snage. Bignotti je nacrtao neke odlične Zagorove priče: prvi je suočio Zagora s vudu magijom i zombijima, dovukao je samuraje u Darkwood, slomio je srce prvoj Zagorovoj ljubavi, prvi je porazio Akkronijane, nacrtao je opakog zlikovca Randalla Skulla.
Iako je jednom prilikom izjavio da nije volio pisati Zagorove scenarije, i da se takav pristup osjeti u nekim pričama, Castelli je dao osobni pečat serijalu kreiranjem misterioznog spletkaroša Krojača i prvim povratkom krvopije Rakosija.
Ovaj slavni dvojac prvi je put udružio snage u Castellijevom prvijencu “Odredište Haiti“, a njihov neveliki opus (od 1977. do kraja 1990. surađivali su na 8 epizoda), ubraja kvalitetom neke od njih u odlične pilotove avanture. “Smrtonosni tovar B-24“ i “Hodnik za pakao“, uz ovu recenziranu, najbolje su od tog slavnog tandema. Njihova suradnja dala je niz zanimljivih i intrigantnih priča u kojima se pojavljuju likovi zauvijek urezani u naša sjećanja. Tko može zaboraviti ludog i drogiranog šefa policije pukovnika Kovacsa, krvožednog fanatika i pljačkaša El Loca, heroinskog ovisnika Uriartea, ljigavca O'Bispa, zgodnu CIA-inu agenticu Daliu Norris koja će nekoliko puta nasamariti pilota, žensku verziju Mister Noa utjelovljenu u Debori Winter. Castelli i Bignotti znali su odlično manipulirati kreiranim likovima u svrhu podizanja dramatike, također su prvi počeli ubacivati fragmente kratkih Mister Noovih sjećanja na rat, otkrili su nam Mister Noovo ime i prezime, prvi su utamničili pilota, a natprirodni i fantastični elementi ponekad dominiraju u njihovim radovima, pa imamo Mister Noa izloženog utjecaju vudu magije i svojevrsni “Bermudski trokut“ i “Philadelphijski eksperiment“ u blizini južnoameričke obale. Alfredo Castelli je prvi od niza scenarista koji su pritekli Nolitti u pomoć pri kreiranju pilotovih avantura. Iako njegove priče nisu u rangu Nolittinih, Castelli dobro balansira složenim likom kao što je Mister No. Zabave, zgodne žene, egzotična mjesta, upečatljivi negativci, džungla, mali gradići, metropole, čežnje i gruba stvarnost dominiraju u njegovim pričama.
“Okrutni filmaš“ jednim je dijelom inspiriran Deodatovim kontroverznim filmom, a zadnjim dijelom triler u kojem se počinju događati ubojstva za koje ne znamo tko i s kojim ciljem stoji iza njih. Većina mučnih referenci uzeta je iz “Cannibal holocaust“, filma prepunog morbidnih scena kojima je za sobom povukao cijeli niz kontroverzi, zabrana, tužbi i cenzuriranja. Scene ubojstava, silovanja i mučenja u ovom filmu toliko su stvarne da je redatelj Ruggero Deodato bio uhićen pod optužbom za ubojstva i opscenost. Ipak, scene ubojstva i silovanja bile su glumljene, glumci su se pojavili u sudnici i razjasnili stvar, ali scene ubijanja i mučenja životinja bile su stvarne! Neke od brutalnih scena iz filma u ovom stripu su realizirane, poput čerečenja malog majmuna nožem, paljenja domorodačkih koliba, silovanja, neke, poput kanibalizma i nabijanja na kolac ipak su ostale samo ideje bolesnog Burnesovog uma. Završna rečenica filma koja je glasila “Tko su pravi kanibali, mi ili oni?” savršeno je upakirala Deodatovu priču o prelasku nekih moralnih granica pri dokumentiranju nepoznate kulture, baš kao što je moralne granice prešla i Castellijeva ekipa filmaša.
Film je podigao veliku prašinu kada je 1980. snimljen, a Castelli brzo koristi neslavnu reputaciju filma i u vlastitoj interpretaciji donosi nam priču o grupi filmaša u džungli. Već pri prvom pojavljivanju jasno je kako ih je Castelli profilirao i toga se drži do samoga kraja, a Bignotti odlično prenosi atmosferu prljavštine i amorala kroz dva najogavnija i najljigavija lika u cijeloj priči; Burnsa i Walkera-i njihovim izgledom i ponašanjem. Ira Burns je redatelj. Odvratan lik bez trunke empatije, perverznjak, silovatelj, a Castelli kao da je svu holivudsku opscenost, ljigavost i amoralnost pretočio u ovaj lik. Njegova težnja senzacionalizmu snimanjem realnog nasilja i patnji životinja uzrokovat će cijeli niz događaja u kojima će nevine žrtve stradavati, a Mister No mora uskakati. Al Castle (aluzija na Alfreda Castellija), scenarist, alkoholičar. Walker-trećerazredni glumac, kicoš, ljigavac, sadist. Susan Stevens-glumica koja je vidjela i bolje dane. Turax-naivni, prostodušni mladić, pridruženi član filmskoj ekipi.
Castelli nas većim dijelom priče navodi da je elementarni postav radnje snimanje dokumentarca, a to postiže vrlo uvjerljivo. Cijeli taj dio priče pratimo grupu filmaša u nastojanju da snime dokumentarac, a pri tome se redaju scene sirovih prizora borbe čovjeka i anakonde i mučne scene čerečenja malog majmuna nožem - dva prizora koja su mi ostala duboko urezana u sjećanje još otkako sam prvi put pročitao ovu priču 1987. Opscenosti koje izvode dva ljigava lika, Burnes i Walker, poslužili su Castelliju kako bi Mister Nou dao slojeve emotivnih i psiholoških previranja. Mister Noove duboke unutarnje motivacije razrađuje kroz preispitivačke monologe, a i fizički ga tjera da djeluje. Svaki, baš svaki udarac je smeće Walker zaslužio nakon mučenja malog majmuna, a radnja ovog dijela priče postavljena je tako da se većinu vremena pitate kakve će nove opscenosti prirediti dva najodvratnija lika, a upravo novu Castelli nam donosi sudarom kultura. Događanja u domorodačkom selu imaju isti obrazac za većinu Mister Noovih priča - kroz njih saznajemo detalje o njihovoj kulturi i načinu života, tako i ovdje, ali u jednome trenutku, zahvaljujući Burnesovoj sadističkoj i perverznoj naravi, ekipa filmaša mora spašavati gole živote pred razjarenim domorocima.
U tom trenutku još ni ne slutite kakvu nam je autor ovdje promjenu žanra priredio. Kaos koji je ovdje nastao Castelli koristi kako bi se odmaknuo od Deodatovog splattera i počinje uzbudljivi krimi/triler. Kakav sad krimi/triler, pitate se? Burnes je dobio što je tražio, većina filmske ekipe izvukla je živu glavu i što se tu ima više ispričati nego zatvoriti ovu priču. Ha, malo morgen! Ako ste jedan od onih koji vole odgonetavati misterije mračne ljudske prirode, vjerujte, ovdje nemate nimalo lak zadatak, jer tajanstveni ubojica i motiv kojim se vodi ostaju nepoznanica sve do samoga kraja. Castelli je već ranije pokazao da zna vrlo dobro baratati krimi žanrom uklopljenim u pilotove avanture, a ovdje je otišao i korak dalje. Niz odličnih preokreta i napetosti ovdje urađenih na gotovo svakoj stranici dovode do situacije da i sam Mister No postaje sumnjivac za ubojstva članova filmske ekipe. Castelli je odlično iskoristio karakterizacije pojedinaca i u njegovoj vlastitoj režiji oni postaju meta ubojice, ali i osumnjičenici u isto vrijeme, a autor savršeno barata s prijelazima krivnje. Prvo posumnjate da su Indiosi skratili Burnesa za glavu i strijelom ubili Walkera, pa zatim Castle preuzima na sebe krivnju za njihovu smrt (kad smo kod tog nesretnog lika, Castelli mu je dao ime aludirajući tako na samoga sebe, ali ne znam je li Castelli i baždaren kao on), pa je Kalakis osumnjičenik, pa Mister No, pa policajac Camarago. Upravo ti odlični prijelazi krivnje s nizom likova koji su temelj ove priče savršeno funkcioniraju, pa sam ostao iznenađen kada nam Castelli za ubojicu servira nekakvog nebitnog anonimusa kojeg ni ne primjećujete tijekom priče, ali ima jedan detalj iz prošlosti naoko nebitan tijekom čitanja, a kada se kao zadnji element savršeno uklopi u mozaik dobivamo motiv kojim se vodio. Ta noirovska scena, kada mu iz džepa ispada novčanik s izrezanim novinskim člankom, isprepliće i povezuje prošlost i sadašnjost u jednoj jedinoj vinjeti i razotkriva nam hladnokrvnog ubojicu kao jednog tragičnog lika, i da sam ja na Castellijevom mjestu baš bih tu zatvorio priču, kada Mister No kaže da je konačno svemu kraj. Nekako mi sve poslije toga djeluje suvišno, ali naravno da se priča ne može završiti u sumornom tonu, već Mister Noovim humornim stavom o braku i ženama.
.jpg)
.jpg)
