«Plašio sam se starenja. Užasno je kada posmatraš kako ti tijelo propada, a u duši se još osjećaš tako mladim. A od svega je najstrašnije saznanje da se proces starenja neminovno završava smrću, mada postoji mnogo toga čime želiš da se baviš i što treba da uradiš...»
Dobri stari Castelli i ove se godine sjetio (da, 1989. je) čestitati Božić svojim čitateljima te im uz to servirati i prigodnu priču začinjenu s par flashbackova iz života Martinovog archnemesisa i Castellijevog idola Hitchcocka. Lijep znak pažnje i gest dobre volje da scenaristi to sve rade i za svoje čitatelje, ne samo iz svojih osobnih interesa... Osobno mi je žao što Castelli više ne radi kao u svojim zlatnim vremenima kad je bio jedini i neponovljivi autor i scenarist priča. Čovjek je imao viziju koju je slijedio, znanje koje je znao uporabiti te odličan način prezentiranja teme čitateljstvu sa velikom dozom tajanstvenosti. Koga nikad nisu zanimale tajne davno nestalih naroda, izgubljene karike evolucije, Atlantida, Mu, tajanstvene organizacije čiji je zadatak bio ostaviti spoznaju u srednjem vijeku, neobjašnjivi fenomeni s ove i one strane mogućega?
«Priča» u priči počinje Martinovom jadikovkom o prokletstvu starenja. Svi već znamo napamet pjesmicu o realnosti Martinovog lika koji je blizak običnom čovjeku sa manama i prokletstvima koje donosi smrtnost, da Martin ima točno određeni datum rođenja, da je privržen svojoj vječnoj vjerenici Diane (no dobro, ne baš vječitoj jer je bilo riječi da se jesu oženili) i ostalim temeljnim karakteristikama lika. Dijete koje nalaze na pragu omogućuje i Martinu i Diani da na trenutak poprime uloge roditelja, a Martinu omogući stanovito identificiranje s tim djetetom sa djetetom u sebi. Ipak, istraživački duh jači je od očinskog nagona te on uspijeva probiti barijeru koja bi običnog obiteljskog čovjeka sputavala da shvati. Martina nećete tako često naći u ulozi obiteljskog čovjeka, stoga sam vam priložio jednu sličicu.
Mr. Hatchplot by Vercelli
Castelli ponekad uzme vremena te obradi neke emocionalne probleme kod naših junaka, ili pak produbljuje odnose između Diane i Martina. Diana je kao socijalna radnica bliža onoj realnijoj strani života i ciljevima koje čovjek u svom životu mora/želi dostići. Obitelj, posao, zajednički život te neminovan proces starenja i umiranja. Budući da je u stripu moguće zatomiti takove efekte da izgleda da vrijeme ne prolazi za naše junake, procesi starenja nisu osobit problem za lika poput Martina. Ipak, Castelli je scenarist koji se voli poigrati tim, nazovimo ih privatnim ili socijalnim problemima. Otkad Martina već muče brige da je ušao u srednje godine, da neke stvari poput akcijskih pustolovina nisu za njega, da ga djeca znaju nazivati djedicom, da ga čak i fanovi nazivaju Dobri stari stric Marty...
Tko je Manny, ili tko je zapravo Charles Gould? Čovjek kao prvo, koji poput Martina ima problema sa (ne)prihvaćanjem svojih godina te širi nezadovoljstvo i nervozu kod svojih ukućana. Znanstvenik kao drugo, koji nastoji prebroditi svoje osobne probleme pomoću znanosti i ne libi se eksperimentirati sa zakonima prirode. Martinov je dobar prijatelj, i poklonio mu je knjigu pod naslovom «Cellular memory» ili «Memorija stanica» koja se pokazala kao esencijalna u raspletu neobičnih događaja kojima smo svjedoci u ovom broju. Naravno, opet je bio prisutan Jungov fenomen koincidencije. Spomenimo i njegovu suprugu Caroll Gould, jednostavnu ženu koja voli svog muža, a nije joj pridodana daljnja karakterizacija. Jer znamo kako funkcionira stereotip jednostavne supruge kućanice. Žive u elitnom kvartu gdje je ugled i novac sve, a tko prekrši ta striktna pravila, dakako nepoželjan je i predmet je ogovaranja. Koja je zapravo razlika između bogatog snobovskog i seljačkog niskopretencioznog mentaliteta?
Obiteljska idila Mystereovih by Vercelli
Svrstat ćemo je u Castelliijev niz efektnih, intrigantnih te neobičnih priča sa socijalnim elementima, korektnom psihološkom razradom likova (koliko god je to moguće napraviti u Bonellijevom stripu) te sa možda i ne tako standardno pozitivnim krajem. I da, faza koja prethodi plodu sa osnovnim ekstremitetima nije jarka svjetlost već embrij, te zametak, iskrica života. Nije nam pokušano davanje objašnjenja što dolazi prije rođenja, je li život i smrt samo ciklus ponovnih rođenja i umiranja ili nema ničega ni prije, a ni poslije. Kako izgleda zagrobni život, to nam je Castelli pokazao u SD MM #30/31 «Povratak u NY» gdje duše nakon smrti postaju entiteti skoni apatiji. A što dolazi poslije te apatije? Bilo kako bilo, ne znam koji odgovori se pokušavaju dati u nastavku orig. MM #270/271 gdje je glavni sudionik mačak sa inteligencijom jednakom ljudima. Zna pisati, čitati, a Martin počinje sumnjati tko bi to mogao zapravo biti. Neću isključivati ni proces reinkarnacije koji je moguća tema u tom broju. Reinkarnacijom se bavila jedna epizoda SD#09 «Casanova» by Satarelli/Coppola. Uglavnom, završetak naše priče je poetski koji bi možda onim najosjetljivijima (poput Diane) namamiti suzu da je možda kojim slučajem ovo neka patetična melodrama Stevena Spielberga. Ako još nije kasno, želim svim čitateljima Sretan Božić i Novu godinu i zapamtite, svake godine jednu ste godinu stariji, a i bogatiji za još jedno, ako ne i više iskustava...
.GIF)
.jpg)
