Otkako je Alfredo Castelli počeo sve rjeđe pisati nove priče za Martija Misteriju, da bi se zatim vratio ali totalno izvan forme, (ne)strpljivo očekujemo kvalitetnog mu nasljednika. Među brojnim imenima koja su se izredala na dobrom starom ujki Martiju, svega nekoliko ih možemo okarakterizirati kao “neloše”, dok pozitivne ocjene zaslužuju tek trojica: Beretta, Recagno i Morales. U ovom trolistu posebno se ističe upravo Morales. Iako u početku “samo” crtač, s vremenom je preuzeo i scenarije te se tek ovdje zaista dokazao, posebno budući da kao crtač nije bog zna što. Formula po kojoj trenutno radi, najbolja je za Moralesa; scenarije i bazičan crtež olovkom obavlja sam (i to vrlo dobro), dok za ostalo brinu njegovi suradnici (u ovom slučaju Davide De Cubellis, nešto slabiji od “uobičajenog” Grimaldija).
Između ostalih Moralesovih kvaliteta, ističe se ona da vrhunski odradi nepretenciozne priče; jer, svaki kvalitetan serijal počiva upravo na takvim epizodama. Lanac je, je li, jak koliko i njegova najslabija karika. Drugim riječima, ukoliko živimo samo za epohalne zaokrete u serijalu (kakvih bude najviše jedan do dva godišnje, ako i toliko), jalov nam je posao. A Morales, eto, trenutno stoji kao možda i jedini autor u MM staffu sposoban da isporuči kvalitetnu, a istodobno nepretencioznu priču.
“Anđeo zla”, međutim, nije jedna od takvih epizoda; logično, s obzirom da od giganata redovito očekujemo “nešto više”. Čovjek se, stoga, potrudio da nam to i ponudi. No, vješt kakav već jest, mudro se distancirao od velikih noviteta vezanih uz samog Martija, te fokus stavio na vlastitu tvorevinu, to jest Mariu Ossowiecki, Javinu zaručnicu. U stvari, mogli bismo reći da je glavni junak ove priče upravo Maria, a u prilog tome govori i činjenica da će se Marti po prvi puta pojaviti na sedamdeset i trećoj stranici, da bi nakon sedamdeset četvrte opet nestao na idućih šezdeset. No, i bez njega, “Anđeo zla” funkcionira vrlo dobro. Morales nam pruža ranije spomenuto “nešto više” razrađujući odnos brata i sestre Ossowiecki, a s druge strane gradi tradicionalnu špijunsko-znanstvenu priču kakvih smo vidjeli već na stotine, ali koju prezentira na vrlo dopadljiv i samosvjestan način.
Morales zaslužuje pohvale i za činjenicu da Martija gura u stranu bez kompleksa, dok je, primjera radi, Alfredo Castelli u nedavnoj epizodi “Trinaesti zadatak” odbio priznati sebi samome da Marti nema pravu ulogu u njegovom scenariju, da bi ga zatim povlačio amo-tamo kroz priču bez pravog razloga da on u njoj bude.
Crtež, na žalost, ne prati standard. Umjesto očekivanog Grimaldija, u ovoj epizodi imamo DeCubellisa koji slabo reagira na Moralesove postavke. Ondje gdje se Grimaldi poigrava sfumaturama, efektnim sjenčanjem i chiaro-scuro međuigrom, DeCubellis ostaje suzdržan, gotovo nezainteresiran, i shodno tome cijela stvar pada na Moralesov temeljni crtež koji bez daljnje razrade, kao što znamo, sam po sebi može biti jedva prosječan (pogotovo na A4 formatu).
Slično vrijedi i za naslovnice. Alessandrini kakvog ovdje vidimo na vrhuncu je dekadencije, posve nemotiviran i pretjerano uvjeren u kvalitet svojeg brzopoteznog postavljanja crteža, pa cover više nalikuje napuštenoj skici nego završenom radu. Vizualni će dojam, zato, osjetno srušiti ukupnu ocjenu ovog giganta, no svejedno, s narativne strane, radi se o vrlo korektnom uratku koji neće razočarati. Oduševljenju, također, nema mjesta, no unutar okvira u kojima Marti funkcionira zadnjih godina, “Anđeo zla” kotira sasvim dobro, možda čak i kao must-have epizoda za fanove serijala.
.GIF)
.jpg)
