Jedan od ključnih elemenata svake uspješne epizode Martija Misterije jest balans između stvarnog i fiktivnog. Ta delikatna ravnoteža dva suprotna pola leži u samom srcu Martijevog kozmosa – bilo da se radi o povijesti, religiji, kulturi ili sociologiji, onaj “stvarni” dio priče u osnovi zadan je sam po sebi; Castelli i društvo nisu izmislili Atlantidu, mač kralja Artura, niti bilo koji drugi od elemenata na kojima grade “Martijeve misterije”. Oni jednostavno posuđuju i recikliraju dobro poznate teme, isprepličući ih potom sa fikcijom. No, upravo u tom grmu leži golema snaga ovog serijala – način na koji se miješaju stvarni temelji sa, kako bi Borges rekao, “izmaštajima”. Osjećaj za mjeru, ritam i dinamiku, vrhunska karakterizacija likova i sposobnost da balansira na tankoj liniji koja dijeli puko nabrajanje povijesnih činjenica od potpuno autonomne kreativnosti, Castellijev su forte. Ujedno, to je ono što Andrea Pasini i Marco Bertoli nemaju.
“Satorova enigma” nudi nam vrlo bogatu lekciju iz povijesti i simbolike palindroma. Također, ova epizoda pruža vrlo interesantan uvid u turbulencije unutar sukobljenih gnostičkih sekti. Ta dva elementa, palindromi i gnosticizam nose priču. Međutim, ondje gdje prestaje citiranje povijesti, a počinje fikcija, Pasini i Bertoli dramatično padaju u kvaliteti. Dvije frakcije gnostika ratuju, čuvajući pritom veo tajne koji ih obavija, a Marti manje-više pasivno prati njihove sukobe sa distance. Čitatelj, dakle, kroz dva nastavka ove priče dobija tek brojne okršaje sljedbenika “Satora” i “Rotora” u raznim povijesnim kontekstima, a Pasini i Bertoli nemaju pojma što i kako sa vlastitom idejom, pa linijom manjeg otpora gomilaju okršaj za okršajem, stvarajući nemuštu napetost krajnje stereotipnom prijetnjom “ako zlo pobijedi, biti će to kraj svega što postoji”.
Stvar bi vjerojatno bolje ispala da je ovaj tandem postavio soggetto i izgradio temelj priče, pa prepustio vještijem scenaristu (Beretta? Recagno?? Castelli???) detaljniju razradu. Budući da, međutim, do toga nije došlo, “Satorova enigma” ostaje izuzetno dvojaka epizoda. S jedne strane, okvir priče obećava, no realizacija biva nedinamična, dosadna i blago tupava.
Crtač ove epizode, Franco Devescovi, može se pohvaliti konstantom – on drži svoj nivo kvalitete od prve do poslijednje table koju je za Martija ikada napravio, no problem je što taj nivo kvalitete nije posebno visok. Još jedan loš klon Alessandrinija, Devescovi nema vlastitog autorskog identiteta, style-non-existent dakle, a čak i kao zanatlija zaslužuje ispodprosječne ocjene. Time samo doprinosi ukupnom dojmu kojeg se može sažeti u nekoliko riječi: ideja dobra, realizacija loša. Amen.
.GIF)
 - kopija.jpg)
.jpg)
