
"Ne...
Kolumbo nije slučajno otkrio Ameriku..."
Nakon šoka kojeg smo doživjeli u prošloj epizodi kad smo saznali da je Jonathan Swift bio izvanzemaljac imena Jethro i da je zapravo opisivao stvarni izvanzemaljski svijet, ovdje otkrivamo da su sve one magične lampe/boce bile zapravo svemirske letjelice malih izvanzemljaca opskrbljene moćnim oružjima. A male izvanzemaljske putnike bez brige možemo nazivati Guliverovim Liliputancima. Izvanzemaljce spomenute ovdje i u epizodi prije Castelli se nikad kasnije nije ni dohvatio (vjerojatno nisu baš previše uklopivi u MM univerzum), za razliku od malih Kundingasa ili Berettinih Plejađana. Naime, u MM univerzumu đenoveški moreplovci su isplovili na zapad u potragu za zlatnim gradom zvanim Quivera/Quivira, a ne da otkriju Novi svijet. Dok su templarske mape pokazivale na sva blaga koje je pružila eksploatacija Novog svijeta, priprosti moreplovci bili su vođeni idejom da idu prema mitskom gradu. U specijalcu Castelli nigdje ne spominje prave namjere kapetana D’Aramburua i Devil Hoof Willyja, da oni zapravo traže Quiveru. Možda nije bio previše ponosan na te svoje ideje iz osamdesetih.
Quivira i Cibola su dva od fantastičnih Sedam zlatnih gradova koji postoje jedino u mitu koji datira negdje oko 1150. g. kad su Mauri osvojili Meridu u Španjolskoj. Prema legendi, sedam biskupa pobjeglo je iz grada, ne samo da spasi svoje živote nego i da spriječi muslimane da pokradu svete relikvije. Godinama kasnije, kružila je glasina da su u dalekoj zemlji – mjestu nepoznatom ljudima tog vremena – sedam biskupa osnovala gradove Cibolu i Quiviru. Legenda govori da su se ti gradovi pozlatili, uglavnom iz zlata i dragog kamenja. Ta ideja potakla je mnoge ekspedicije da se daju u potragu za tim mitskim gradovima tijekom sljedećih stoljeća. Eventualno, legenda koja je okruživala te gradove izrasla je u takvu veličinu da se nije samo pričalo o Quiviri i Ciboli, već o sedam veličanstvenih gradova od zlata, jednog za svakog od biskupa koji su pobjegli iz Meride.
Kasnije, nakon Kolumbovog otkrića Amerike i započetog procesa kolonizacije Novog svijeta, potaknut mnogim pričama o gradovima s basnoslovnim blazima sjeverno od Nove Španjolske, potkralj Antonio de Mendoza organizirao je ekspediciju koju je predvodio redovnik Marcos de Niza i njegov vodič Estevanico. Na putovanju je Marcos načuo od domorodaca glasinu o velikim gradovima prepunim blaga i na povratku izvijesti svog potkralja. Nakon što je čuo tu vijest Mendoza nije tratio vrijeme već je organizirao ogromnu vojnu ekspediciju da bi došao do tih silnih blaga koje je redovnik tako živopisno opisivao. I tako je Francisco Vásquez de Coronado krenuo sa malom grupom istraživača iz Culiacána 22. 5. 1540. godine (pa sve do 1542. ), a sve ostalo je povijest... (Naravno, nije našao ništa, osim što je prešao dalek put od Arizone i shvatio da je redovnik lagao). Ovako je završila potraga za Cibolom. Konkvistadori su slijedili kanal rijeke Zuni do Cibole, sela koji se nalazi u zapadnom dijelu današnjeg Novog Meksika. Tamo ih je snašlo teško razočaranje. Cibola nije bila ništa nalik velikom zlatnom gradu koji je Marcos opisivao. Umjesto toga, to je bio samo kompleks jednostavnih pueblosa koje su konstruirali Indijanci Zuni. Vojnici su htjeli ubiti Marcosa zbog njegove nevjerojatne mašte, no Coronado se umiješao i posalo ga natrag u Meksiko osramoćenog. Imao je Coronado još jedan trag koji ga je vodio do Quivere, no i ona se pokazala kao neistina...
El Dorado (španj. pozlaćeni) je legenda koja izvire iz priče (plemena Muisca sa visoravni Kolumbije) o sjevernoameričkom poglavici koji bi se pokrivao zlatnom prašinom i zatim uranjao u jezero čiste planinske vode. Kako se priča prepričavala, El Dorado je od lika iz jednog obreda postao grad basnoslovnog blaga, legenda koja je inspirirala mnoge istraživače od 1500-te pa nadalje. Najpoznatija potraga za El Doradom je svakako bila ona Francisca de Orellana i Gonzala Pizzara iz 1951., koji su se spustili niz Rio Napo do doline Amazone i sve do njezine delte.
Sad kad smo potanko izdetaljizirali pozadinu priča koje između ostalog možemo naći i integrirane u samoj priči, možemo se vratiti samoj realizaciji stripa. Koncept scenarija je sličan kao i kod drugih epizoda iz osamdesetih, gdje se Castelli najviše posvećuje reinterpretaciji poznatih mitova i legendi i uklapajući ih u svoj osebujni svijet. Scenarij sadrži puno reprodukcija starih karata (Cassaro), ekspedicija, stvarnih i mitoloških likova, pa čak i legendu o palom anđelu Luciferu. Ono od čega najviše boluje kod tih epizoda je i zbrzan rasplet i zaključak svih događaja. Umjesto efektivnog i uzbudljivog finala, sve se svodi na Martinovo nejasno dozivanje tih završnih događaja iz sjećanja.
Likovi koje susrećemo u slučajevima pronalaženja mitskih blaga ili izgubljenih civilizacija najčešće su podijeljeni na one koji tragaju za znanjem, oni koji tragaju za materijalnim i oni koji žele zatrati svaki trag o starim civilizacijama. Prva skupina je svakako na prvom mjestu Martin, a potom i Frank Crivelli, fanatični proučavatelj Kolumbovog života i pravog razloga Kolumbovom putovanja na Zapad. Druga skupina je Frankova kćer Chris Crivelli koja zlouporabi predanost i dugogodišnje napore oko sakupljanja tajnog znanja. Oko sebe okuplja maliciozno društvo gladno para, te se svi skupa ne obaziru na sveopći nemoral i zlo koje će izazvati. Pripadnici treće skupine su dakako najčešće Ljudi u crnom, no ovdje su izostali. No zato je tu redovnik Mateus, kojega muči breme saznanja koje su mu njegovi prethodnici povjerili na čuvanje, a isto tako i prenijeli kobno proročanstvo o smrti posljednjeg čuvara.
Još jedna tema koja je povezana uz traganje konkvistadora za lokalnim legendama je ona o Izvoru mladosti, koju je Castelli obradio u davnoj epizodi "Izvor mladosti". U ovoj je konkvistador bio Coronado, a u onoj de Leon. Potraga za Eldoradom, Quivirom, Cibolom, Izvorom mladosti te okrivanje prave istine iza Kolumbovog putovanja, sve te linije priče će se opet okupiti u priči "Četvrta karavela" i spojiti sa templarskim pretkolumbovskim aktivnostima u Novom svijetu.
"… planete zvane Quivera."