
Jubilarna 200. epizoda omiljenog nam profesora Martina Mysterea, u Italiji je objavljena još prije (gotovo) 10 godina. Pa se čovjek osjeća pomalo čudno pišući o nekom jubileju sa dekadom zakašnjenja. Svakako ohrabrujuće je da se i danas dobri stari Stric Marti redovito ''hrva'' po kioscima diljem Italije sa ostalim stripovima izdavačke kuće Bonelli, doduše u smanjenoj nakladi, ali još je tu, pa ovo naše malo prisjećanje ipak ima smisla.
Castelli se uhvatio ukoštac sa bojama, odlučan u želji da pored raznih posveta nešto i ispriča čitateljima. Boje su stoga glavni akter ove epizode, međutim pored toga se pojavljuju razni motivi, priče, ljudi, mitovi, likovi i djela iz kojih je Castelli crpio inspiraciju tokom tih dugih (nekad više nekad manje uspješnih) dvjestotinjak epizoda. Pa bih se usudio reći da je ovo uspjeli omaž. Čemu sve? Prvo: mjestima sa kojih je crpio inspiraciju – mitovima (Wayang Kulit), djelima (kao što je ''Slika Doriana Greya''), bajkama i usmenom predajom (kao naprimjer ''1000 i jedna noć''), stripovima (ala Brick Bradford), televizijskim emisijama (kao što je znanstvena emisija ''Quark'', koju je tokom 25 godina vodio i uređivao gorespomenuti Piero Angela), te filmovima (poput Indiana Jonesa), drugo: načinom na koji Mystere rješava misterije – u stilu Indiana Jonesa (bježeći od klopki i nacista po prastarim hramovima), ili u stilu Sherlocka Holmesa (staloženo, koristeći logiku i sive stanice), treće: profilu ljudi sa kojima Martin susreće – od znanstvenika koji ne vjeruju u ništa što nije znanstveno dokazano do fanatika koji pak vjeruju u sve (od vanzemaljaca do duhova), četvrto: pristupom kojim prilazi misterijima – od oduševljenja do skepse, peto: evoluciji (iako ruku na srce (po meni) ne pozitivnoj) DSSM-a - od vremena kada je bilo više akcije po starim hramovima i izgubljenim gradovima, do kasnijih epizoda u kojima sve manje putuje a sve više priča i filozofira dok ga pritišću rokovi, i konačno šesto: prirodi misterija – ''pravim'' misterijima, onim izmišljenim (nepostojećim) i onim koji se daju znanstveno analizirati i objasniti.
Da ne bi bilo zabune, ukoliko bismo ove epizodice promatrali zasebno jasno da to ne bi bile neke neznamkakve (dosad neviđene) misterije, sa nekim revolucionarnim rješenjima. Međutim povezane u jednu cjelinu, sa zajedničkim motivom, ove pričice zaista ne djeluju loše. Svaka može stajati sama za sebe, ali ima i svoje mjesto u cjelini. Iako je u svima njima fokus radnje na bojama, u svakoj se obrađuje na različit način. Najbolja je svakako druga, sa ukletom slikom i autosugestivnim hipohondrom koji sebe uvjerava da stari, te onda obrat na kraju, sa malim proždrljivim demonom.
Crtež svakako valja ocijeniti detaljno:
1.) Alessandrini je klasika. Kada sam prije puno godina počeo čitati Mysterea njegov crtež nisam mogao smisliti, ali sam se kasnije priviknuo. Istina nikad mi nije bio nešto extra, ali valjda se čovjek privikne kad je dugo izložen nečemu. Ovdje standardan, dodajmo malo boje i imamo jednu lijepu osmicu. 8/10
2.) Filippucci je neprikosnoveno najbolji u ovoj epizodi: prekrasan crtež (sa prikazima starenja) + par ulja na platnu (od toga jedan Mystereov portret koji izgleda k'o pravi). Ukratko – perfektno. 10/10
3.) Torti je katastrofalan. Crtež krajnje jednostavan, lica likova tragikomična. Sve zajedno žalosno. U beskrajnoj milosti mu dajem peticu, samo radi boje. 5/10
4.) Devescovi je čudan tip, njegov crtež je najsličniji Alessandrinijevom, samo bez osobnosti. Nije loš, ali nije ništa specijalno. Danas sam dobre volje - 7/10
Total: 8/10
Naslovnica je pomalo besmislena. Bolje bi ispala nekakva kompilacija svih epizodica iz broja, ovako osim broja 200 nema nikakve veze sa ovim brojem (pošto se recimo ni Mr. Jinx ni i Orloff ne pojavljuju a nacrtani su na naslovnici). Sve u svemu (meni) odlična epizoda; zabavna i laka za čitanje, za zanimljivim i zadovoljavajućim raspletima i globalno dobrim crtežom.
I za kraj ono što Martin vidi, a meni nikako ne uspijeva poći za rukom: