
Bilo je to tijekom CRŠ-a, krajem 2007. godine, kad su u paru izašli 6. i 7. broj MM giganta. Sasvim neznakovito vrijeme moram primijetiti. No, trenuci izdavanja giganata u zemlji porijekla bili su 2000. i 2001. godina. To su bile godine koje mnogi pamte kao potencijalne prekretnice, bilo kao dolazak Apokalipse, smak svijeta ili pak jednostavno kraj civilizacije kakvu smo dosad poznavali. U tom duhu rađen je i 7. gigant koje je baš "apokaliptično" nazvan "Broj zvijeri" i nosi u desnom donjem kutu brojčani izraz – 666. Ciklus Countdowna završio je već pred godinu i pol, no nikad nije prekasno za još malo misterija, apokalipse, vražjih knjiga i onih koji se žele okoristiti moćima koje Zvijer daje. Temom je usko povezana s još jednom duplom epizodom koja je kod nas još neobjavljena pod nazivom "Vjerovali ili ne! ". Castelli u svojem prologu priču proziva "Pričom o jednom broju, tri knjige i tri pisma". Ili, šest stotina šezdeset i šest; triplet izgubljenih mudraca; te grčko, arapsko, hebrejsko pismo.
Dugo sam godina čekao da Castelli zađe na svoj teritorij, budući da ga se zna kao okorjelog bibliofila i nezasitnog kolekcionara svega i svačega, upravo kao i njegovog lika Mysterea. To su – knjige. Mistične, stare, teško nabavljive, bogohulne, prepune jakih moći i pune zaboravljenih znanja i saznanja. U tekstualnom Castelli dodatku napominje da su sve spomenute knjige stvarne, isto kao i događaji oko lovaca na knjige. Tematika me malo podsjetila na film "Deveta vrata" Romana Polanskog koji je prema riječima "onih koji su uspoređivali knjigu i film" tek blijeda kopija književnog originala koji pak na svakom koraku puca od književnih referenci i misterija književne vrste.
Centralnu igru u stripu igraju dva lika. Pozitivac, Lovac na knjige, imenom Sandro; poznat po svojoj specijalnosti pronalaženja čak i najrjeđih knjiga. Nikad ne odustaje, a što je najvažnije, najbolji je svom zanatu. Drugi, negativac koje ćemo nazvati Maxwellov operativac, pripadnik je Maxwellove tajne organizacije. Odlikuje se svom beskrupuloznom i sadističkom ponašanju, ali kako sam veli, draži mu je suptilniji pristup problemu. Što će reći, vrlo fleksibilan tip osobe. Tko je Maxwell? Maxwell je bivši upravitelj baze Drugdje koji je u 2. svj. ratu kolaborirao s nacistima i odavao im važne informacije o počivalištu graala. Isto tako, najviše je radio za sebe te je potajno gradio drugu tajnu bazu u Australiji. Tu su i redovnici s Antiriona, zakrabuljeni arhimandrit samostana, članovi bibliofilskog kruga poput Dumasa, Paola Vannuccija ili Engleza Hadda.
Alessandrini mi puno bolje izgleda u velikom formatu, no ja se uz njega uvijek osjećam kao da čitam pravog Mysterea, s likovima sa svojom prepoznatljivom fizionomijom i izgledom lica. Od malo egzotičnijih elemenata treba spomenuti dizajn Levijatana, zaboravljene megalomanske knjižnice, te čudovišta Hegre koje baš i nije najsretnije nacrtano. Više izgleda poput neke mumije iz crtića. Sumorna atmosfera knjižnice i otočnog samostana zavijena je zlokobno u više crnila. Naslovnica zadovoljavajuća, tvore ju sve teme koje se spominju u gigantu, no nekako ima puno manje detalja od drugih giganata. Zlokobna knjiga s đavoljim brojem i opasnost koja se nadvila na našeg DSSM-a...

Knjižnica zabranjenih knjiga
Priča koju nam je servirao Castelli uglavnom je odrađena u sadašnjosti, te se u prošlost vraćamo tek u kraćim fleševima kad scenarist pripovijeda o događajima iz prijašnjih vezanih epizoda, o "autoru" Apokalipse – Svetom Ivanu, Lawrenceu od Arabije i Maxwellu. Uporište priče u sadašnjosti, autentične knjige i događaji, kao i potraga za nestalim Lovcem na knjige komadići su mozaika, a ne neke nepotrebne digresije kako to nekad Castelliju zna pobjeći. Uz odlične povijesne lekcije i teorije zna se zaboraviti da je Mystere ipak lik iz sadašnjosti. Ipak, zamjeram dvojici scenarista što su dopustili pomalo nespretan finale, skoro na istovjetan način kako je to bilo u "Sekti asasina". Utjelovljenje u moćnijem biću koje donosi krah zlom geniju. Pomalo i liči na tip poetske pravde, no očekivao sam suptilnije rješenje. Sve u svemu, i više nego dobar strip, budući da se mogu poistovjetiti sa "kolegama" bibliofilima/stripofilima i njihovom željom za sakupljanjem koja ponekad prelazi granice zdravog razuma. Tek kad vidiš prave bolesnike, shvatiš koliko je dobro biti sitni kolekcionar. Mada, volio bio imati Dumasovo podzemno skladište, moj mali (može i poveći) tajni hram posvećen literaturi i stripovima. Ah...