
Ne sjećam se kada sam posljednji puta pročitao neko izdanje koje je, ukupno gledajući, tako loše kao ovaj trobroj. Trobroj koji se nama, naivnim čitaocima dobrog starog strica Martija, svima odreda nikad izlječenim romantičarima, predstavlja kao maxi. Ovo je stvarno dno dna, najšugavija scenaristička kaljuža koju si možete zamisliti, ovo je jedno gnjusno neprofesionalno smeće koje pojam bezobraznosti diže do novih horizonta.
No, nije sve baš tako crno...
''Biblioteka u pijesku'' je bez daljnjega najbolja od ove tri priče, to bez konkurencije. Što međutim automatski ne znači da je odlična, ni dobra, ni prosječna, a ruku na srce ni prolazna... Jer i ona je nevjerojatno blesava i loša.
Više od svega imala je potencijala da bude dobra, jer tu je primjerice početak sa izgubljenim starim spisom koji vodi do jednako tako davno izgubljene biblioteke. Istina da je to viđeno masu puta do sada, ali na tome počiva i masa drugih (boljih) priča dobrog starog strica Martija. Pogotovo što to otvara dodatni potencijal jedne avanturističke priče sa prizvucima Indiane Jonesa, kakvih već dugo nema u serijalu (a kakvih smo se zaželjeli). Znači tajni prolazi, piramide, skriveni mehanizmi, smrtonosne klopke, i sve ostalo u tom stilu. A ako tome dodate i tajno društvo koje tisućljećima lovi čudovišta, imamo jednu potencijalno maskembalski dobru priču.
Ali ne, sve je to toliko blesavo povezano da izgleda kao da je Ongaro crtao priču bez scenarija, pa da su mu putem javljali šta da napravi (ako i to). Jer stvarno neka 'rješenja' izgledaju toliko glupava da je to jedno čudo. Recimo Marti kreće na put sa čovjekom kojega je prvi puta u životu sreo, i onda umjesto da je to barem prešućeno, kao u smislu: ''Jebiga, to smo zajebali, crtač je već nacrtao, pa nećemo više spominjati.'', imamo onaj dio kada Marti i ta ženska (ne sjećam joj se ime, Forrest nešto) pitaju jedno drugog da li je sigurno što su pošli na tako dalek put sa osobom koju ne poznaju, i da li možda taj zlobni mali Francuzić ima neke zle namjere (!!!) prema njima. Mislim stvarno... Dio u kojemu vesela četvorka sama otkopava prolaz tisućljećima skriven iza stijena je sam po sebi za anale, a ima li uopće smisla komentirati scenu u kojoj prizvana ''elementarna bića'' lelujaju po stepenicama neimenovanog rumunjskog dvorca dok im onaj Dragasani pokazuje put do kaveza sa čudovištima, da bi zatim krenula 'ojačavati' brave?
Paolo Ongaro nije toliko loš crtač... Ma ustvari je, koga ja lažem, slab je, a kada crta ovako loše epizode čini se još gorim. Čudovišta mu nisu strašna, nego tragikomična. Većih bljuvotina čovjek vidi kada subotom ujutro prošeće gradom.
Glupa, zamorna, loše nacrtana – to je ukratko najbolja priča ovog trobroja.