Avgust, 1976: Oproštaji Nine Bunjevac

Izvori

Kao što znameniti teoretičar stripa Zoran Đukanović piše u predgovoru albuma Nine Bunjevac, Hladan kao led, epizoda Avgust, 1976. povezana je s traumatskim podatkom iz autoričine biografije: pogibijom oca Petra pod nerazjašnjenim okolnostima 1976. godine u Torontu, gdje se sa skupinom srpskih emigranata spremao napasti jugoslavenski konzulat. Uz tu traumu iz djetinjstva, nadovezuje se i njezino jasno nezadovoljstvo, kako sama autorica kaže, "pojavom i akcijama klero-fašističkih grupa u Srbiji, naročito u kontekstu fijaska povorke festivala Belgrade Pride i stanja Romske manjine" (str. 9). Dva izvora boli, dvije inspiracije za djelo kojeg će i Zoran Đukanović i Miljenko Jergović[1] opravdano hvaliti kao izvanserijsko i jedinstveno.

Jergović zapaža da Nina Bunjevac ne odabire potiskivanje bolne uspomene, a ni da se ponosi onime za što se njezin otac borio. Premda su to uobičajene i sasvim razumljive psihološke taktike obrane od boli, Nina poduzima nešto sasvim treće: iznosi bol u cijelosti, kroz dramu jedne osobe, jedne obitelji i jednog naroda, te poduzima jedinstveni, dvostruki oproštaj sa svojim ocem.

U određenom smislu djelo je in memoriam čovjeku koji se između obitelji i političkih ideala opredijelio za ono drugo, makar i po cijenu vlastitog ili tuđeg života. Pismo Ninine mame kojim se prikazuje i raspad jedne obitelji, dirljivo slanje fotografije mame i male Nine, svjedočanstvo su razdora kojega na ovim prostorima može napraviti valjda jedino razlika u političkim uvjerenjima. Obitelj se cijepa na oca i dječaka, s jedne strane, te na mamu i kćer, s druge strane barikade i oceana. Mama ne kani promijeniti svoju odluku, "ne nadaj se" zaključak je što predstavlja modernu inačicu Danteove lasciate ogni speranza.

Oproštaji

Još je snažniji Ninin oproštaj od oca. Dok je mamino pismo upućeno tada još živome čovjeku, čije se djelovanje nimalo ne uzdrma raspadom obitelji, Nina se oprašta s davno preminulim čovjekom, iz dvostruke perspektive: iz perspektive odraslog svjedoka turobne suvremenosti, ali i iz perspektive djevojčice koja voli svog oca. Ninin oproštajni narativ i započinje rečenicom koja ujedinjuje te dvije perspektive: "Ova krv je krv nevinih, tata" (str. 89, kurziv moj). Drugačije i ne može – niti Nina zauvijek može biti tatina djevojčica, niti odrasla umjetnica može ikada iz sebe izbaciti djevojčicu koja je ona bila.

Nina ni verbalno ni vizualno ne suspreže svoje gnušanje nad terorom nacionalista. Riječi "Oni viču Ubij Cigane i Smrt Pederima! sve u ime Gospoda i Pravoslavne Crkve" (str. 90) ilustrirane su duboko metaforičnim i snažnim crtežom kojim dominira aluzija na Charlotte Rempling s plakata filma Il portiere di notte, natkriljenom nad realistički prikazanim demonstracijama protiv Roma i homoseksualaca. Crkvu se jetko kritizira zbog propovijedanja netrpeljivosti, držanja svojih ljudi gluhim, mutavim i slijepim. "Da li je ovo budućnost za koju si se borio i poginuo?", glasi prebolno pitanje na dnu tamne stranice s crtežom koji aludira na prikrivanje pedofilije u crkvenim redovima.

I onda slijedi vjerojatno i najsnažnija slika ovog – i ne samo ovog – albuma: djevojčica koja se zadovoljno prepušta zagrljaju svojega oca. Vrijeme je za prvi oproštaj od svog oca, za oproštaj od voljene osobe. Očevi se vole i onda kad se duboko ne slažemo s njihovim stavovima i postupcima, jednostavna je istina presnažne slike. Oproštaj je imaginaran, on se u stvarnosti nije dogodio, Nina nije imala prilike za njega. Strip je jedina prilika da ona to napravi barem sada, kroz sliku i zato nas ona ne može ostaviti ravnodušnim. Na njoj vidimo i to i da otac voli svoju kćer, iako je tu ljubav ostavio zaradi iluzorne ljubavi spram domovine. Na dnu stranice sat paklenog stroja otkucava posljednje sekunde i posljednja stranica sa slikom eksplozije razrušene zgrade i otprhnulih ptica prikaz je onog drugog oproštaja, oproštaja s očevim svjetonazorom i postupcima: "Odbacila sam tvoje poglede. Suspregnula tvoj pobunjenički duh i našla svoj mir. Tvoje bitke nisu moje bitke, lanac se ovde prekida" (str. 93).

Svjetonazori

Koje uvjerenje stoji iza takvog oproštaja s ocem? Kakva je to etika u kojemu djevojčica koja voli svog tatu postaje umjetnica što odbacuje očeve poglede i prekida lanac njegovih bitaka?

Prenaivno je reći da se Nina opredijelila za jugo-socijalističke ideale svoje mame, koliko god bilo prirodno da dijete prihvati stavove roditelja s kojim živi. Ninin etički sustav različit je i od ljevičarskih ideala njezine mame i desničarskog opredjeljenja njezinog oca. To je sustav u kojemu Drugi ima apsolutno pravo na postojanje kao Drugi, što je strano i komunistima i nacionalistima. Nina Bunjevac zagovornica je postmoderne etike u čije središte dolaze oni marginalizirani, zapostavljeni i progonjeni – u ovom slučaju, Romi i homoseksualci. Duga je povijest takve etike, ona seže zasigurno još od zanimanja Isusa iz kanonskih Evanđelja za siromašne i gubave, za žene, Samarijance i pogane. Postmoderna se potom inaugurirala Derridinim propitivanjem odnosa središta i margine, Levinasovim zauzimanjem za prihvaćanjem Drugoga, Lyotardovom sumnjom u velike naracije (u koje svakako spadaju i nacionalne mitologije) i sličnim filozofskim projektima. Iako sveprisutna na akademijama, postmoderna nije tamo i nastala, ona je reakcija na sva marginaliziranja iz prošlosti, na sav rasizam, antisemitizam i svaki drugi odnos u kojemu Drugi biva ponižen i zgažen u ime ideala vjere, nacije ili klase. Jer uvijek imamo podvođenje svih pod jednu kapu, pod jedan narod/klasu s jednim vođom, u kojemu Drugi ili biva promijenjen, ili izbačen. Stoga se Nina, implicitno ali jasno, oprašta i od svjetonazora vlastite mame.

Odabiri

No, na ovome mjestu treba ukazati i na točku razilaženja s Đukanovićevom analizom, koja Ninino opredjeljenje zasniva na osjećaju "da se može birati vlastiti put" (str. 10), treći put, što smo već nazreli i kod Jergovića. Jer, Ninin put, premda stvarno treći, ipak nije posljedica pukog izbora, nego i svih onih okolnosti u koje ju je bacao život. U najkraćem, posljedica iskustva marginaliziranosti, vjerojatno višestruko proživljenog: Srpkinja u Kanadi, dijete srpskog nacionalista u socijalističkoj Jugoslaviji, kćer što raste bez oca – i tko zna još kakve druge okolnosti iz nama ne u svemu poznate biografije. Njezina reakcija na marginaliziranje ne nastaje pukim iščitavanjem velikih suvremenih filozofa i akademski opsežnim analiziranjem. Naprotiv, radi se o potpuno prirodnom stavu osobe koja na vlastitoj koži zna što znači biti drugačiji i prebivati na marginama. Uostalom, i sami autori postmoderne filozofije znaju to upravo iz vlastitog iskustva, a ne na temelju analize Husserla i Heideggera čiji pojmovni aparatus posuđuju: Levinas je Litvanac i Židov u Francuskoj, s iskustvom njemačkog zarobljeništva; Derrida je Francuz među Alžircima i Židov među Francuzima. Odavno je popularna Fichteova tvrdnja da filozof ne odabire filozofiju kao komad pokućstva, nego prema tome kakav je on sam. Prije će biti da filozofija bira čovjeka, a ne obratno. Filozofija, kao i umjetnost, ili proizlazi iz realnog životnog iskustva – iskustva kojega je nemoguće tek tako odabrati – ili imamo šuplje i jalovo razmetanje apstraktnim pojmovima.

Upravo tako proživljeno iskustvo na vrhunski umjetnički način iznosi Nina Bunjevac u svom stripu. Ono u svojoj suštini nije puki oproštaj s mračnim ideologijama, nego glasni i provokativni vapaj za prihvaćanjem Drugoga.