Dylan Dog kao terapija i egzorcizam

Često ćemo čuti da je serijal "Dilan Dog" zapravo poslužio njegovom autoru, Ticijanu Sklaviju, kao poligon za razračunavanje sa sopstvenim sumnjama, strepnjom i strahovima, određeni način da se kroz umjetničku formu predstave, ispitaju, a možda i razriješe sopstveni psihički problemi. Neosporno je da je gledište koje nastoji da izvede smisao nekog dijela pretežno iz biografije autora (uključujući i njegove patologije) danas neprihvatljivo. Mi se ne možemo baviti životom Ticijana Sklavija i pokušavati da sa istim povežemo svaki djelić Dilana Doga, jer time poništavamo napore tvorca i svodimo njegovo dijelo na prvobitni impuls koji je i pokrenuo stvaranje istog. Ali, sama ideja "Dilana" kao prostora u kome dolazi do jasnog iznošenja užasa koji pritiskaju naš um, sučeljavanja sa njima, preispitivanja njihovih izvora, i od strane autora i od strane same publike, koji se neizbježno nadopunjuju - može nam biti itekako korisna. Ovo remek-djelo devete umjetnosti ćemo sagledati istovremeno i kao "egzorcizam", jer dovodi demone i mrakove duše na svijetlo dana, daje im jasan oblik, eksplicira bolesne, grozničave misli i stanja, ali i kao "terapiju", jer se sa čudovištima psihe, prikazanim kroz estetiku horora, sukobljava, vodi dijalog, nastoji doći do mudrosti i spoznaje. Dilan nam se javlja kao graničar dva svijeta, apolonijskog i htonskog, svjesnog i nesvjesnog, normalnog i patologije; humanista koji nastoji ostvariti dijalog između suprotnosti, shvatiti ih kao sukobljene dijelove šire cjeline, nužne jedno drugom. Osvješćivanje, upoznavanje sebe, prihvatanje potisnog koje nam se vraća kao monstrum i užas - samo je srce, srž narativa.

"Dilana Doga" se može kategorizovati i kao post-modernistički horor strip. Međutim, u žaru kategorisanja i definisanja, lako nam promiče suština: mudrost Sklavijevog poimanja suštine klasičnog horora, i njegovo smjelo redefinisanje istog kroz radikalni zahvat. Zahvat se sastoji u odbijanju nesvjesnog korišćenja projekcija; figure horor-žanra, poput zombija, vukodlaka, manijakalnog ubice, itd., se i dalje koriste, ali se nastoje osvijestiti, shvatiti kao izviranje psihičkog sadržaja, te iskoristiti zarad preispitivanja tog, dosada nesvjesnog, sadržaja. Užasi klasičnog horora su zapravo povratak onoga potisnutog, dijelova ličnosti, sjećanja, nagona, stavova, itd., koji se ne uklapaju u svjesni, "normalni" dio naše ličnosti. Potisnuto se - baš zato što je potisnuto, negirano - vraća u deformisanom, monstruoznom obliku, i u svijesti izaziva snažno gnušanje, strah, paniku, upravo zato jer je živa slika cijene koja se morala platiti da bismo bili "normalni" i adaptirani. Sklavi smjelo razotkriva i produbljuje ionako intiman odnos normalnog i patološkog, pokazujući ograničenost oba koncepta, njihovu međuzavisnost i korijen u cijepanju ličnosti. I neurotične žrtve i čudovišta/manijakalne ubice koji defiluju stranama stripa su, kako već rekosmo, dio iste cjeline, jedni drugima su uzrok i posljedica, zajedno sjedinjeni u krvavom krugu. Svaki istinski napredak ličnosti zahtijeva integraciju i ukidanje ovih aspekata u jednom širem jedinstvu - koje se najbolje postiže razotkrivanjem i raspravljanjem o osnovnim postavkama normalnog i patološkog, društveno prihvatljivog (traženog) i potisnutog.

"Dilan Dog" je, dakle, prostor u kome se ovaj dragocjeni dijalog ostvaruje. Istina, on nije uvijek bio najravnopravniji, i stoga Sklavi često "nadoknađuje" datu jednostranost (diktaturu "normalnog") odlaženjem u drugu krajnost - bespoštednu kritiku "običnih", normalnih ljudi, svakodnevnice koju nekritički prihvatamo, društvenog poretka čiji smo poslušni dio. Svaki iskusniji čitalac će se sjetiti poetičnih, apsurdnih, grotesknih prikaza svakodnevnice, otuđenja, komformizma i predrasuda u mnogim pričama ovog stripa, od beskrajnog birokratskog pakla do bezličnog službenika koji maštom stvara čitave svijetove (u možda i svojevrsnom vrhuncu serijala, "Priči o nikome"). Svakodnevnica nas ubija, obezljuđuje, mehanizuje, dok se ono "pravo ja" povlači sve dublje, tone u san bez snova, iz koga će se jednog dana probuditi u patnji, sagledati ono što je život postao, i zgasnuti. Prihvatajući očekivanja društva i vremena, prečesto gubimo ono nenadoknadivo, postajemo žrtve nedokučive težnje za drugačijim i boljim. Egzistencijalni bol izgubljene, ili tačnije ugušene, individualnost je osnovna potka Sklavijevih priča - a ono nenormalno, mračno, sanjalački-odbačeno, pojavljuje se kao posljednje sklonište ovako negirane i nerazvijene individualnosti, iluzorni bijeg u maštu. Tačno je da upravo zato mnoge tonu u defetistički ton, progutane bujicom samosažaljenja i očaja. Tačno je da su kasniji autori usvojili ovaj kurs bez istinskog razumijevanja, i stoga često postajali otvorene apologete patološkog (kahm... Kjaveroti). Tačno je i da današnji autori uglavnom nemaju ni snage ni vizije za ovakva preispitivanja. Ali "Dilanu Dogu" se svejedno trebamo diviti zbog same smjelosti da pokuša tako nešto, pa još u "inferiornoj" formi stripa: da se psihologijom i poezijom prožme horor-strip. A fascinantan je i broj čitalaca kojima je bio prvi korak ka preispitivanju normalnog, svakodnevnog i prihvaćenog, izgovarajući neiskazivo, preispitujući ono potmulo (adolescentsko i drugo) nezadovoljstvo.

Naše zaključke možemo potkrijepiti i ozbiljnijim teorijama i terminologijama negoli običnim utiskom nakon čitanja stripa. Ne "kredibiliteta" radi, razumije se, već kao ilustraciju ukrštanja viđenja stvaralaca u sasvim različitim područjima ljudske djelatnosti, obogaćivanja perspektive. Recimo, Jung bi rekao da je proces koji Sklavi započinje zapravo razvoj samstva - cjelovite, razvijene ličnosti, čije su psihičke funkcije sjedinjene na višem, diferenciranom stadijumu. Svjesni dio ličnosti je izgrađen "žrtvovanjem", tačnije nerazvijanjem i potiskivanjem drugih dijelova ličnosti, koji ostaju primitivni, arhaični. Ostvarenje samstva zahtijeva razvoj nerazvijenog, osvješćenje nesvjesnog, drastično pomjeranje težišta ličnosti - napuštanje onoga što mislimo da jesmo, da bismo postali veći nego što možemo i sanjati. Prodori ovih arhaičnih funkcija u svjesno se javljaju, baš zbog njihove zaostalosti, u zastrašujućim, nerazumljivim vizijama, snovima, opsesijama, itd., a najbitnije je utvrditi psihički izvor ovih sadržaja i razviti nesvjesno. Sklavi kroz umjetničku formu sprovodi sličan egzorcizam i (samo)terapiju: doziva čudovišta kao prvi stadijum osvješćivanja, sagledavanja istinskog problema, prodirući "u srce tame" kroz ovu projekciju itekako stvarnog bola.

Kognitivna psihologija naglašava značaj metakognicije, odnosno kritičkog sagledavanja i promišljanja mentalnih sklopova (tkzv. "konstrukti") kojima sagledavamo svijet. Jednostavnije rečeno, u velikoj mjeri sami konstruišemo stvarnost oko nas, kroz sopstvena ubjeđenja, vrijednosti, tumačenja događaja. Biti sposoban da se sagledaju ovi konstrukti, ove "beskrajne stvarnosti", te da se odredi odgovaraju li objektivnoj stvarnosti i potrebama ličnosti - jedan je od ključnih elemenata mentalnog zdravlja. A Sklavijevi beskrajni univerzumi, narativni nivoi, nesigurna narativna  stvarnost koja se miješa sa snovima i fantazijom zapravo nas takođe mogu uputiti na moć ljudskog uma, njegov udio u konstruisanju stvarnosti koja ga okružuje.  I onda možemo uzviknuti (kao što on i čini na stranicama "Priče o nikome") da je neistražena stvarnost ljudskog uma podjednako značajna kao dubine kosmosa, da je čovjek dio postajanja svijeta, da je samo-razumijevanje ključ i ka poimanju spoljašnjeg, objektivnog.

Za pisca ovoga teksta, "Dilan Dog", da se poslužimo frazom, predstavlja više od stripa - već je način razmišljanja i djelanja. "Dilanovski" živjeti znači biti u napetosti, na međi svijetova, živjeti i spajati suprotnosti, tamo gdje se mrak i svijetlost miješaju u sumrak. Zapitan i blaga srca, osmatrati kretnje ljudske duše.