Majstor gracioznog horora - interview sa Angelom Stanom

Hrvatskoj ste publici poznati isključivo zbog vašeg rada na Dylan Dogu, dok se o Vašim počecima gotovo ništa ne zna. Što je zapravo bilo prije Dylana?

Rođen sam, a i školovao sam se u provinciji na jugu Italije, a umjetničku gimnaziju sam završio u Bariju. Nakon toga sam otišao u Milano s namjerom da studiram arhitekturu. Međutim, sam početak mog studija se nekako poklopio sa studentskim nemirima koji su donekle blokirali akademsku godinu. Tako sam se našao sam u situaciji gdje sam, jednog za drugim, posjećivao skupove, a da nisam imao gotovo nikakvog kontakta s mojim profesorima. Budući da su me izdržavali roditelji, odlučio sam se povući. To je prvenstveno bilo zbog toga što sam shvatio kako nikada neću biti dobar arhitekt, jer sam, još odmalena jedino želio crtati. Oduvijek sam crtao, precrtavao sličice iz stripova...

Prvi susret: Markos, Kowalsky, Angelo Stano, Goran Parlov, Igor, Alen

...Mickey Mouse-a?

Manje-više. Kod nas je u to vrijeme izlazio časopis ‘Corriere dei piccoli’, gdje su objavljivani najbolji tadašnji talijanski, ali ne i samo talijanski autori. To je za mene svakako bio jedan od velikih utjecaja. (Loše) sam precrtavao jedan lik iz ‘Corriere...’, dopunjavao sam sam sveske kemijskom olovkom ili drvenim bojicama. Mogu reći da sam (doduše na vrlo diletantski način) učio zanat. To me je jako zabavljalo. Nisam ni slutio da bi mi crtanje stripova moglo postati zanimanje. Bavio sam se time samo zbog moje strasti prema crtanju. Nakon što sam odlučio povući se s arhitekture, počeo sam se baviti mišlju kako bi moji crteži mogli biti i tiskani. Zbog toga sam počeo malo pomalo obilaziti izdavače, od najmanjih pa do većih, tek toliko da isprobam svoje mogućnosti. Začudo, odmah sam imao sreće. Jedan mi je mali izdavač dao zadatak da napravim crtež za priču koju je već započeo drugi crtač, temeljenu na tekstu Julesa Vernea ‘Od zemlje do mjeseca’. Nakon što sam dovršio tu priču, odmah sam našao druge poslove pri kući ‘Mondadori’ za ‘Audax’, tada popularni časopis, sa stripovima bez fiksnog junaka, raznih žanrova; krimi, western itd. To sam radio nekoliko godina, nakon čega je uslijedilo iskustvo s još izdavačkom kućom "Dardo". Tiskali su uglavnom stripove anglosaksonskog podrijetla, prije svega iz Engleske i Južne Afrike. Radio sam i za jednu novu reviju, još uvijek u okviru iste izdavačke kuće, pod imenom "Gli uomini in guerra" (Ljudi u ratu). Revija je imala jedan vrlo realističan pristup ratu, no nedostajalo joj je nepristranosti i retorike iz stripova koji su poticali iz Engleske. Naime, očito je postojao interes dati pravo samo jednoj strani. Njemci su uvijek bili zločesti! (smijeh) Taj je časopis, dakle, davao jedan vrlo realističan presjek rata, koji je bio promatran u jednoj surovoj maniri, kako u priči, tako i u crtežu. Zbog toga taj projekt nije polučio uspjeh, jer se obraćo samo publici ljubitelja ratnih stripova, koji su rat vidjeli kao igru. Zatim sam počeo raditi za "Rizzoli", izdavača pridruženog kući "Corriere della sera" u okviru kojeg je izlazio "Corrier Boy". To je također bio jedan popularan magazin, s autokonkluzivnim stripovima duljine do 12 stranica, koji nisu imali fiksnog junaka. Ubrzo je uslijedilo i iskustvo s vlastitim junakom. Vlastitim, u smislu da sam ga ja likovno inicirao. Scenarije je pisao direktor magazina, a lik se zvao Charlie Charleston, čikaški novinar iz tridesetih godina...

Led je probijen: Angelo Stano, Kowalsky & Marko

...hard boiled žanra?

Ne, nije u pitanju bio hard boiled, već sofisticirana ili duhovita komedija tipa "La prima pagina" (The Front Page, 1974, režija Billy Wilder, glume Walther Matthau i Jack Lemon, nap. prev.) Tu sam stekao i prvo iskustvo kao scenarista, jer sam djelomično sudjelovao i u kreiranju tekstova za taj lik. Potom dolazi i moj angažman u milanskoj školi stripa. Škola je koncipirana na način da je čitav sat posvećen crtanju, tehnikama stripa i sl. Konačno, 1986. sam se susreo s Tizianom Sclavijem. Moji su mu se crteži odmah svidjeli, a kako smo se sreli upravo u trenutku dok je on pisao scenarij za prvu epizodu Dylana Doga, pročitavši je odmah sam tražio da je realiziram....

...kako se ono na talijanskom kaze...

...ostalo je povijest...

... da, možemo reći da je ono što je uslijedilo dosta poznato javnosti. U svakom slučaju vama koji pratite moj rad.

Vi niste grafički Dylanov grafički kreator, već Claudio Villa. Kako je došlo do toga da ste ga Vi zamijenili na izradi naslovnica?

Claudio Villa je imao zadatak da pruži jedan vizualni identitet liku, to jest, njegove fizičke crte koje bi poslužile kao model za sve crtače koji bi na njemu dalje radili. Jedan takav realističan crtač je svakako bio jamstvo vrlo solidnog rezultata. Potom je od '86-'90 radio i naslovnice. Možda je s vremenom izgubio osjećaj za lik Dylana Doga. Ne bih znao. U svakom slučaju, on je tražio da bude zamijenjen.

Kako to da ste potpisnik tek jednog vrlo malog broja epizoda?

Ja sam spor i lijen crtač. U svim svojim dosadašnjim radovima dao sam maksimum svoje odgovornosti. Zbog toga mi rad predstavlja i veliki napor, ali ne fizički, već mentalni, te svaki puta kad se suočavam s poslom koji je zahtjevan koliko i dugačak, moram imati dovoljno vremena za koncentraciju. Također mogu reći da i posao oko naslovnica zahtijeva dosta energije s moje strane. Tu je i vrijeme potrebno za redakcijsku kontrolu vezanu uz prijedlog ideje, crteža, layout-a.... Crtež se detaljno proučava, o njemu se diskutira, nakon čega se odlučuje da li se rade modifikacije ili ga je potrebno u potpunosti izmijeniti. Zbog toga posao dodatno trpi. Pa i taj posao u školi za strip mi je također odnosio dio prostora. Tako sam postao crtač koji je na neki način ostao na margini produkcije serijala...

...ostali pažljivo slušaju razgovor...

Šteta!

Pa da, volio bih biti plodniji. Možda će tako biti u budućnosti.

Tko kolorira crtež?

Sve do pred koju godinu bih uvijek dao fotokopiju crteža obojanu u akvarelu, koji bi potom fotografski bio transformiran u raster. Prema tome, kolorizacija je bila sugerirana. U posljednje tri godine, sve naslovnice u potpunosti radim sam. Crtam crno-bijelo, a boju nanosim posredstvom računala. Prema tome sve je pod mojom kontrolom.

Koji su autori najviše utjecali na formiranje Vašeg prepoznatljivog crtačkog stila?

Jedan od mojih prvih susreta s crtežom uopće (u djetinjstvu) bio je sa stripovima francusko-belgijske škole. Riječ je o stripovima popularnim sredinom prošlog stoljeća, za koje ne znam koliko su ovdje poznati. Riječ je o europskom pandanu Disneyevih junaka. To su bili prvi crteži koje sam kopirao... Tek sam kasnije otkrio velike autore kao što je Hugo Pratt. Čitao sam njegovu strip verziju Stevensonovog ‘Otoka s blagom’. Ej, to je bila ljubav na prvi pogled! Činilo mi se kao da vidim poteze van Gogha. To je bio sjajan period, jer sam počeo otkrivati radove modernih umjetnika. Tada sam pohađao umjetničku gimnaziju, pa me je Prattov pomalo ekspresionistički stil totalno impresionirao. Njegov je crtež...

... slobodan...

Da, a istodobno i pustolovan. Ne znam kako bih ga definirao. Ali u pitanju je jedan poseban pristup...

Inteligentan?

Inteligentan u svakom slučaju.... ali prije svega to je crtež koji je bio potpuno izvan tadašnjih akademskih kanona. S obzirom na ime koje je moglo biti englesko ili američko, nisam ni sanjao da bi on mogao biti venecijanac. I tako sam odlučio da precrtam čitavu tu priču (smijeh)!

...i precrtavanje Pratta je dobar početak...

Mislio sam kako želim naučiti crtati upravo tako kao i on. Međutim, moj je crtež ubrzo počeo interpretirati Prattov rad na jedan drugačiji način. Pri tome sam radio pogreške... nebrojene pogreške. Istodobno se u meni pojavila želja za rastom u crtačkom smislu. Naknadno sam, još uvijek posredstvom časopisa “Corriere dei piccoli”, koji je tada bio moja omiljena literatura, upoznao i autore kao što su Dino Battaglia, Sergio Toppi te Aldo DiGenaro, koji ovdje možda nije poznat, međutim u okvirima te revije bio je jedan od najboljih crtača, veliki ilustrator, ali i vrstan stripaš (Stripaš je donekle pogrdan naziv za crtača stripova). Potom su došli Alberto Breccia, Castillo, Mario Geri te ostali vrhunski crtači, koji su bili u pravom smislu te riječi avangarda sedamdesetih godina. A francuzima smo, prema riječima jednog od tadašnjih autora ‘Corriere-a’, silno zavidjeli. Ukratko, jedna impostacija avanturističkog stripa, s jakom impresionističkom notom, kombinirana s ograničenom dozom akademizma, snažno je utjecala na mene u mojim formativnim godinama.

Nasuprot tome, u području umjetnosti, najviše su mi se svidjeli predstavnici bečke secesije; Gustav Klimt i Egon Schiele. Upravo je Schiele taj koji mi je poslužio kao odlučujući utjecaj kad sam počeo crtati Dylan Doga, prije svega zbog potrebe za dramatičnim crtežom. Vjerujem da je to bio presudan razlog zbog kojeg je Sclavi odlučio da bi mu moj crtež mogao poslužiti za realizaciju prve epizode Dylana.

Naknadno sam zavolio i druge zanimljive autore, kao što su primjerice Moebius ili Bilal. Međutim, nikada nisam zaista želio precrtavati radove tih autora. Mislim da je to zbog toga što sam tada već bio pronašao svoj originalan i prepoznatljiv stil. Zato vjerujem da moj crtež nije puka suma mojih utjecaja, već da sam i sam ponešto pridonijeo tome. Dakle, u svakom slučaju možemo reći da su Pratt i Schiele moje temeljne reference.

Naravno, ne smijem zaboraviti spomenuti i Alexa Raymonda. On je vrlo važan za učenje crtanja figura, odjeće itd. Kad želite učiti crtati, odaberite akademskog slikara! Međutim, ukoliko namjeravate ostaviti nešto posebno iza sebe, za utjecaj trebate potražiti odgovarajućeg autora. Kopiranje Raymonda značilo bi unaprijed ograničiti se na čisti akademizam. Zbog toga treba kopirati upravo Pratta, i to je to! (smijeh) Naravno, Prattov je stil vrlo prepoznatljiv, a i nema mnogo smisla biti drugi Pratt. S druge strane, Schilleov utjecaj uvijek tumačim kao reformulaciju umjetnosti u terminima jezika stripa. Likovna umjetnost i strip su dva različita područja, pa bi se možda moj rad mogao tomačiti kao kontaminacija dvaju izričaja.

...u žaru diskusije...

Što se po Vašem mišljenju danas događa sa stripom?

Mislim da nije nikakava tajna da je strip medij kojega je danas sve teže održavati na životu. Vremena se mijenjaju, a i ukus publike kojoj se strip obraća. Mijenjaju se stimulansi, mijenja se i ponuda na tržištu zabave. Strip je uvijek imao prvenstvenu ulogu upravo u tome da zabavlja čitateljstvo kroz jednu priču koja nije nužno zahtjevna (iako i to može biti slučaj). Uz današnju ponudu kao što su video igre, Playstation itd, jasno je da konkurencija obeshrabruje, jer je mnogo manje zahtjevna, a u multimedijalnom smislu pruža mnogo više. Naime, strip, makar i u slučaju da ne sadrži tekst, zahtijeva aktivno sudjelovanje čitatelja. Između dvije susjedne strip-vinjete krije se vremenski interval u kojem čitatelj mora načiniti jedan mali (ili mali-veliki) mentalni napor da shvati što povezuje jednu vinjetu s drugom. No ima vrlo zahtjevne literature i u oblasti stripa. Nekoć je strip bio samo jedan popularni medij. Rođen u Americi na stranicama velikih dnevnika, imao je zadaću zabave djece i odraslih, koristeći (premda filmski, ali ipak) vrlo jednostavan način izražavanja. Danas je literatura u pojedinim slučajevima vrlo teška. Priča koju je napisao Sienkiewitz ili Miller nije dohvatljiva svima, jer je potreban znatan napor da bi se ispravno shvatila. Stoga ukoliko crtež nije dovoljno jasan, djelo može naići na otpor kod čitatelja. Ukratko, situacija je ovakva: Danas postoji tržište popularnog stripa, koje unatoč svemu i dalje živi, ali se neumitno s vremenom sužava. Ono se vjerojatno sve više usmjerava prema jednoj manjoj čitalačkoj publici i za nadati se je da će ta manja publika održati strip na životu. U suprotnom vidim crnu budućnost. Strip će vjerojatno iščeznuti, jer ga izdavači naprosto neće više htjeti objavljivati.
Jedan od mogućih izlaza (a i savjeta mlađim autorima) je korištenje novih medija, prije svega onih koji su vezani uz informatiku, uz internet. Naime, korištenjem jednog takvog multimedijalnog sredstva moguće je, uz male troškove, načiniti finalan proizvod i prezentirati ga na mreži. Nedavno sam vidio CD-ROM verziju Bilalovog stripa ‘Le Sommeil du Monstre’ (jedan od novijih Bilalovih radova izašao 1998. za ‘Les Humanoďdes associés’, nap.prev.). U pitanju je vrlo zanimljiv koncept, jer iznosi čitav album, vinjetu po vinjetu, a pored toga daje i sve crteže u olovci, pedesetminutni film i pripadni soundtrack…. Nalazim da je taj eksperiment iznimno zanimljiv i da je u neku ruku uklopio album u kvalitativno novu i potpuniju cjelinu. Umjetnik kao što je Bilal mogao je izvrsno uklopiti te dvije stvari, papir i digitalnu podršku. Mislim da bi se svaki mladi autor trebao upoznati sa mogućnostima koje pruža internet, te da bi, uz podršku jedne specijalizirane web stranice posvećene stripu, mogao privući pažnju ljubitelja stripa i tako postati poznat publici.

...Stano odgovara Kowalskom...

Vratimo se Dylanu. Kakva je njegova budućnost? Novije epizode nemaju više onu svježinu i originalnost iz ranih dana. Sclavi kao da se umorio…

Dylan Dog je u prvim godinama izlaženja imao eksplozivan rast, kako u popularnosti, tako naravno i u rezultatima prodaje. Razlog tome su prije svega nove, svježe ideje koje su vidljive u tim epizodama. Sclavi je svoje nove ideje stilski pretočio u izvanredne priče, kojima je pretpostavio njihov dramaturški razvoj. To je, međutim, pogodovalo trošenju ideja…. Zbog toga Sclavi ponekad ne zna što bi bilo to ‘novo’ što bi ponudio publici. To je bio i uzrok nekih njegovih kriza i depresija posljednjih godina, stoga je prepustio drugima autorima da ga zamijene. Oni rade ono što mogu, no činjenica je da nisu uvijek na visini….

Za kraj, recite nam tko će crtati jubilarnu dvjestotu epizodu Dylan Doga?

Ne bih znao reći iz jednostavnog razloga što još ne postoji scenarij za tu epizodu. Ja sam trenutno pak angažiran oko jedne druge priče, tako da stvarno ne znam što će biti s brojem dvjesto.

...na kraju mali poklon...

...sa posvetom...

...i još jedna zajednička fotografija...