Moreno Burattini – Dobri duh Duha Sa Sjekirom

Dee: Za početak samo da zaželimo dobrodošlicu našem dragom prijatelju Morenu Burattiniju. Mislim da vas možemo tako zvati budući da ste skoro pa redovit gost u Hrvatskoj. Počnimo, dakle, od samoga početka, tko je Moreno Burattini i kako bi on sam sebe predstavio?

Moreno Burattini: Mogao bih se doista predstaviti kao prijatelj Hrvatske, budući da sam  bio u Vašoj lijepoj zemlji već desetak puta, bilo zbog događanja vezanih uz strip, bilo kao obični turist, i svaki put sam uživao. U svakom slučaju, prije svega, ja sam čovjek koji je imao sreću da se bavi poslom o kojem je oduvijek sanjao, još kao dijete: ne samo raditi u svijetu stripa, nego i uspjeti napisati bar jednu priču za Zagora. Rođen sam 1962. godine u mjestašcu San Marcello Pistoiese odakle sam se još kao dijete preselio u Firencu, slijedeći svog oca koji je tamo pronašao posao. Oduvijek sam obožavao Ferrijev rad, čije su naslovnice budile moju maštu na neodoljiv način, ali sam nadasve čitao Nolittine priče, pokušavajući zamisliti tko je uopće taj čovjek koji me uspijeva toliko oduševiti, i kako uspijeva svaki mjesec iznova smisliti tako lijepe priče. Kad bih barem mogao biti poput njega! – govorio sam si. Jasno je da nikad nisam uspio, ali ono što je sigurno je da sam pronašao dobar primjer za slijediti.

D: Jedno pitanje koje sigurno niste očekivali i koje vam sigurno nitko dosad nije postavio. ;) Otkud je došla ljubav prema stripovima? Koji je vaš, da se izrazim stripovskim terminom – origin?

MB: Otkad se sjećam, bio sam strastveni čitatelj, i knjiga i stripova. Među književnim junacima prvo mjesto pripada nedvojbeno Duhu Sa Sjekirom. Imam fotografije na kojima već sa tri ili četiri godine zaneseno listam Disneyjeve stripove iako još nisam znao čitati, samo sam gledao slike. Vjerojatno su već prvi crteži koje sam vidio probudili moju maštu, i od tada stalno tražim novi materijal koji bi održao živom tu strast koju nosim u sebi.

D: Poznati ste i po fanovskom radu na stripovima i stripovskoj kritici. Čak ste osnovali i fanzin, Dime press, možete li nam malo pobliže ispričati o tome? Otkud naziv?

MB: Vrlo rano sam počeo djelovati kao pisac, pišući vlastita djela, i radeći na tuđima, unutar mogućnosti jednog dječaka, i kasnije adolescenta, ograničen sa četiri zida svoje sobe: pisao sam pripovijetke, kratke komedije, čak i kratke romane. Zatim su došle prve objave u župnim novinama, na lokalnim vijestima, a praktički su me stvorili moji članci vezani uz stripove koji su završili u fanzinu koji je predstavljao glas zaljubljenika u stripove: to je bilo manje-više polovicom 80-ih godina. Intervjuirajući autore koje sam susretao na glavnim izložbama sektora, počeo sam dobivati sliku o tome kako se oblikuju scenariji i koji su izdavački procesi potrebni da bi albumi završili na kioscima. Od časopisa za koje sam pisao, dva sam ja osnovao: „Collezionare“ i „Dime press“. „Dime press“ je stručna publikacija u potpunosti posvećena Bonellijevim izdanjima dok je "Collezionare" posvećena kolekcionarima. „Dime press“ u doslovnom prijevodu znači „petparačke novine“, i to je bilo ime koje su u Americi dali jednoj vrsti narodnih publikacija koje su bile u modi od početka 19. do početka 20. stoljeća, u kojima su se pojavljivale avanturističke priče posvećene ratnim junacima (kao što je na primjer Davy Crockett ili Buffalo Bill) ili policajcima metropola, dakle „materijal za narod“. Sergio Bonelli je u 70-im i 80-tim godinama nazvao svoju izdavačku kuću „Daim Press“, napisavši ime onako kako se čita na talijanskom jeziku. Tako sam ja došao na ideju za ime svog časopisa, podsjećajući u isto vrijeme na američko narodno novinarstvo i na produkciju mog najdražeg Izdavača.  Međutim, nisam nikad prestao objavljivati članke i kritičke eseje posvećene književnim junacima: surađivao sam na dosta knjiga, a među onima koje sam napisao u prvom licu, dvije su zapravo biografije posvećene Ferriju i Nolitti, a obje je objavila izdavačka kuća Coniglio Editore kao dio serije „Lezioni di Fumetto“. Nastavljam čitati s ogromnim užitkom sve vrste crtane avanture, i čak u svoje slobodno vrijeme pokušavam promovirati „devetu umjetnost“ sudjelujući na susretima s publikom, organizirajući razne događaje, trudim se biti aktivan i na društvenim mrežama, sve u korist onoga što ja i mnogi drugi autori radimo.

D: Vaši stripovski počeci i rad za izdavača ACME?

MB: Došao je i taj dan kad sam se osjetio spremnim da pokažem Sergiu moj prvi prijedlog, nudeći mu suradnju na scenarijima. Bilo je to 1987. godine, i trebale su još dvije godine takvih pokušaja prije nego je jedna moja ideja za priču bila prihvaćena. Ali 1989. sam postao dio njegovog tima kojeg od tad nisam napustio. Nakon još dvije godine moj prvi „Zagor“ stiže na kioske, a nacrtao ga je upravo Gallieno Ferri. To je bio neopisiv osjećaj. U međuvremenu sam već objavio nekoliko horror priča u časopisu „Mostri“ za ACME, te mi je povjerena uloga autora za scenarije „Cattivik“ i „Lupo Alberto“; to su likovi za koje sam napisao na desetke priča prije nego me u potpunosti zaokupio rad na Gospodaru Darkwooda.

Lupo Alberto

D: Negdje smo pročitali da ste prije svoje profesionalne karijere rado pisali pisma Bonelliju i iznosili kritike na razne epizode (što se kasnije pokazalo kao dobar pristup vašem budućem poslodavcu).

MB: Upravo ta moja mala uloga  „zelenog“ kritičara, početnika, me spojila sa Sergiom Bonellijem, za kojeg sam tad saznao da je upravo on Guido Nolitta; napisao sam mu pismo puno zahvala što mi je poklonio toliko snova. Sergio ne samo da je odgovorio na prvo pismo, nego je čak ostao u kontaktu sa mnom, razmjenjivali smo pisma i telefonske pozive, i pratio je sve ono što sam mu pisao o raznim publikacijama. Nisam mu pisao s namjerom da kritiziram rad drugih, davao sam i pohvale. Ali, ako mi se nešto ne bi svidjelo, to bih iskreno i rekao. Sergio se činio zainteresiran za moje komentare, i činilo se da ih čak uzima u obzir, možda zato što me smatrao sugovornikom koji je predstavljao dio njegove publike.

D: S obzirom da ste kritizirali razdoblje Zagora osamdesetih godina, možete li nam reći koje su bile vaše generalne zamjerke?

MB: Kao i mnogi drugi čitatelji, i ja sam bio tužan zbog odlaska Guida Nolitte, koji je 1980. prestao pisati za Zagora. Još i danas, 35 godina kasnije, postoje zaljubljenici koji se ne mogu pomiriti s imenima drugih scenarista, uključujući i moje. Ali recimo da se u tom periodu, neposredno nakon što je Nolitta napustio Bonelli, nama zagorovcima „starog kova“ nitko od njegovih nasljednika nije činio ni do koljena. Uostalom, bilo je teško nadmašiti Nolittino nasljeđe. Izdavačka kuća je pokušala razne eksperimente, mijenjala suradnike. Trebalo je vremena da ožiljci zaliječe i da publika počne s radošću gledati napore Nolittinih nasljednika. Čak ni jako važni autori kao Alfredo Castelli i Tiziano Sclavi nisu uspjeli zadobiti ljubav publike koja je ostala vezana za način na koji je pisao Sergio Bonelli. Tijekom mojih razgovora s njim, a i u mojim pismima, uvijek sam ga molio da se vrati pisanju. I nastavio sam ga moliti do zadnjeg trenutka, čak i kao urednik.

D: Jedno pitanje na koje bi mnogi mladi i neiskusni scenaristi htjeli znati odgovor, kako ste uspjeli ući u Bonelli kuću?

MB: Samo sam predstavio svoje prijedloge i Sergio je prepoznao nešto dobro u meni, možda mrvicu te iste strasti koju on ima. Međutim, ne radi se samo o tome kako ući u posao i u tim, nego kako nastaviti rasti u profesionalnom smislu i kako se pokazati sposobnim za pronaći uvijek nove ideje. U kući Bonelli sam također napisao razne avanture Komandanta Marka. Tek sam nedavno prešao kvotu od dvadeset tisuća objavljenih Zagorovih stranica, a Sergio Bonelli mi je htio povjeriti, par godina prije nego se povukao, brigu o upravo onom naslovu kojeg sam kao dječak čitao s toliko žara. Danas, zapravo, radim u Milanu, u sjedištu izdavačke kuće kojoj sam slao svoja pisma kao  obični čitatelj, i ne smatram svoj posao zanimanjem poput nekog drugog, već darom sudbine.

Neki od uradaka iz Burattinijevog opusa

D: Je li Bonelli kuća bila otvorenija za novosti nekad ili sad?

MB: Kuća je uvijek bila otvorena za novosti, budući da je, osim objavljivanja povijesnih naslova tog vremena, uvela i grafičku novelu kao npr. serijal „Un uomo un'avventura“ (70-ih godina), autorsku reviju kao „Orient Express“ (80-ih godina) ili inovativni serijali kao Ken Parker, Dylan Dog, Nathan Never, sve do pojave mini-serijala. Danas ta otvorenost prema novinama raste još i više, s dolaskom boja, s prvim pokušajima izdanja u formatu za ebook, s ciljem distribucije u knjižarama, u pripremama je također i odjel za marketing. Uvodimo mnoge novine.

D: Postoji li kakva priča kako ste vi ušli u Zagorovu postavu?

MB: Tko je god radio za Sergia Bonellija, za čovjeka tako jake osobnosti i s tisućama nijansi karaktera, zna da su anegdote i priče uzaludne. Bio je jako zahtjevan u poslu i vodio je svoju izdavačku kuću s odlučnošću. Sjećam se velike profesionalne lekcije koju sam naučio u svojim prvim danima rada za njega. Na njegov zahtjev sam mu donio listu Chicovih skečeva koje su trebale ući u „Chico traper“. Želio ih je vidjeti da odluči koje odgovaraju, a koje ne. Prošla ih je otprilike polovica, dok je druga polovica završila u smeću. Ja sam pogriješio rekavši: „Bačeni crteži bi možda mogli poslužiti za neku drugu epizodu.“ Da bar to nisam izgovorio! Sergio me toliko oštro izgrdio, rekavši da jedan scenarist mora imati hrabrosti odbaciti ideje koje ne funkcioniraju i mora moći izvući uvijek nove ideje! „Jedan scenarist mora biti velikodušan“, rekao je upravo tim riječima. Ne bih se više nikad usudio učiniti ništa što bi ga navelo da posumnja da je moj prijedlog nešto „reciklirano“.

D: Zašto baš Zagor? Od svih junaka koje ste mogli raditi, vi ste odabrali Zagora, a i dandanas vam je on na prvom mjestu. Možemo pretpostaviti koje karakteristike su vas privukle, no ipak nam Vi ispričajte?

MB: Zagor je junak o kojem sam sanjao još od djetinjstva. Nisam ni htio raditi druge junake, već samo Zagora. To je bila moja želja. Trenutno pišem i jednu priču o Dampyru, nedavno sam završio jednu o Texu, ali na kraju krajeva ostao sam vjeran Gospodaru Darkwooda svih ovih godina, potpuno sam se posvetio junaku kojeg sam oduvijek najviše volio. Razlog te ljubavi leži u tome što priče Duha Sa Sjekirom omogućavaju mašti da odluta u različite blagodati avanture: Zagor ne pripada jednom određenom žanru, već se u njemu pronalaze tragovi svih žanrova. Ni kao čitatelj ni kao spisatelj, nikad ne znaš koja će biti tema sljedeće priče.

D: Vaš prvi Zagor "Sindrom Belzebul/Pericolo mortale", nacrtan, otisnut, pročitan... Kakav je bio osjećaj?

MB: Bio je to neopisiv osjećaj! Mislim da je jedini bolji osjećaj bio rođenje moje prve kćeri. Kupio sam album na kiosku i pročitao ga sto puta, i još uvijek nisam mogao vjerovati da je upravo Gallieno Ferri nacrtao moju priču.

Prvi Zagor i prvi Chico specijal!

D: Vas i Maura Bosellija čitatelji su okarakterizirali kao spasitelje Zagorovog serijala, vi ste ga izvukli iz stvaralačke krize osamdesetih te digli skoro na pijedestal "novom američkog odisejom" devedesetih godina. Kakva je bila situacija tih godina i što je trebalo napraviti da bi se ona preokrenula?

MB: Kad sam stigao u Zagor, Bonelli je bio skeptičan i pesimističan u vezi sudbine stripa. Osobno sam svjedočio njegovom pesimizmu kada sam zajedno s timom fanzina „Collezionare“ sudjelovao u dugom intervjuu za jedan Specijal posvećen Zagoru. „Lik" – rekao je Sergio – "je odradio svoje. Više nema što dati, to je samo još jedan potrošeni junak. Da kao izdavač imam želje napraviti nešto za njega, svejedno smatram pomalo ponižavajućim ustrajati na starim stvarima i želim se posvetiti novim projektima.“ Mislim da je Bonelli imao pravo što nije očekivao čuda, već polagan i dostojanstven pad svog junaka. Kada sam postao dio tima, bio sam svjestan svega toga i to me plašilo. Nadasve me užasnula jedna Toninellijeva rečenica; susreo sam ga nedugo nakon njegovog odlaska i pitao sam ga zašto je otišao, a Marcello mi je odgovorio (u globalu) ovako: „Nisam htio da me pamte kao onog koji je ugasio Zagora.“ I već sam vidio kako mene čeka ta sramotna sudbina da zauvijek zatvorim Duha Sa Sjekirom. A kao najveći obožavatelj tog lika, imao sam zbog čega tugovati! Nasreću, prošlo je skoro 25 godina i ne priča se još o ukidanju. Po mišljenju i čitatelja i kritičara, Zagor je povratio dio svog ondašnjeg čara, zbog čega ćemo Boselli i ja moći reći (ukoliko jednog dana dođe do ukidanja) da smo uspjeli vratiti u život lika od kojeg su svi već digli ruke. Kako smo to uspjeli? Ulažući toliko entuzijazma i pišući priče koje bi se nama kao čitateljima svidjele. Naravno, Bonelli nije prihvatio sve naše prijedloge, ali, sve u svemu, dopustio nam je da uvedemo u serijal naše književne i filmske „modele“ koji su malo pomalo zamijenili Sergiove. Na primjer Lovecraft i Hodgson, iz kojih je Boselli uspio izvući nabolje.

D: Preuzeli ste na sebe pisanje Chicovih pustolovina u posebnoj ediciji i odradili ste tu ediciju do zadnje epizode. On je bio prisutan i u vašim stripovima za ACME. Kakav je vaš odnos prema humoru? I zašto se ta edicija ugasila?

MB: Smatram, koliko god to zvučalo čudno, da su pojedini Chicovi albumi neke od najboljih stvari koje sam napisao. Također smatram da imam kakav takav smisao za humor, i volio bih da mogu pisati humoristične stripove. Još i danas se u mojim pričama mogu pronaći Chicovi skečevi (koje drugi scenaristi zanemaruju). Mislim da je teže nasmijati ljude nego ih uzbuditi avanturističkim pričama. Nažalost, talijansko tržište ne cijeni humoristične publikacije. Ipak, Chicov serijal je ukinut nakon više od 25 godina, dakle bio je to uspješan serijal, štoviše, izlazio je u raznim zemljama inozemstva. U trenutku kad je ukinut još se prodavalo trideset tisuća kopija. Zašto ukidanje? Zato što se njegov crtač Francesco Gamba povukao u zasluženu mirovinu. Tada je Sergio Bonelli trebao pronaći nekog nasljednika i obnoviti naslov, ali je odlučio da je bolje zatvoriti to poglavlje i poslati i Chica u mirovinu, zajedno sa svojim uspješnim crtačem. Kad bi bilo do mene, odmah bih ponovno pokrenuo serijal. Nasreću, kao što ste mogli vidjeti i u Hrvatskoj, ovih mjeseci se prvi albumi tiskaju u boji.

D: Južnoamerička odiseja koja je počela polovicom 2011. veliki je pothvat; kakve su bile reakcije čitatelja i koliko ste vi zasad zadovoljni ?

MB: Ja sam osobno jako zadovoljan rezultatom. Južnoamerička odiseja je plod jako dugog rada na pripremama i dokumentaciji. Sva posjećena mjesta doista postoje, i takva su kakva su prikazana (iako, očigledno, nema Amazonki i dinosaura), a raznolikost avantura koje smo pružili čitateljima, po mom mišljenju, je mogla zadovoljiti sve. Čak smo stavili Zagora u centar katastrofalnog potresa, nakon kojeg je uslijedio tsunami! Ispreplitanje radnji je u isto vrijeme komplicirano i jako jednostavno za pratiti. Koje reakcije čitatelja? Podatke ćemo pregledati tek na kraju (povratak u Darkwood je predviđen za ljeto 2014.). Ali, kao i obično, bit će i zadovoljnih i nezadovoljnih (obično su ti nezadovoljni glasniji i uočljiviji od ostalih).

D: Kako ste osmislili cijelu jednu mini-sagu? Jeste li svi vi scenaristi napravili jedan opaki brainstorming ili ste podijelili svakom svoj dio priče?

MB: Boselli i ja smo osmislili „razloge“ za put (put koji je trebao zatvoriti sve prijašnje nedovršene radnje vezane za Atlantidu) i pronašli smo idealan put određujući ključne točke: Panama, Peru, Brazil, Čile, Argentina, Zemlja Vatre, Antarktika. Boselli se uhvatio početka i kraja, rekavši da želi napisati priču s Cangaceirosima i dinosaurima „Izgubljenog svijeta“. Ja sam se konzultirao s ostalim scenaristima vezano uz moju ideju da Zagor susretne Darwina i Amazonke, te da ga pošaljemo na Machu Picchu i u Zemlju Vatre. Mignacco je predložio da Mister Noa smjestimo u Amazoniju, štoviše, on koji je zaljubljenik u Brazil i u Patagoniju, je pitao da se pobrine o Bahiji i Argentinskom jezeru. Rauch se je izborio za jedno mjestašce u Panami. A ja sam bio orijentir svima.

D: Što biste rado radili nakon Južnoameričke odiseje, kamo biste sljedeće otputovali? U Europu možda, na naš stari kontinent?

MB: Na neko vrijeme ćemo ga ostaviti u Americi. Zatim, kad bi bilo do mene, otputovao bi u Japan ili središnju Aziju (na primjer u Samarcand). Sergiu Bonelliju se Europa nije sviđala kao pozadina za Zagorova putovanja jer je nije smatrao dovoljno egzotičnom i mislio je da je previše vezana za povijesne knjige.

D: Postoje li već planovi, gotove epizode?

MB: Da, sve do 2015. Dovest ćemo junaka do šestotog broja i do povratka Hellingena.

D: Što je lakše, kreirati nekog novog vlastitog neprijatelja ili osmisliti i realizirati povratak nekog starijeg, primjerice Nolittinog neprijatelja?

MB: Oboje je težak posao. Prvo je teže utoliko što „kreirati novog neprijatelja“ podrazumijeva ujedno „kreirati novog neprijatelja koji će stati uz bok Nolittinim najpoznatijim likovima“. Zatim, očito je da se u svakoj priči pojavljuju novi neprijatelji, i trudimo se da otežaju Zagoru posao i tako postanu veliki protivnici dostojni povratka. Ponekad se veliki neprijatelji rode slučajno, ne uspije ih se uvijek isplanirati.

D: Što vi više volite, a kako publika obično reagira?

MB: Čitatelji žele sve i ništa. Svatko ima svoju viziju lika pravljenu po vlastitoj mjeri. Postoje čak i oni koji smatraju Zagora western junakom, te se ljute ako se u nekoj priči pojave čudovišta umjesto vojnika i Indijanaca. Jedni ne vole poveznice s poviješću s velikim „P“, drugi ne žele fantastiku, i tako dalje. To se događa jer priče o Duhu Sa Sjekirom oduvijek pripadaju različitim žanrovima; tako da svatko na kraju ima svoju vrstu najdražih priča. Ja osobno volim upravo taj prijelaz između međusobno jako različitih avantura.

D: Kojeg biste starog neprijatelja voljeli vratiti sljedećeg? Ako nije tajna, naravno…

MB: Moj najdraži je Supermike.

D: Kakav je bio vaš odnos s Sergiom Bonellijem?

MB: On me je upoznao kad sam još bio dječačić, i za njega sam uvijek ostao dijete, tj. njegov „učenik“. Ja sam prema njemu uvijek osjećao neizmjernu privrženost, posvetio sam mu jednu biografiju (objavljenu nekoliko mjeseci prije njegove smrti) i znam da upravo njemu sve dugujem. Na poslu je Sergio bio oštar prema meni koliko i prema ostalima jer je u uredu bio zahtjevan i želio je (s pravom) sve kontrolirati, dajući svemu osobnu notu: dakle, nije bilo lako udovoljiti mu. Ali, nakon što bi održao oštru bukvicu, prvi bi se nasmijao i pravio da se ništa nije dogodilo, potapšao bi nas po ramenu za ohrabrenje.

D: Osjećate li da se kuća Bonelli promijenila nakon odlaska velikog gazde Bonellija? Uvijek kad legende odu, ljudi koji preuzimaju guraju nekim svojim smjerom.

MB: Svi radimo kao da je Sergio još s nama i pitamo se uvijek što bi on rekao u vezi ovog ili onog pitanja. Ali također vlada ideja da je Bonelli uvijek bio sposoban ići u korak s vremenom i da mu je znao prilagoditi svoje odluke, tako da se donose i hrabre odluke koje idu u novim smjerovima. Bonellijev sin Davide Bonelli je uvijek uz našeg direktora Maura Marchesellija.

D: Vaš rad na scenariju nekog stripa. Kako izgleda taj scenaristički put od ideje do realizacije? Koliko vam vremenski treba da odradite jednu epizodu Zagora?

MB: Sve ono što vidim, čitam, čujem, čega se sjećam, sve to može poslužiti kao polazna točka za epizodu Zagora. Ali, s obzirom da surađujem s mnogobrojnim timom i da radimo na stripu u epizodama, moram raditi na više epizoda odjednom. U ovom trenu radim na njih desetak. Zato napišem deset stranica priče za jednog crtača, onda se zaustavim i krenem raditi za drugog. Na taj način se priča završava za isto vrijeme koje je potrebno crtaču da završi s crtanjem, jer ga ja hranim da malo pomalo ide naprijed. Brzom crtaču treba mjesec dana za 15 do 20 stranica, ako je neka priča duga 200 stranica potrebna je otprilike godina da se od priče dobije crtež.

D: Kako radite sa svojim crtačima, ponašate li se autokratski ili ostavljate crtaču dosta slobode?

MB: Kada je to potrebno, dajem jako precizne upute, u drugim slučajevima ostavljam im slobodu. Ako imam u glavi jasnu sliku scene koju mora nacrtati, onda zahtijevam da se drže mojih uputa, a ako vjerujem crtaču, naznačim mu samo osnovne elementa i puštam da on odluči o ostalom. Važno je reći da dobar crtač uspijeva ubaciti i nešto svoje čak i kad je ograničen jako preciznim uputama.

D: S kojim crtačem imate najbolju suradnju, a kojeg bi crtača rado ugrabili iz neke druge crtačke postave unutar kuće Bonelli?

MB: Podrazumijeva se da sam i prijatelj sa svim svojim suradnicima i sa svakim imam poseban odnos koji nema veze s poslom koji obavljamo zajedno. Postoje i oni s kojima sam na „istoj valnoj duljini“ u profesionalnom smislu, i s tog gledišta crtač koji mi čita misli i stvara scene točno onako kako ih ja zamislim je Giuseppe Prisco. Van Zagorovog tima, vjerujem da bi bilo lijepo raditi s Brunom Brindisijem, Majom i Fabiom Civitellijem.

D: Moramo vam i čestitati i na nedavnom ulasku u "klub 20.000", koje čine scenaristi s više od 20.000 stranica stripa. Koliko nedostaje do samog vrha?

MB: Onaj tko je radio ljestvicu kaže da sam sedmi najobjavljivaniji scenarist Bonellija u povijesti. U svakom slučaju, ulazim u prvih deset. Zadovoljio bih se ulaskom u top pet.

D: Budući da odlično poznajete Zagora i Zagorovu povijest, koje biste prekretnice u povijesti Zagorovog serijala naveli da označavaju kraj ili početak jednog razdoblja? Ukratko?

MB: Prva prekretnica je odlazak Guida Nolitte. Druga prekretnica je dolazak Marcella Toninellija. Dakle, dolazak Maura Bosellija. Zatim, vjerujem da sam nekog traga ostavio i ja kada sam postao urednik. Posljednja ogromna prekretnica je smrt Sergia Bonellija, koji je ostavio brod da plovi po ruti koju je on ucrtao, ali je kormilo prepustio nama.

D: Svake godine opada broj prodanih primjeraka u strip industriji općenito, jednim dijelom zbog silnog prodiranja novih i zanimljivih tehnologija, mladi se navuku na nove medije. Život je brži i ljudi traže brže i atraktivnije proizvode. A tu su i elektronska izdanja stripa. Kako se nositi s budućnošću, hoće li Zagor ubrzo izlaziti u elektronskom izdanju? Ili će izumrijeti s papirom?

MB: Zagoru se piše ista sudbina kao drugim stripovima. A vidjet ćemo još koja je to.

D: Kakva je dakle, prema vama, budućnost stripa? I Zagora?

MB: Mislim da će uvijek postojati publika za stripove. Bit će malobrojnija nego u prošlosti, kao što se događa i s kazalištem. Izdavanje će stajati više. Oni koji si ih neće moći priuštiti, pribjeći će elektronskim izdanjima.

D: Jedno važno pitanje koje me jako zanima – modernizacija Zagora! Je li ona potrebna da bi se privukli novi čitatelji, ili njegova snaga leži upravo u toj tradiciji Bonellija?

MB: Zagor pokazuje da su potrebne obje stvari.

D: Jedna stvar nam nikada nije bila jasna, vi se glavni scenarist u Zagorovoj postavi s uspješnom karijerom, pisac, kritičar, bloger, aktivan na facebooku, autor i glavni urednik u Zagorovom staffu. I odani zagorovac koji promovira kulturu stripa i Zagora gdje god stigne. Uvijek rado prisustvujete raznim festivalima i svečanostima i uvijek vas možemo vidjeti dobre volje. Da nemate nekoliko brata blizanaca, ili klonova? ;)

MB: Ajme, ne! Kad bih ih barem imao!

D: Recite nam kako se uspijete organizirati između promoviranja Zagora, izrade scenarija i uredničkog posla u velikom staffu kao što je Zagorov?

MB: Radim puno, organiziram si posao, žrtvujem velik dio svog slobodnog vremena, brzo pišem, razmišljam i djelujem.

D: Završno i vrlo važno pitanje; kao urednik na Zagoru, ali i kao vodeći kroničar njegovih pustolovina, što biste preporučili novopečenim scenaristima i ljubiteljima stripa i Zagora, kako uspjeti "prodati" strip Bonelliju? Ili općenito izdavačima?

MB: To je najteže pitanje. Svaki mjesec primim desetak prijedloga od crtača i scenarista koji traže posao, i isto tako primaju i drugi urednici u Bonelliju. Svi mladi autori nailaze na problem kako pronaći svoje mjesto. Nekad su postojali desetci izdavačkih kuća i oni koji su imali talenta i volje su se uspijevali nekako ugurati, i s vremenom bi se probili. Danas se izdavačke kuće mogu nabrojati na prste jedne ruke, i sve se suočavaju s problemom prenapučenosti. Štoviše, ako se publika smanjuje, smanjuje se i tržište, a time i mogućnosti za nove autore. Doista su jako teška vremena. U slučaju Zagora, situacija je dramatična jer nas već ima više od deset scenarista, i proizvodimo više stranica stripa nego što možemo objaviti. Pa ipak, ja nastavljam nuditi mogućnosti crtačima i autorima teksta, ali više od toga ne mogu napraviti. Savjet koji mogu dati je da svi mladi scenaristi prvo dobro razmisle žele li pisati stripove ili crtiće i tekstove za televiziju, sektor koji je puno aktivniji i isplativiji. A ako su zaljubljenici u stripove, onda moraju poslati uvjerljive prijedloge, znajući pritom da će ipak biti teško.

Kako je kolega Zole doživio Burattinijev posjet CRŠ-u 2004. (prije 10 godina čak) pogledajte/pročitajte na sljedećem linku!

P.S. Ovaj intervju rađen je za CRŠ katalog 2014.