Muzika

I najpovršniji poznavatelj strip-scene čuo je za Roberta Crumba, američkog underground stripaša koji od 1993. godine živi u Francuskoj. Jedinstvena je jedinka Crumb, oduvijek neprilagođen i sklon nepatvorenoj groteski, koristi medij stripa za izbacivanje svojih brojnih zaključaka, ismijava rodne i spolne predrasude koje oba roda i spola brižno njeguju pa ga feministice te senzibilci svih zemalja i subkultura uredno nazivaju seksističkom svinjom i prljavim skotom. Obilne obline, uvrnuti izljevi emocija, prevrtljivost i histeričnost redovno su karakteristike Crumbovih ženskih likova, dok su muškarci notorne palikuće, nasilni i nepošteni prema sebi i drugima, vođeni slasnim strastima što zapravo pokreću svijet. Ima trenutaka u kojima Crumb namjerno ili slučajno pretjeruje, ali oni ga ne udaljavaju od prave istine - opisane neurotične situacije zaista su sastavni dio mnogih života.

Ako netko želi podrobnije upoznati Crumba, može pogledati dokumentarni film „Crumb“ iz 1994. godine u kojem se, pored Roberta, prikazuje i ostatak njegove uvrnute obitelji, sve redom osobiti osobenjaci pored kojih Robert Crumb ostavlja dojam sasvim uravnotežene ličnosti. No i Crumb je osobenjak u pravom i punom smislu riječ, ne samo kao stripaš, nego i kao ljubitelj glazbe. Ili muzike, ako vam je draže. Crumb ne može smisliti razvikanog Springsteena i modernu glazbu uopće, ne shvaća način na koji ljudi plešu uz nju, nego skuplja raritetne ploče iz 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća, gušta u opskurnim izvedbama što oduševljavaju tek rijetke pojedince i to ga čini freakom u tuđim očima.

Šareni dućan je još 2008. godine izdao Crumbov strip-album „Muzika“ čiji naslov zasigurno upada u oči hrvatistima diljem svijeta. „Muzika“ je strip-klasik o glazbenim klasicima kojih se suvremeni čovjek nije odrekao jer ih nikada nije ni upoznao, a kako i bi kad pojedini glazbenici o kojim Crumb piše nisu stekli pretjeranu slavu ni za života, a kamoli sada nakon smrti. Charley Patton, Jelly Roll Morton, Tommy Grady i Erskine Tate mogli su se zapitali ima li života prije smrti jer im život i nije bio bajna bajka, već uglazbljena tragedija. Osim što je u „Muzici“ odao počast nekim glazbenim favoritima i gotovo izumrlim žanrovima o kojima Google ne zna reći ništa pametno i konkretno, Crumb je stvarao strip-priče o najdražim pjesmama („My Guy“, „Purple Haze“, „When You Go A Courtin“...) i uličnim sviračima, napravio odlične ilustracije i glazbene razglednice o jazz, blues i country legendama (The Otis Brothers, Mississippi John Hurt, Blind Lemon Jefferson...). Nekorektni i opsceni motivi javljaju se tek povremeno, no zato ne manjka neurotičnosti u Crumbovom grafičkom pripovijedanju o lascivno-lucidnoj glazbi za koju normalan svijet nema vremena jer je pretrpan trivijalnim vokalno-instrumentalnim baladama i poskočicama.

(tekst je prethodno objavljen na portalu potlista.com)