Nathanov univerzum - The best moments Part II

NAJEMOTIVNIJI TRENUCI U SERIJALU

Nathan i emocije. Onaj tko redovito prati serijal zna koliko su ova dva pojma međusobno isprepletena. Ta duboka povezanost označila je život našeg junaka i koliko se god divili njegovim vještinama specijalnog agenta toliko znamo koliko gori u njemu ona bujica osjećaja iz prošlosti koje su mu preusmjerile život. Fizička bol koju osjeća u svojim misijama se ni izbliza ne može mjeriti s onom emocionalnom koju mora trpjeti cijeli život.

To fanovi znaju cijeniti i koliko god mi govorili o spektaklu i intrigantnim trenucima koje nam serijal pruža, emocije su ono zbog čega smo se potpuno uvukli u serijal. Jedan tako odvažan junak, ali istovremeno toliko krhak u svojoj nutrini zbog teškog biljega iz prošlosti je ono što je obilježilo serijal od samog njegovog početka. I brojne se scene koje obiluju svojim emotivnim trenucima bilo da je riječ o Nathanu ili likovima oko njega.

Novi izbor 10 najemotivnijih trenutaka donosi nam najpotresnije scene na koje čitatelj ne može biti imun. To su scene koje su itekako inspirirale NN fanove da napišu emotivne eseje koje se svojom kvalitetom gotovo mogu mjeriti sa samim scenama.

Prije nego što opet krenemo obrnutim redom od 10. prema 1. mjestu započet ćemo sa scenom koja naizgled ne predstavlja veliki emotivni trenutak, ali ona itekako zaslužuje biti predstavljena. Ona predstavlja prekretnicu u Nathanovom životu i, u stvari, usmjerava mu život prema velikoj tragediji s kojom smo svi upoznati.

Nathan odbija da razgovara sa Laurom, kreće na posao ranije nego što bi trebalo, a time ujedno izlazi i iz svog dosadašnjeg života... (NN SR 18 "U ponoru pamćenja") (by Gil-galad)

Nathan Never je zamišljen kao junak čiji je život obeležen patnjom. Dvodelna epizoda „U ponoru pamćenja/Jedanaesta zapovest“ predstavlja ne samo jedan od vrhunaca serijala, već i priču u kojoj saznajemo najvažnije detalje iz Nathanove prošlosti, i zašto je melanholik kakvog znamo. Medda nas ovom pričom, između ostalog, podseća i na jednu veliku životnu istinu: ne postoji savršen brak, a još manje savršen život, ali nas istovremeno podseća i da su mnoge stvari popravljive, premda ne sve... Najčešće i ono što, makar spolja posmatrano, deluje kao idila, krije neku ne baš svetlu činjenicu, i čini mi se kako gotovo uvek postoji samo jedan trenutak, koji, za bilo kakvu promenu u životu, možemo označiti kao preloman. (U devetoj umetnosti, ovo je maestralno prikazao Alan Moore u „Batman: Ubistveni vic“.) Prelomni trenutak u Nathanovom životu bila je noć koju je trebalo da provede sa Laurom i Ann, a bio je sa Sarom, ali valja izdvojiti jedan konkretan događaj koji mu prethodi, a u kome je, da je sve bilo samo malo drugačije, Nathan možda mogao da promeni tok sudbine...

Ned je već ubio Nathanove kolege, a njegov nadređeni upozorio ga na izopačenu Maceovu žeđ za osvetom. Događaji su već bili „set in motion“, ali Nathan ipak nije mogao znati konačan ishod. Odlučuje da ode na posao čitavih sat vremena ranije, da izađe iz kuće, dok Laura želi da ga zadrži i razgovara s njim, ali joj to ne polazi za rukom, a Nathan, nesvestan bliske budućnosti, izlazi tako i iz života kakvog je do tada vodio... Šta bi bilo da Nathan nije te noći izleteo iz kuće, šta bi bilo da je razgovarao o problemu koji ga pritiska i da li bi to dovelo do razumevanja između dvoje supružnika (Laura čak naslućuje da se radi o drugoj ženi, iako greši kada pominje pokojnu Nathanovu koleginicu...), koje bi njihov(e) živote(e) odvelo u drugom, srećnijem smeru?

Pošto je ovo ipak „samo“ strip, odgovor je, jasno – ne, jer tragedija koja je usledila je nešto što je moralo da se desi, kako bi poslužila kao „kičma“ serijala, osnova spomenute patnje, bez koje serijal ne bi bio ono što jeste. But still...? U pozadini vidimo zavesu, jedan nezaboravan detalj, koja se vijori na promaji od trenutka kada Nathan ustane iz kreveta i otvara vrata terase, posmatra Lauru, a potom usnuli grad; zavesa-ruka kojom scenarista i crtač (sjajni Mari!) alegorijski odmahuju i „otpozdravljaju“ Nathanovoj prošlosti... Zavesa, koja predstavlja i Laurine ruke, koje bi, da je Nathan još samo jedan put dozvolio da ga zagrle, možda i ostale uz njega... Zavesa, kao podsetnik na sve one zaboravljene prelomne trenutke u životima nas čitalaca, raskršća proistekla iz zagrljaja koje nismo prihvatili.

10. Hadijina borba s unutarnjim demonima uz pomoć zaljubljenog Nathana. (NN SR 66 "Hadija") (by Just_Charlie)

Negdje na pola puta između tuge, bola i sjećanja, sreli su se Nathan i Hadija. U njezinom pogledu, njegove oči susreću istu nesreću, bljesak mu dobro znan, udaljen i zagasit od samoće. U svijetu računala i androida, dvoje ljudi u njima pronalazi društvo u svojoj osami, ne gubeći pri tom svoju ljudskost, osjećaj goleme samoće i mira u koji se povlače, osjećajući odjednom sve nijanse nemira, kojeg im donosi pomisao na to drugo biće..

Svaka samoća svoj teret nosi; odupire se Nathanu Hadija i osjećajima prkosi, poput svake duše, koja je na samoću navikla. Prekasno; već ju je zavolio, već ga je zavoljela.

Romantična večer, ona u svečanoj haljini, na stolu večera za dvoje – miljama udaljene od svijeta kome pripadaju, u maniri najljepših klasika, dvije duše su se srele, da se u jedno spoje..

No stvarnost, koja vrijeme ne bira, pokušava razdvojiti, tek pronađena, ta dva nemira. Agencija otkriva da je za sabotažu softvera u tvornici automobila Hadija kriva, što pred Nathana stavlja težak zadatak da ju, kao agent, mirno privede, dok sva njezina bol, tuga i nepovjerenje u ljude se iznova vraćaju, kao i strahovi koji ju proganjaju. Odjednom postaju suprotstavljene strane, a među njima ljubav – jedina nit koja ih povezuje..Hadija bijegom odgovara, dok se Nathan, u strahu za život voljene žene, baca pred automobil od kojeg ju spašava, te sam skoro pogine.

Pri tom se odvija nesvakidašnja scena – Nathan leži na podu, nad njega se, u prelijepoj haljini, nadvija prekrasna žena, potom zaustavlja jureće automobile. Zaboravlja sve i moli za pomoć, ne mareći za svoj život.

Zbog ljubavi Hadija pobjeđuje strahove, jer samo ljubav ima moć; ona jedina, ma od čega bježali, pobjeđuje.

Oni koji su čitali, znaju kojom prelijepom scenom ova epizoda završava. Autorica ovog teksta, piše ga sa sjajem u očima. Netko bi to nazvao suzama …

9. Nathan u deliriju susreće vlastite uspomene (by PijaniPatak)

Biti ili ne biti, u tome je teškoća…je li plemenitije mučiti se u srcu sa zrnima i strelama pogrdne sreće ili okrenuti oružje protiv tog mora bola i učiniti mu kraj? Umreti...spavati...i snom okončati tugu u srcu i hiljade prirodnih udaraca koji su nam baština. Umreti...spavati...možda sanjati!

“Idi napred i ne osvrći se!” reći će nam dobronamerni savetodavaoci. Prošlost je prošlost, a život ide dalje. Moraš stremiti ka svojoj budućnosti ne dozvoljavajući da te prošlost koči. Ali kako? Šta je to danas bez juče? A kako možemo grabiti sutra ako ne postoji danas? Kako se sladiti trijumfom ako ne znamo gorčinu poraza? Kako da ustanemo ako nismo pali, kako da naučimo da hodamo ako se ne sećamo o šta smo se sapletali...? Šta je sutra bez danas, a danas bez juče...? Ako nismo svesni da je bit sreće borba za istu, ako na patnju ne gledamo kao na put ka satisfakciji, zašto živeti i za šta se boriti?

U delirijumu borbe...izbora...između života i smrti, Nathan posmatra svoje znakove pored puta i tumači im smisao. Ljubavi, prevare, intrige, razočarenja, usponi, padovi, prijateljstva, autoriteti, krv, suze, snovi, osmesi...život definisan emocijama, emocije definisane poznanicima (saputnicima), poznanici koji definišu život...Nathanov život (naš život). I tu Smrt govori “ne osvrći se”. Juče je varka, iluzija, nezaustavljivi tok kojeg pokušavamo da zadržimo uspomenom, danas je prazan hod, a sutra je samo jedno i neizbežno. Čemu se sećati, koračati i nadati se? Ako su svi ti ljudi koji oblakom hode sami sebi zabluda i ako ga oni definišu, zar je tako teško zaključiti da si i sam zabluda, da je život uopšte takav? Za šta se uopšte boriti?

A onda te preplavi...

“Tata,tata...hoćeš li mi pokazati jednoroge? Obećao si mi...”

Smisao je upravo u borbi, u putu radi puta i putu radi znakova pored njega, onoga što naučimo i onoga šta ostavimo za sobom kao znak nekom drugom. Ako je život iluzija, san, zabluda, onda je baš u tome i njegova lepota. Lepota kreiranja sopstvene iluzije i svog malog izolovanog sveta i koprcanja u blatu da bi se njegova idiličnost održala. Lepota života je u njegovoj bajkovitosti.

Hajdemo, onda, da ti pokažem jednoroge, sine...

8. Bespovratni i teško prihvatljivi gubitak agenata Jack i April koji nestaju u drugoj galaktici. (NN AA 2 "Svemirski brodolomci") (by mladjo)

Kad netko voljeni umre, dođe do nekakve čudne smirenosti, pomirenja sa zlom koje je snašlo one kojima je umrli značio puno. Kao neko tjeskobno prihvaćanje situacije koja je neizbježna i vječna. Nadati se više nemamo čemu - smrt je kraj. Drukčije je kada netko tko vam puno znači jednostavno ode - tada treba upotrijebiti svu snagu i zatomiti osjećaj koji govori da još uvijek postoji nada, da će se možda put osobe koja je otišla poklopiti sa vašim, da će možda...Ne, ne, to je najveća greška koja daje najveću bol. Smrt daje smirenost jer smirenost je odsustvo nade, ali bol koji postoji obuzme i dušu i tijelo. Postane opipljiv. Na momente prelazi u bijes. Mržnju. Mržnju prema svijetu koji je dozvolio da se ta smrt desi. Makar svijet često nije ništa kriv. Bol koja nastaje u tijelima ljudi u ovoj sceni postaje trodimenzionalna svakom slikom, svakim prizorom koji ju prikazuje. I dok se muški bore s bolom na svoj način, držeći ga u sebi, šuteći, razmišljajući o svemu i ne dopuštajući da emocije prodru van, žene svoje emocije pokazuju puno eksplicitnije. Ovdje je ta dihotomija razrađena do kraja. Jer riječ je o pravim muškarcima koji ne dopuštaju da osjećaji izađu van. Zato će patiti puno duže, jer osjećaji nisu izbačeni, ali to je već neka druga priča. Vidimo lica tužnih ljudi kojima je život uzeo najvrjedniju stvar - prijatelja.

Crtački je sve odrađeno izvrsno, svako lice, svaki junak, svaki prijatelj pokazuje svojom pojavom da se desilo nešto bolno. I dobro je što u nekim slikama nema previše teksta jer kao što rekoh, same crte lica pokazuju sve što je bitno. Ljepota boli - da li je takvo nešto uopće moguće?

Izgleda da je.

Postoje dvije mane ove scene - jedna je što je prekratka, a druga je nedovoljno razrađene emocije osoba na asteroidu. Jer i oni su izgubili sve što im je drago, a usput žive u krajnjoj neizvjesnosti jer je vrlo izvjesno da će kroz jedan kraći period svi pomrijeti. Živjeti, a znaš da nećeš još dugo - e to je najgore što se može desiti. Potencijal da se to malo razradi propušten je. Šteta je bi par stranica bilo dovoljno.

ovo je svakako jedna od najmučnijih, najemotivnijih i najtužnijih scena u serijalu ali pohvale scenaristu i crtaču što su izvrsno prikazali rastanak sa prijateljima.

I ljepotu tuge.

7. Potresni susret pun uspomena Nathana i bivšeg prijatelja Randyja na staroj plaži i Randyjev tragični završetak (NN SR 29 "Posljednji val") (by tinton)

Epizoda „Posljednji val“ direktna je nadopuna Nathanove tragične prošlosti, teme koja je načeta u epizodi „U ponoru pamćenja/Jedanaesta zapovijed“. I iako bi većina Natahnovaca (pa tako i forumaši) potonju epizodu karakterizirala kao onu najemotivniju, ja se ne bih složio već bih na taj tron postavio upravo „Posljednji val“. Zašto? Pa kao prvo, emocija je mnoštvo, i prijateljskih i ljubavničkih, i pozitivnih i negativnih, melankoličnih, sretnih, tužnih i sjetnih. Bitnije je da se te emocije ne forsiraju previše, kao što je slučaj u „Jedanaestoj zapovijedi“. Priča teče, a emocije iz nje izlaze prirodno, nisu napadne, a čitatelj ih upija.

Vrhunac epizode dolazi nakon ispričane priče o Randyju, Lauri i Nathanu. Vrhunac priče dolazi nakon što saznajemo da je Nathan Lauru „oduzeo“ svojem prijatelju. Vrhunac priče dolazi nakon što saznajemo da je Randyja njegova neobuzdanost dovela do invaliditeta i nemogućnosti da ikada ponovno zajaše valove. Vrhunac priče je Randyjeva prilika da još jednom, zadnji put u životu ipak uzjaše valove. Tehnologija je naime, dovoljno uznapredovala da bi Nathan, pomoću kompjutorske kacige mogao prenijeti doživljaj na drugu kacigu spojenu za računalo (koju nosi Randy). A Nathan, kako da odbije uslugu prijatelju kojem je uništio život. I kojem će ga dodatno uništiti. Jer Nathan je došao s nalogom da uhiti prijatelja zbog internetskog kriminala, a prijatelj mu ipak sve oprašta.

„...ti si jedini pravi prijatelj kojega sam ikada imao.“

Randy se ubija, a Nathan izlazi iz te sumorne kolibe pun novih osjećaja i prekopanih uspomena, baš poput nas.

6. Nathanov posjet grobu svoje žene (NN SR 18 "U ponoru pamćenja") (by Just_Charlie)

Što ostaje kada voljenih više nema, i što nam preostaje kada ostanemo sami sa sobom u tišini koju remeti tek zvuk koraka grobljem što umorno odzvanjaju, možemo naslutiti samo, mi, koji tim putem nismo hodali, već nam Nathan to otkriva, dok poput sjenke ogrnute plaštem bremena sjećanja stoji pred nišama; u jednoj od njih svoj mir je pronašla njegova Laura.

Groblje budućnosti nudi utjehu živima kroz susret sa holografskim pokojnicima, no stvarnost ne igra produžetke i Nathan odbija lažna sjećanja uz pomoć elektronskih duhova, svjestan da je Laura - živa i voljena, sa svojim licem, glasom i mirisom - zauvijek pohranjena u njemu, u dubinama sjećanja.

Preostaju samo sjećanja u koja se ponire kad pritisne tuga, čežnja ili kajanje, i vrijeme teško donosi mir. Ono se ne može vratiti, baš kao niti ispaljeni hitac, i pruža samo jednu šansu da ga se iskoristi prije no što od njega ostane tek dim i odbačena čahura dragocjenog trenutka, jer oni kojih nema već su našli svoj mir, oni koji ostaju, teško pronalaze spokoj.

Povucimo se tiho iz ove scene, na prstima, poštujući tišinu groblja, u kome se nalazi ploča s natpisom: „Here lies Laura Lorring Never“ i pred njom muškarac, shrvan gubitkom voljene žene, čiji univerzum toliko velik nije, da bi njime pobjegao od emocija i pronašao crvotočinu koja bi ga izvela iz ponora pamćenja.

5. Nathanova dvojba da li se vratiti u prošlost i povratiti svoju ženu Lauru. (NN G3 "Nova budućnost") (by Space Marine)

Nathan se odjednom nalazi bačen izvan vremena! Iscrpljen skida svoje svemirsko odijelo, okreće se.... i ne vjeruje svojim očima. Ugledao je samoga sebe – Nemu. Na scenu dolaze Ultra Sapiensi Daro i Exx. Exx priča šokantnu priču o sposobnosti našega uma. Pred neobičnom četvorkom Exx stvara portal koji vodi u sudbonosni trenutak Nathanove prošlosti. Portal vodi na događaj ubojstva Laure. Exx daje Nathanu veliko breme odluke, daje mu mogućnost popravka prošlosti! Nathana savladavaju emocije i gorko želi spasiti svoju ženu, Nemo ga hvata za ruku objašnjavajući mu posljedice na čitavu budućnost ljudskoga roda, na sam ishod Tehnobiološkoga rata! Njegov trud nije urodio plodom, već je samo zaradio teški udarac šakom u lice. Nemo obara Nathana koji sada već bio izgubio kontrolu nad svojim emocijama. Na portalu vidimo taj tužni „film“. Ned Mace ulazi u stan. Nathan urlajući pokušava pobjeći iz Nemovog zahvata. U stanu vidimo pucnjavu. Nathan, gotovo izluđen od boli, se prestao probijati do portala. Nemoćnim očima blijedo gleda fatalnu prošlost kako se ponavlja. Nemov zahvat popušta, Nathan je shvatio da ne smije mijenjati svoju sudbinu, ulozi su mnogo veći od njegove vlastite životne sreće. Portal se gasi.

Ovdje je Nathan bio pred velikom dilemom, mogao je iz korijena promijeniti svoj život. Mogao je živjeti život kakav je oduvijek želio, normalan život. Mogao je skrenuti sa puta jada i tuge, mogao je živjeti život u kojemu je odan svojoj ženi, uzor svojoj kćeri, čvrsti stup oslonac svojoj obitelji. Da, mogao je svojoj kćeri pružiti djetinjstvo koje joj je ukrala njegova sebičnost, da, mogao je....... Ali ipak nije to napravio. Zašto? Pitate se. Zato jer Nathan više nije taj sebičan čovjek koji radi u policiji, ne, on više nije čovjek koji vara, koji zanemaruje prijatelje, koji svoje zadovoljstvo stavlja ispred potreba drugih. Prijašnji Nathan bi promijenio sudbinu, ali Nathan kojega mi poznajemo ne bi. Zašto? Zato jer je sadašnji Nathan sazrio, odrastao, shvatio je vrijednost svakoga ljudskoga života. Nije više onaj sebični pokvarenjak koji bi sve napravio za vlastitu korist! Tek na dnu životnoga ponora je shvatio da se sa svojom sudbinom mora pomiriti i time je postao novi čovjek. Čovjek koji je spreman žrtvovati sebe za druge.

4. Nathan svojoj kćeri pruža plišanoga zeca, a ona ne reagira, a zatim i kad doktorica Duchteau uzima zeca i stavlja joj ga u ruku zec opet pada na pod (NN SR 18 "U ponoru pamćenja") (by Just_Charlie)

Dolazak jednog malenog, toliko iščekivanog i voljenog bića na svijet čovjeka čini najsnažnijim, ujedno najranjivijim bićem. Dijete, začeto kao plod ljubavi muškarca i žene, otvorena su vrata za put u dimenziju ljubavi - u ljubavi rijetko mi smo gospodari vlastitog života ali, nismo niti sluge - ljubavi veće od života, i moćne nadživjeti nas same poput snažne niti, tkane u djetetu kao nevidljivi plašt, kojeg smo tkali cijelog života, da to maleno biće ogrnemo ljubavlju, emocijama. toplinom, koje će ga hraniti snagom u danima kada nas ne bude.

Nit se u tkanju prekinula smrću Laure i malena Ann je zanijemila. Umjesto u majčinom zagrljaju, smještena je među bijele, bezlične, bolničke zidove, umjesto roditeljske ljubavi ona dobiva lijekove i povremene posjete oca, koji niti sebi u toj boli i tragediji ne umije pomoći. Ali jedan maleni, plišani zeko, jedno je nastojanje, nit, kojom pokušava nastaviti tkati prekinuto tkanje vadeći sebe zbog toga iz ponora, pogurnutog sjećanjima i osjećajem krivice, otkrivajući pri tom nove dimenzije patnje i bola, jer, pogled je prazan i emocija nema na licu njegove djevojčice.

Zeko je na podu, kao vapaj, opomena, metafora razorenog djetinjstva i prekinutog tkanja emotivnog plašta kojeg tkati umiju samo ruke oca i majke zagrljajima prepunim topline. Među hladnim zidovima bolničke sobe, jedna je djevojčica razorenog života.

Nathan je izbrisan iznutra nemoći i bolom dok izlazi kroz vrata, ali nije bolnički hodnik taj prolaz labirintom kojim luta u potrazi za nadom...

Nekoć je suprug i otac bio, taj čovjek, pogrbljen, ispod kaputa ...

3. Ann sluša hologramskog oca koji joj govori o buducnosti i teretu na ledjima covjecanstva i koliko je voli (NN G 1 "Dvostruka budućnost") (by emirem)

Jedan djelić priče iz "Dvostruke budućnosti" želi pokazati kako jedna poruka nade i mira može pozitivno dovesti do raspleta događaja koji je započeo dolaskom tehnodroida i njihovom željom za podčinjavanjem rase homo sapiensa i rodnog im planeta.

Ann Never je u pokretu otpora i gleda svakog dana slike stradanja i užasa koji je došao sa invazijom.

U trenucima odmora i usamljenosti koja sve više uzima maha među ljudima i kad se svaka nada urušava, Ann pokreće holografski projektor i sluša staru snimku koju je njen otac, sada već dugo fizički odsutan, pripremio jednu vrstu holo-dnevnika koji sadržava poruke pune nade za spas čovječanstva i potporu svom jedinom djetetu koje je moralo odrasti u surovom svijetu koji je nekontrolirani razvoj tehnologije doveo do fizičkog kraha i srozavanja ljudskog dostojanstva.

Ona se ohrabruje očevim riječima i budi se nova nada u konačnu pobjedu ljudskoga roda.

"Tata, tvoj poklon je divan… Ne vjerujem da si mrtav, znam da si živ... osjećam moć tvojih misli... Negdje si skriven, možda zarobljen, naći ću te... Osloboditi i zajedno ćemo se boriti...

Zajedno ćemo ući u LEGENDU !"

To su riječi toliko snažne, jače od bilo kojeg tehnodroidskog oružja. Riječi koje podižu moral i uzdižu duh kad je najteže. Riječi, toliko moćne da će povesti ljudski rod ka toliko željenoj slobodi.

2. Nathan reže kablove koji su održavali Neda Macea na životu čime ga je poštedio sudbine gore od smrti. ( NN SR 19 "Jedanaesta zapovijed") (by PijaniPatak)

Bol (BOL, BOL) u ponoru uspomena, telu čudovišta što ponizno gmiže pod stopama čoveka čiji se gnev sladi osmehom trijumfa, pravde, osvete koja samo što nije izvršena, osvete u samom činu gamiženja (BOL, BOL). Zbog tog čudovišta njegova supruga ležaše gola, mlaćena, obeščašćena...beživotna (BOL, BOL)... u posteljini od krvi vlažnoj, tamnoj i lepljivoj . I ono traži milost (BOL, BOL). Zbog tog čudovišta je njegova kćer otrgnuta od zagrljaja majke, radosti i nevinosti detinjstva, očeve utehe, uopšte života i svesti o životu (BOL, BOL). I traži milost (BOL, BOL). Godine izgnanstva, ucene, tišine i golog bola (BOL, BOL). Krv mnogih ljudi po rukama, i ono traži milost. (BOL, BOL...UBIJ ME, UBIJ ME).

Stranice se okreću sporo, tupavo i bespomoćno. Jedan tako jasan, konstantno jednosmeran osećaj pravde nam je odjednom mutan, varira pri pogledu na dobrog čoveka koji više nije tako dobar i čudovišta koje je odjednom primilo ljudske oblike (BOL, BOL). Raščerečeni smo gledajući na dva bola, na bol supruga i oca što u ovom momentu nije niti jedno od to dvoje i bol koji čitamo u neprekidnom titravom nizu na hladnom ekranu i izmučenom izrazu na licu Neda Macea (kako ranije ne primetismo tako očiglednu agoniju?). Scena nas svojim čemerom cepa, kida... Čovek na nogama traži osvetu (BOL, BOL) dok onaj na zemlji ište milost (BOL, BOL). A mi sedimo i strahujemo od sledeće stranice, svesni svoje pasivnosti i zbunjeni, jer nećemo dobiti ni mrvicu spektakularnosti finalnog sukoba između Nathana i Macea koju očekujemo još od početka prethodne sveske. Umesto toga smo dobili moralnu dilemu, jer razumemo bol u pozadini Nathanovog gneva a Maceov maltene osećamo. Prokletstvo trećeg posmatrača. Nathanu, međutim, izbor beše jednostavan (BOL!?)- gnev trijumfuje. Nakon svega, osveta ostaje jedina alternativa, dugogodišnja patnja traži svoj račun. Nema kompromisa niti milosrđa za čudovišta. (Zato što si fenomen! Živi! I neka ti je život proklet!). Heroj odlazi...

Tada se ponor uspomena ponovo otvara, ali ne onaj koji seća na suprugu i kćer već onaj u kojem heroj instinktivno primećuje da je njegova slika iskrivljena, da nije samo ego Neda Macea (onaj kojem se maločas rugao) bauk cele priče već i njegov sopstveni. Ned Mace, Charlotte Fogg, Victor Hiks. Sve su to ljudi koje je opsesija najboljega uništila i izopačila, a njemu samom oduzela sve...Ženu je varao, kćer ignorisao a svoju opsesiju pretpostavio poslu čuvara reda i zakona. Nathan Never treba da oprosti samom sebi i treba sam od sebe da ište milosrđe.

Heroj se vraća (BOL, BOL) i Neda Macea lišava bola.

Čitalac uzdahnu.

1. Nathan pronalazi unakaženu svoju ženu Lauru i automatski posijedi. (NN SR 19 "Jedanaesta zapovijed") (by Jerry Krause)

Postoji li granica neke životne tragedije? Koliko velika može biti ljudska bol? Koliko jezovit može biti prizor da ga ljudsko srce može podnijeti?

Srećom po nas, vjerojatno na ova pitanja u stvarnom životu nećemo nikad doznati odgovor. Ali ga je zato na svojoj koži iskusio dobro nam znani junak. Vidjeti vlastitu suprugu unakaženu, u vlastitom domu, scena je koja malo koga može ostaviti ravnodušnim. Jednako jezovito je vidjeti tu istu osobu kako, nakon viđenog prizora, od šoka automatski posijedi. Sigurno je da su ovo jedne od najpotresnijih scena ikad viđenih u jednom stripu!

Ali isto tako, ovo su scene koje otvaraju mnoga pitanja. Jedna od prvih je da li suosjećamo s Nathanom? Naravno da suosjećamo, bol koju je on tada osjećao je neizmjerna. S druge strane, da li smo ljuti na njega? Jesmo, ljuti smo žestoko na njega, kako je mogao biti s ljubavnicom u tim presudnim trenucima. Ali onda slijedi i neizbježno pitanje: da li bi mu mogli nakon svega oprostiti? Oprostit ćemo mu, naravno da ćemo mu oprostiti kad nam se toliko uvukao pod kožu. Nećemo povlačiti pitanje kako bi postupili da je riječ o stvarnoj životnoj situaciji, ionako je riječ o imaginarnom strip junaku i jednoj fikciji koja služi za razonodu, pa i nema smisla o tome raspravljati. Ostaje činjenica je da su nas autori toliko uvukli u serijal služeći se jednostavnim trikom: što veće breme staviti na glavnog junaka tako da i čitatelj tim šokantnim scenama biva uvučen u jedan svijet u kojem nema povratka. Zvuči pomalo i perverzno da nas tako jezoviti prizori toliko oboružaju, ali cilj opravdava sredstvo.

Nathan nije bio svetac i ne može mu se opravdati što je dopustio da mu se desi ovakva tragedija. Ali gledajući s ljudske strane, i on je jedan sasvim običan čovjek, emotivno nestabilan i krhak u svojoj nutrini. Čovjek koji nije uspio staviti obitelj ispred posla koji ga je potpuno zaokupio. I koji je zbog toga skupo platio. I neće dobivati sijede vlasi postepeno kroz život misleći se o svojoj tragediji, jer je posijedio u cijeloj jednoj sekundi. Sekundi koja će mu obilježiti cijeli njegov život i utovariti veliko breme koje će morati zauvijek nositi u sebi.