O ŽIVOTU I O SMRTI, NA TALIJANSKI NAČIN iliti «Dylan Dog vs. DellaMorte DellAmore»

Dylan Dog

Zovem se Francesco Dellamorte...

Neobično ime, zar ne?

Franjo od Smrti...

Sveti Franjo od Smrti...

Puno puta sam htio promijeniti ime u Andre Dellamorte,

ljepše bi zvučalo...

Ne, ovo nije još jedna grandiozno-dubiozna Grouchova šala, a niti ciničan komentar dobro nam poznatog Dylana Doga. Mada vuče na nešto poznato, to je ipak ulomak iz nečeg sasvim drugačijeg. Svima onima dobro upućenima u svijet Dylana Doga, kojeg je stvorio i izgradio veliki scenarista i pisac Tiziano Sclavi, ovaj film u najjednostavnijem smislu riječi trebao bi biti meka zbog toga jer je ovo prva (skoro pa prava) filmska ekranizacija neke avanture iz dylandogovskog pogleda na svijet. Rađen je prema noveli njegove veličanstvene malenkosti Tiziana Sclavija (Klap! Klap!), a pod scenarijem Giannia Romolie (radio na dosta filmova Argenta i Soavija), te posljednje, mada ne i najnevažnije, redateljskom palicom talijanskog giallo/horror filmaša Michelea Soavija. Ovo djelce datira iz daleke 1994. godine te je pravi mali izlet u vode misterija, strave, ljubavne drame te na opću radost Romerovim idolopoklonicima - zombija i kanibalizma uz poveću dozu ubojitog sarkazma. U glavnoj ulozi je osoba po kojoj je Dylan Dog dobio svoj grafički izgled – Rupert Everett. Nemojte onaj pojam ljubavna drama miješati sa filmom tipa «Return of the living dead», ne; Dellamorte nije parodija već crna komedija sa mnogim vrlo ozbiljnim sekvencama. «DellAmore DellaMorte» je izvorni naziv filma, no u svjetskoj distribuciji mogu se naći i naslovi kao što je «The Cemetery man» u SAD-u («Grobar»). Najtočniji je doslovni prijevod «Of Life, Of Death» odnosno «O životu, o smrti». Još jedan naziv s japanskog tržišta za kojeg se iz svemira vidi da je očit marketinški trik je «Demons '95», kao aluzija na svojedobno iznimno uspješan talijanski trash/horror «Demons» iliti «Demoni» Lamberta Bave iz 1985. godine. Ako negdje vidite frazu «They will make cemeteries their cathedrals and the cities will be your tombs!» (Groblja će biti njihove katedrale i gradovi vaše grobnice!) - znajte da je to iz ovog filma. Barem je 8 talijanskih horrora dobilo kao dio naziva «Demons part xx». To se zove marka/brand koja se prema marketinškom svetom zakoniku dobro prodaje. I kao posljednji naputak, ako ste mislili da je ovo komercijalna ekranizacija Dylana Doga poput primjerice Čovjeka-pauka ili X-mena, nope, bili ste u krivu. Ovo jeste talijanac, no nije giallo, za razliku od uradaka većine njegovih srodnih kolega redatelja poput Bave i Argenta. U Americi većina ovih giallo filmova dobivaju etiketu trash horrora ili thrillera, no dotični je dobio etiketu horror komedije.

Enter thee without faith...

... o autoru iz filma

Michele Soavi[1] je ovom horror komedijom postigao veliki uspjeh u SAD 1994. godine (ako je vjerovati tvrdnjama da inozemna produkcija može biti uspješna u SAD-u), te se nakon toga posvećuje svojoj obitelji i snima nekolicinu krimića za TV produkciju u Italiji. Djelujući u filmskoj industriji kao glumac, producent te redatelj koji je radio sa mnogim poznatim imenima talijanske produkcije (za razliku od Argenta koji uspješno sudjeluje sa američkim horrom meštrima poput Romera i Cravena), publici ipak ostaje kao asocijacija na filmove strave i užasa. Prvi značajniji doseg bio mu je 1979. kad ga Argento postavlja kao svog drugog pomoćnika redatelja, a kao prvi pomoćni redatelj je bio u filmu Lamberta Bave «Tenebrae» iliti «Tmina». Sudjelovao je i kao pomoćnik Bavi kod «Demona», a 1987. režira svoj prvi film «Deliria» (ili «Stagefright» trash slasher u kojem se za razliku od većine američkih slashera radnja odvija u kazalištu) koji mu nudi Joe D'Amato (još jedan od talijanskih trash horror freakova). 1988. godine Argento mu nudi da režira njegov scenarij za horrorac «La Chiesa» («Crkva»), a nakon uspjeha tog filma 1991. snima još jedan film također po Argentovom scenariju - «La Setta» («Sekta»). I jedan i drugi potonji film je horror tematike sa elementima vještičarenja i sotonizma. Sa već odličnim vizualnim rješenjima u spomenutoj «Sekti», Soavi postiže svoj vrhunac upravo filmom «Dellamorte Dellamore» na temelju scenarija Giannija Romole i prema ideji Tiziana Sclavija. Prijašnji filmovi imaju loš akustični dio, vjerojatno radi sinkronizacije engleski/talijanski, no kod Dellamorte to nije slučaj. Audiovizualno savršenstvo bit će jedino u slučaju ako ste naviknuti na bilo kakve grozote trashera o zombijima. Treba napomenuti da se Soavi okušao i kao glumac, a u ovom filmu Soavija možete vidjeti u jednoj sekvenci kao statistu koji prolazi gradskim trgom; što je više cameo nego prava glumačka izvedba. No ne možemo svi biti Woody Allen, zar ne?

... o autoru iz stripa i romana

Dylanovci će sigurno primijetiti da postoji i polu-strip izvedba u nas prevedena kao «Smrt, ljubav, smrt» izdana davne 1991. godine od srpskog izdavača Dnevnika kao specijalni broj 11. Jednu drugu poznatu frazu iz Romerove trilogije «Živih mrtvaca» Sclavi rabi i ovom specijalcu na samom početku stripa («Pakao je prepun, pa mrtvaci hodaju zemljom!»). No prvo ipak bijaše roman, pa strip te nakraju film! «Dellamorte Dellamore» je njegov drugi roman koji je bio objavljen tek 8 godina poslije nakon što ga je Sclavi napisao. U međuvremenu, već je postigao slavu svojim crtanim junakom Dylanom i tek kad se snimi film «Nero.» 1992. godine po njegovom prvom romanu, na tržište izlazi i izdanje tog nepoznatog romana na temelju kojeg je, više ili manje Sclavi kreirao svoj slavni lik. Dopuštam si mali osvrt na dotični strip jer je u njoj spojio lika kojeg je stvorio u svom romana i lik kojeg je stvorio u stripu. Dva drugačija, a opet tako nerazlučivo slična lika. Jedan pod nazivom Dylan Dog (Dylan Pas), istraživač je nadnaravnih pojava iz Londona, a drugi imenom Francesco Dellamorte (Francesco Od-smrti) čovjek je iz malog gradića Buffalore gdje se brine za svoje lokalno groblje u kojem dolazi do manifestacija uskrsnuća nedavno preminulih i pokopanih. Koliko sam načuo postoji opće uvjerenje da je film nastao po onom specijalcu, no zapravo knjiga je nastala i prije stripa i filma. Dellamorte kojeg vidite u filmu tek je rani prototip Sclavijevog Dylana iz stripa. Dellamorte nije Dylan, to je njegova prijašnja, nulta verzija, a u samom stripu Sclavi je u jednom momentu spojio ova dva lika. Čudi me što još niko nije napravio neki sequel/prequel stripu ili barem neka avanturu tog prototipnog lika kao Dylan Dog spin-off – Dellamorte. Pojedinačna, prava Dylanova avantura iz stripa nikad (i nigdje) nije ekranizirana! Što se tiče kolaboracije redatelj/pisac romana, ona je bila minimalna; što će reći da je film sniman neovisno o Sclavijevom uplitanju. Navodno je Sclavi bio jako zadovoljan i oduševljen napravljenim filmom! To je znak da veliki stravaoci ipak misle jednako...

Težak je život grobara...

Pojedini elementi su dodirne točke dvaju svjetova naših dvaju junaka:

1. Nijemi debeljuškasti pomoćnik Gnaghi je sušta suprotnost brbljavom suhom Grouchou

2. Francescova opsjednutost ženom u koju je uvijek zaljubljen, a nikako s njom na zelenu granu (ovdje ta femme fatale nema ime, on je naziva Ona iliti tal. Lei), a Dylanova nepreboljena ljubav je Morgana (njegova majka, ljubavnica, opsesija)

3. Samog lika Francesca glumi Rupert Everett po kojem je Dylan Dog dobio svoj fizički izgled

4. Francescova fiksacija je vječito slaganje lubanje (vidi slike dolje), a Dylan opet nikako da posloži svoju galiju

5. Glavni neprijatelji u filmu su zombiji, a sa zombijima zapravo i započinje serijal o Dylanu Dogu

6. Francesco vozi bijelu Bubu, isto kao i Dylan (samo što Dylanova Buba ima broj tablica DYD666)

7. Najbolje sredstvo za tamanjenje zombija, a i svih ostalih je – pištolj! U Francescovom slučaju to je 1882 Swiss Army Schmidt Rubin 7.5mm (podatak kojeg sam saznao zahvaljujući jednom freaku sa imdb.com-a), a u filmu Gnaghi mu također zna dodati pištolj

8. Klasični stil odijevanja – crne traperice, bijela košulja i crni sako (That's me:-)

9. Dylan Dog i Dellamorte Dellamore – DD

Hoću li ikada sastaviti tu lubanju??!!

... o djelu: Dio 1.

Ova priča započinje u malom gradiću Buffalori, odnosno na povećem gradskom groblju gdje susrećemo mladog grobara Francesca Dellamorte (Rupert Everett) i njegovog nijemog poluretardiranog pomoćnika Gnaghija (François Hadji-Lazaro) koji iz dana u dan (a podjednako i tijekom noći) imaju probleme sa uskrsnulim zombijima. Koji se naravno hrane živim mesom i moguće ih je ubiti samo uništenjem glave; da to jesu klasični Romerovski elementi. «I uskrsnut će šesti dan...» - rekoše Ivan, a evo Apokalipsa započinje u Buffalori. Francesco ih stručno i vjerodostojno zove Povratnici ili «Returners». Iz dana u dan rade se isti poslovi, uobičajene aktivnosti koje se dešavaju na groblju. Izmjenjuju se živi i mrtvi, a naši čuvari groblja osim tih bezazlenih svakodnevnih poslova povezanih sa smrću, u svemu očajnički traže ljubav. Kolotečina koja Francesca uopće ne privlači, te ga uvlači u razmišljanja o samoj postojanosti svega, ljubavi i smrti, života te njega samoga:

«Tko zna da li ostatak svijeta uistinu postoji?»

Francesco nije «sam», prema njegovim riječima, ima on svog dobrog i jedinog prijatelja koji ga uvijek zove (telefonom). Da, to je Franco, po zanimanju knjigovođa (koji nekako previše zna što se dešava u Francescovom životu, hm!). Tijekom sahrane njezinog postarijeg supruga, mladi Dellamorte zagleda se i zaljubi poput Dylana u prekrasnu udovicu koju imenuje sa Lei (Ona) (Anna Falchi). Jedan mali detalj koji je vjerojatno vrijedno spomenuti je djevojačko prezime Francescove majke, Dellamore (Od ljubavi). Dellamorte – Dellamore, ljubav i smrt, dvije teme koje Sclavi oduvijek slavi i priča priče u njihovu čast. Istodobno, kao dešavaju se svakojaka ubojstva gdje je uvijek prisutan Dellamorte (Smrt), no «snalažljivi» inspektor Straniero (Mickey Knox) mu uvijek dobrohotno preporuča da se pripazi ubojice (dok Francesco uistinu ne počne povećavati broj svojih mušterija;)). Dellamorte sve više prelazi u neku vrst letargije i ravnodušnosti prema životu i smrti, jer svi ionako na kraju dolaze k njemu. Njegov zaključak: «Living dead... Dying living, are all the same!» Dakle, ionako je svejedno te Francesco upada u neku vrstu bolesne opsjednutosti mladom udovicom i smrću koja ga prati u stopu, bila ona personificirana ili stvarna. I kao što smo toliko puta vidjeli u stripu, konstantno se izmjenjuju živopisni elementi trash zombijskih filmova, uvijek uz pratnju cinično duhovitih komentara sa strane našeg nikad nasmijanog (smileless) grobara.

Angel of Pleasure ver. 1

«Will I see her again?»

Izgovorena šaptom, mantra je prekrasnoj ženi od strane Francesca koji na prvi pogled shvaća da je pronašao ljubav njegovog života. Na mjestu prepunom smrti, u srcu zaljubljivog grobara rađa se ljubav, rađa se opsesija... Zavedoše jedan drugog u hladnoj kosturnici, vodiše ljubav na sjajnoj mjesečini u povodljivoj strasti noći.... Pridružiše se anđeli užitka (vidi sliku gore) sve do ponovnog vraćanja realnosti... Je li uistinu taj čin ljubavi bogohulan čin, bezbožan, oskrnavljenje presvetog? Gdje su zapravo granice ljubavi? Kažnjavamo li one koji prijeđu prag? Majka i sin i duh sveti – razgolićeno (ne)sveto trojstvo.

«Will I see her again?»

Utjecaj korijena Mandragore tijekom reanimacije

«Najljepša živuća žena koju sam ikad vidio...», reče sam sebi Francesco kad pomisli o njoj. Hej, pa ovo bi bila fraza da je čuješ na ulici ili u disku sasvim normalan i uobičajen dio konverzacije uspaljenih muškaraca, ali kad to čuješ od grobara latentnog nekrofila dobiva sasvim novu dimenziju. Ključna riječ je «živuća» što pokazuje koliko je Francesco okružen smrću i koliko mu podjednako znače i mrtvi i živi. Mrtvi u filmu zapravo oživljavaju od korijena Mandragore, prema riječima samog Sclavija, a koje možemo vidjeti u par navrata u momentu kad vidimo kad se mrtvi bude (slika gornja). Pogledamo li pažljivo, tijekom jedne scene u filmu, pojavljuje se nadgrobni spomenik sa jednom latinskom poslovicom koja glasi «Usque tandem»[2] ili pojednostavljeno «Koliko još dugo». S obzirom da Dellamorte cijelo vrijeme naglašava koliko je neobrazovani te da mu je imenik jedina knjiga koju je pročitao u životu, to ne može bit njegovo djelo. Gnaghijev stupanj razvoja i da ne spominjemo... Ili neko nije onaj za koga se izdaje, ili je u igri netko treći.

Francesco: «Ne možeš! Ja sam živ!»

Lei: «Ja nisam žena sa predrasudama, ljubavi moja...» (vidi sliku dolje, opet)

Angel of Pleasure ver. 2

Ovdje i bestjelesne glave i retardi također «get one»... Eh!

... o djelu: Dio 2.

Možda se pitate kako, zaboga, nismo čuli za većinu ovih navedenih imena i filmova? Zbog sve veće hiperprodukcije američkih visokobudžetnih blockbustera sa VIP glumcima i visokom stupnju CGI-a te strašno popularnim teen komedijama, ovi filmovi teško nalaze puteve iz nepoznatih inozemnih produkcija do obične publike. No dobro, primarni razlog je ipak to što je većina ovih spomenutih filmova u najmanju ruku bizarna i nije baš prikladna za ukus širokih masa. Usto, postoje različiti pragovi tolerancije nekih osoba glede koncepata i prizora koje filmaš želi prikazati. Ipak, postoji nekolicina (i sve ih je više) ratnika otvorena za nesvakidašnje i nepoznato, uvijeke spremna da proširi svoje vidike.

Dusk and Her Embrace

Glede vizualnih doživljaja (vidi sliku gore), Soavi je stvorio mnoštvo prekrasnih i intrigantnih scena. Poput mjesta nazvanog Kosturnica (eng. ossuary), koje usprkos svojoj bezbožnoj namjeni i kao mjesto smrti, dobiva idiličnu senzualnost koja graniči sa morbidnom erotikom u sceni kad udovica Lei želi voditi ljubav. Momenat kad se Lei i Francesco poljube preko svilenih marame je poput motiva neke slike, a koja zapravo i postoji u stvarnom svijetu. Ta dotična slika je od avantgardne slikarice Rene Magritte (sjećate li se Golconde?) pod nazivom «Les Amants»[3]. Što još? Senzualne scene vođenja ljubavi pod punim mjesecom uz pratnju svjetlucavih Will-o-wispa[4]. Momenti viđenja Smrti (vidi slike dolje) koja u više navrata porazgovara sa Francescom. Atmosfera je pretežito nabijena nekom tamnom privlačnošću, erotskim nabojem uz prisustvo smrti. Muzika odlično prati samu radnju, a naslovna skladba uistinu prožima događaje. Sve pjesme koje se recitiraju u filmu dolaze iz Sclavijeve knjige, a to su one poznate dylanijate posvećene smrti koje nalazimo na svakom koraku u njegovim stripovima. Na kraju sam dodao jednu koja mi zvuče najbolje i zato jer mi zvuči jako poznato:

Death on wings

Filthy Death the leering clown[5]

Death, death, death comes sweeping down,

Filthy death the leering clown,

Death on wings, death by surprise,

Failing evil from worldly eyes,

Death that spawns as life succumbs,

While death and love,

Two kindred drums,

Beat the time till judgement day,

An actor in a passion play,

Without beginning,

Without end,

Evermore,

Amen.

Beatifikacija nesvetog

Vizualni Art, Romerovski Šund, giallo & trash, apsurd, nadrealizam ili realizam? Ona je sve to i još ponešto. Koliko je Sclavi autor sklon onirizmu i prikazivanju svega na dvoličan, neodređeni način; toliko je Soavi redatelj koji prihvaća redateljske pothvate tog tipa. Uzaludnost, apsurdnost, letargija većine likova, neopozivo ukazuje na tu nemilosrdnu neminovnost, Smrt. A onda opet život... Kako se mnogo likova prije ili poslije upita ima li dotičan prekinuti nečiji život, tako se i Dellamorte također pita, ima li pravo ubrzati njegovo novo rođenje ili prekinuti njegovu smrt. Sve je to i nevažno i važno u poređenju u kolikoj je mjeri sve to vjerodostojno. Ionako će na kraju svijeta svi mrtvi uskrsnuti. Da, to je ipak pitanje vremena. I pitanje mjesta također, možda će sve početi u nekom malom talijanskom gradiću...

A SAD ULAZITE U DIO KOJI SADRŽAVA ELEMENTE KOJI VAM MOGU POKVARITI GLEDANJE FILMA

(neminovni spoiler-i) Here be spoilers;))

Na kraju puta...

Mnoštvo je teorija o tome koje je zapravo pravo značenje filma. I mnogi od vas se sigurno pitaju, o kojoj li se tu bizarnoj realnosti uopće radi te ima li tu uopće kakove važnije poante? Treba li film doslovno shvatiti ili postoji neko (ne)racionalno objašnjenje? Za one koji su skloni prihvatiti prvu varijantu, ako su i slučajno ispočetka sumnjali, siguran sam da će se malo obeshrabriti kad vide završne scene filma i probaju film u glavi malo zavrtiti unazad. Od te točke film nam daje mnogo toga za razmišljati i podastire nam inicijativu da ga još jednom «pažljivije» odgledamo (u gledanje filma dvaput ne upuštaju se mnogi, pogotovo ako je neki bizarni talijanac) i na drugi način protumačimo pojedine scene i akcije likova. Pa čak ni to nije dovoljno da se egzaktno utvrdi poanta djela. Da je Sclavi autor sklon misterijama koje okružuju njegove junake, bio to strip ili knjiga, to smo mogli vidjeti preko razvoja radnje cijelog njegovog opusa na Dylanu Dogu. Još i sad ispredaju se razne teorije, pa će o dotičnome još biti govora. Film je bogat izvor raznih simbola koji se mogu drugačije protumačiti od različitih gledatelja. Primjerice, famozno trojstvo kojeg mogu tvoriti više elemenata, ovisno o kontekstu simbola kojeg želimo prikazati i značenja koje želimo protumačiti.

Sretan završetak?! Dellamore é Lei

Neki vele da je Francesco zapravo Francov fikcionalni lik (Franco=Francesco), jednako kao i svi likovi koje Francesco susreće i filmu (Gnaghi, Francesco, Franco - trojka). Dokaz za to nalaze u činjenici da Francesca mnogi prozivaju inženjerom, no to je engleski prijevod. U originalu, odnosno u talijanskoj dubbed verziji, rabi se talijanski pojam «Ragionere» što može značiti i inženjera i knjigovođu/računovođu (što je Francovo zanimanje u filmu). U Italiji se ponekad ljudi koji rade u uredu (Franco) klasificiraju kao «Ragioneri» bez obira na to imaju li titulu «Diploma di Ragioniere». Inače sam Sclavi je bio knjigovođa te možemo pretpostaviti da shvaća probleme i posljedice koje proizlaze iz birokracije. Sama verzija njegovog pakla je birokratski raj u koji ljudi dolaze nakon smrti. Franco na kraju govori Francescu da ga uopće ne poznaje, nek ode («Go Away!»); a istog trena zatim se Francesco i Gnaghi otpreme na put van Buffalore. U plavoj sobi Francesco ubija 3 puta, 3 žrtve leže na podu. Je li to bilo ključ? Tek kad prođu kroz tunel života=smrti shvaćaju istinu, a ona se skriva u tome da ništa zapravo nije stvarno. U filmu možete vidjeti na par mjesta gdje Francesco spominje «Tko zna da li ostatak svijeta uistinu postoji?», tj. ima li za njega još nečega osim toga što je izmišljeni lik u nečijoj glavi? Ili prema stripu – Dylanova sadašnjost ne postoji, on je samo živi mrtav (Zona sumraka) koji se sjeća. Ili pak uzmemo li u obzir noviji Napoleone gdje se on susreće sa Dylanom, Dylan se tu također pomiruje sa činjenicom da je samo zamišljeni lik u nečijoj glavi.

Plava soba unutar ništavila (3 žrtve za prolaz)

Jedna druga teorije govori o Buffalori kao o Čistilištu, odnosno Purgatoriju u kojem se nalaze naši glavni likovi. I Gnaghi i Francesco i Franco (možda i Ona), svi su oni povezani sa smrću, a s druge strane s ljubavlju. Djeluju iz ljubavi, no ponekad smrtonosno. Čistilište je apstraktno privremeno mjesto poput pakla u koje dolaze svi oni koji ne mogu u raj dok se ne pokaju za svoje grijehove i ne shvate svoju pogrešku. Dakle, Francesco bi u svom prošlom životu kojeg se ne sjeća mogao biti ubojica žene koju je obožavao, vjerojatno iz nekog ljubavnog razloga - ljubomore, neizvraćene ljubavi, tragedije, opsesije; mnogo je vjerojatnosti. Ta ista žena vraća se mnogo puta u različitim ulogama, ali s istim licem, tijelom i željom za strašću. Francesco 3 puta ponavlja istu grešku. Gnaghi je mogao u svoje vrijeme biti pedofil, što se vidi iz njegove opsesije gradonačelnikovom maloljetnom kćerkom. A tu je i njegov mali mrtvački sanduk kojeg koristi kao kovčeg, a mislim da ga koristi i kao improviziranu violinu. Francesco i Gnaghi su u svojem posebnom paklu gdje moraju svakodnevno tamaniti žive mrtvace. Franco, također ubojica koji je možda ubio svoju ženu i djecu kako se to spominje u filmu, a nalazi se u svom privatnom paklu – birokracija, gomile papira koji se nikad neće riješiti (usporedi birokratski pakao iz DD). Znači, po ovome, jedini slučaj kad možeš izbjeći pakao, a napraviš smrtni zločin, je da to napraviš iz ljubavi. Na samom kraju, već kad radnja kreće ka svome najbizarnijem vrhuncu, Francesco shvati Francovo buncanje kao zapovijed da odu iz Buffalore. Kad dođu do kraja svojeg puta, oni ne mogu prijeći zbog toga jer nisu shvatili svoje grijehe te još nisu spremni. Iz tog razloga je umjesto puta u neko drugo mjesto preda njima stajao kraj ceste koja očigledno nikamo ne vodi. Tako se oni vraćaju nazad, bogatiji za jedno iskustvo više, u to isto Čistilište u kojem će možda ostati zauvijek (uvijeke, amen!). Budući da Čistilište ne znači zauvijek, već neodređeno privremeno, onda Buffalora ipak može biti pakao ali samo privremeni.

Ljubav & mjesec

Prijašnje teorije ne uključuju značenje trostrukog pojavljvanja djevojke nazvane Lei i nisu toliko simbolične naravi. Ona (Lei), simbol je opsesivne ljubavi i uzaludnosti koju takva ljubav nosi. Tendencija zaljubljivanja u istu osobu uvijek iznova sve do dana svoje vlastite smrti, u duhovnom smislu, naravno. She 1 Francesco je htio zavesti sa divljom strašću i pohotom, no takva igra završila je tragično. Vidjevši šansu sa She 2, Francesco joj se htio približiti odbacivši svu svoju muškost, svoje ultimativno oruđe seksualne želje, no situacija je opet bila obrnuta kao i u prvom slučaju. Treći put pristup She 3 bilo je vrhunac dvaju prijašnjih pogrešnih pristupa – neobuzdana strast, opsesija, gnjev. Isto tako, She 3 svršila je 3 puta, što zatvara čarobni krug. Kao potvrda tome je konačno miješanje tih 3 elemenata u vatrenu stihiju, što je zapravo bilo 3. put jer je 3. čin svršidbe bilo lažan (fejker). Sve 3 She htjele su moćne i bogate muškarce (neustrašivi postariji ljubavnik zasigurno pun para, agresivni silovatelj gradonačelnik, mušterija koja daje seks za novac). Francesco nije imao šanse ni sa jednom od njih, svakim susretom iznova bio je osuđen na propast (što bi moglo, a i ne asocirati na paklene muke koje nikad ne završavaju u paklu, ili za Tantala – tako blizu, a opet tako daleko). Gnaghi je Francescova sušta suprotnost, simbol nevinosti. Poput djeteta, on je aseksualan, plah, uplašen u okrutnom svijetu odraslih i njegova želja nije seks već prisustvo prijatelja s kojim će dijeliti svoj mali svijet. Baš razlog što je Gnaghiju dostatna samo Valentinina glava, koja je gubitkom svoga tijela izgubila svoj seksualni aspekt, dokaz je Gnaghiju da je sad i ona slobodna i nevina poput njega te njih dvoje nastavljaju zajedno u idili. Dok okrutna sudbina (ako ona uopće i postoji) na kraju ne pošalje Gradonačelnika koji kao simbol zrelosti i odraslih zauvijek naruši taj sklad. Uočimo broj 3 koji se ponavlja u mnogim kontekstima.

Vratimo se na finalnu scenu kad Dellamorte i Gnaghi dolaze do kraja puta te mali lijes pada u maglovit bezdan praznine. Ona označava kraj njegovog nihilizma te pomirenje sa njegovim postojanjem u Buffalori. Pokušava smrtno ranjenom prijatelju skratiti muke, no nakon trenutka promišljanja shvaća da je tijekom film ubijao i žive i mrtve bez pokajanja i razloga i to iz samo jednog razloga – opsesivne ljubavi. Da, bio je igrač u Igri strasti (Passion play)! Sva su njegova djela bila zločini iz strasti, uzrokovani opsesivnom potrebom za ljubavlju. Ne može ubiti Gnaghija, svog jedinog aseksualnog prijatelja jer on je sušta suprotnost njemu; jednako kao što su strast i gnjev suprotnosti nevinosti. On je bio simbol ljubavi kojeg je tražio cijelog svog života, neseksualni drug za kojim je težio cijelog svog života. Ili kažimo jednostavnim riječima, prijatelj... Nisu zamijenili identitete, već jedno i drugo potvrđuju da razumiju jedan drugog i koliko njihovo zajedništvo doprinosi boljem životu. Snijeg koji počinje padati i polako gutati oboje, vjerojatno simbolizira mir, spokojnost, ponovo spoznatu nadu pa makar Gnaghi i Dellamorte ne napuste Buffaloru. Francesco je oduvijek je bio noćni čuvar groblja (zajedno sa Smrću) i njegova uzaludna borba da postane ono što nije vodila je sve nasilnijim i nesmislenijim činovima. I konačno, kad je to spoznao, sigurno mu se otvorio cijeli novi svijet koji nije onakav kakvim ga je oduvijek zamišljao.

Gnaghi: «Da li me možeš odvesti kući? Molim te...»

Dellamorte: «Nja!»

[edit]



[2] Quo usque tandem?

"Koliko još dugo?" — iz Ciceronovog govora Rimskom senatu glede zavjere Catilina: Quo usque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? tj. "Koliko ćeš još dugo, Catilina, zlouporabiti našu strpljivost?".

[4] Francesco ih naziva Nightwatchers – Noćni čuvari

[5] Prijevod aut. «Nečista Smrt cerekajući klaun»

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Poslednji konvoj
    Kod: MM VEC 27
    Ocjena: 80%
    Vrijeme: 23.6.2021. 0:57:00
    Autor: Dwayne_Looney
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 270
  • Šeikova robinja
    Kod: KM ZS 303/307
    Ocjena: 88%
    Vrijeme: 21.6.2021. 0:31:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 6
    Broj pogleda: 848
  • Winnipeg
    Kod: TX LIB 108
    Ocjena: 73%
    Vrijeme: 19.6.2021. 0:23:00
    Autor: tex2
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 942
  • Uz rijeku
    Kod: ZG MX 40
    Ocjena: 62%
    Vrijeme: 15.6.2021. 1:33:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 7
    Broj pogleda: 1530
  • Kraljica tame
    Kod: KT VG 84/85
    Ocjena: 79%
    Vrijeme: 12.6.2021. 0:10:00
    Autor: Spock
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 1047

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Ku Klux Klan
    Kod: KT LMS 508/509
    Ocjena: 67%
    Vrijeme: 15.4.2021. 22:08:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 11
    Broj pogleda: 2134
  • Krik vile smrti
    Kod: ZG LU 301/302
    Ocjena: 77%
    Vrijeme: 17.4.2021. 23:18:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 15
    Broj pogleda: 2046
  • Osveta
    Kod: NN LIB 67a, b
    Ocjena: 96%
    Vrijeme: 9.5.2021. 18:55:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 2037
  • Kad grad umire
    Kod: NN LIB 65c/66
    Ocjena: 94%
    Vrijeme: 7.5.2021. 16:48:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 2027
  • Četiri saučesnika
    Kod: KM ZS 154
    Ocjena: 88%
    Vrijeme: 1.4.2021. 22:36:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 5
    Broj pogleda: 1643

Aukcije

Forum