Parkerova Istina

Epizoda Istina vjerojatno najdublje ulazi u apstraktnu, a opet živahnu filozofsku raspravu u cjelokupnom serijalu o Kenu Parkeru (ostavljam, naravno, mogućnost da netko vidi još dublju raspravu u nekoj drugoj epizodi). Već sam početak priče unosi moment neobičnosti – jer se naslov epizode nalazi tek na trećoj stranici. Kasnije ćemo shvatiti da to nije samo estetska novina, nego i temelj svega što se kasnije zbiva. Jer prije naslova idu dvije dramatične stranice na kojoj vidimo određene činjenice – dva čovjeka u pustom kraju pored vatre, dolazi do pucnjave, jedan biva ubijen, drugi (kasnije saznajemo), teško ranjen, ipak ne uspije preživjeti. Što se točno dogodilo?

Stanovnici Bitter Creeka (gorkog potoka) odmah znaju odgovor: Navajo Indijanci napali su i opljačkali dvojicu kopača zlata. To će im tako ispričati i onaj kopač koji je poživio još dan dva. Pritom dodavši i da je osobno vidio istu skupinu Indijanaca kako dva dana ranije ubijaju meksičke stočare. Ali, mladom šerifu Arthuru nešto u toj priči smeta. Smeta i Kenu Parkeru – jer kako je moguće da su Indijanci bez problema pobili cijelu skupinu stočara, a onda im, i pored faktora iznenađenja, izmakne jedan od dvojice napadnutih kopača?

Stoga šerif Arthur iznosi i drugu mogućnost – da su se kopači sami međusobno pobili i da je onaj što je nakratko preživio zapravo ubio svog prijatelja. Ni s tom verzijom nisu svi zadovoljni, jer su kopači bili nerazdvojni prijatelji, skloni alkoholu, ali dobroćudni.

Imamo, dakle, određene činjenice, a imamo i barem dvije moguće interpretacije tih činjenica. Netko bi mogao pomisliti kako ćemo sada ovdje imati zgodnu filozofsku pričicu o tome kako su uvijek moguća različita tumačenja. Međutim, autorima Kena Parkera nije stalo do pukog izmotavanja na temu tumačenja činjenica. Jer sudionici ove rasprave o istini nisu dokoni filozofi, nego ljudi koji imaju dubokih osobnih razloga da prihvate jednu od dviju (ili tko zna koliko) mogućih verzija. Mještani, na čelu s moćnim Arthurovim puncem, Noelom Tavernierom, spremniji su prihvatiti prvu verziju. Oni su već doživjeli pokolj od strane Navajosa, pokolj u kojemu je i sam Noel ostao bez supruge i dvoje djece. Jedan od najemotivnijih momenata u epizodi jest kada Noel pogureno stoji nad njihovim grobovima i mi na licu jednog lokalnog moćnika vidimo ljudsku, tragičnu bol (str. 46). I ne čudi onda što se problem istine pokušava riješiti metodama koje zapravo i ne vode utvrđivanju istine. Noel je dovoljno moćan da svoje tumačenje nametne drugima. Napokon, i oni su pretrpjeli sličnu tragediju, pa su više nego skloni Noelovoj verziji.

S druge strane tu je jedina Noelova kćer, Mary Jo. Ona bi htjela dogovor svog oca i svog supruga: „Obojicu vas volim! Kome se prikloniti? Protiv koga?“, vapi Mary Jo (str. 70). Ni njoj, dakle, nije stalo do toga da se utvrdi istina, nego da se načini konsenzus, da obje strane malo popuste i izgradi se svima prihvatljiva verzija priče. Kada na vrhuncu radnje Mary Jo odluči izdati Arthurov i Parkerov plan oslobađanja starog Indijanca, ona čini nešto sasvim u skladu s vlastitom strategijom: hvatanjem i vješanjem nesretnog Indijanca nestaje svaki razlog daljnjoj svađi i time ona pokušava konačno dovesti do pomirenja.

Zanimljiva je i reakcija samog Indijanca – on na sve gleda kao na sudbinu i ničim ne pokušava obraniti sebe, pa ostajemo uskraćeni za njegovu verziju priče: „Nema smisla bojati se vlastite sudbine. Nitko ne može izbjeći što je zapisano … Nema se smisla ni buniti!“, rezignirano i hrabro rezonira Indijanac suočen sa skorom smrću.

Jedini koji žele utvrditi što je stvarno istina jesu Ken i Arthur. U tu svrhu oni čak smišljaju i plan kako doći do istine i kako spriječiti gnjevne mještane da objese Indijanca kojemu su već pobili sve što je imao. Jedan mještanin, Bert, odlazi provjeriti kod Meksikanaca jesu li oni stvarno stradali. Mary Jo šalju prema vojnoj utvrdi, kako bi vojska štitila zakon. Plan, kao što smo već ranije ukazali, propada i Indijanca nemilosrno vješaju. Ken nije zbog toga sretan, ali ne može se reći kako nije bio spreman za takav razvoj događaja. Šerif Arthur, kojemu je njegov moćni punac već oduzeo značku, odlazi s Kenom, ostavlja svoju suprugu i mjesto u kojemu je mislio provesti svoj život.

I na posljednjoj stranici zbiva se najzanimljiviji dio priče: Ken zapaža kako iz daljine juri Bert, očito s viješću o pravoj sudbini meksičkih stočara. „Hoćete li ga pričekati?“, pita Ken Arthura. „Ne“, odgovara rezignirani Arthur. „Ne zanima vas istina?“, pita Ken, posljednji sudionik priče kojemu je do nje stalo. „Zar je ona bitna?“, izriče Arthur svoj konačni sud o cjelokupnom događaju i o istini. I mi ostajemo znakovito i neumoljivo uskraćeni za spoznaju o tome što se zapravo dogodilo. Ako tražimo razloge zašto je Ken Parker ispao najnepopularniji Bonellijev junak, onda nam je nakon čitanja ove epizode to kristalno jasno: jer Ken Parker ne zadovoljava standardnu čitateljevu glad za otkrićem istine.

Filozofija istine

Kao što znaju svi bolji poznavatelji serijala o Kenu Parkeru, rasprave koje se u njemu vode su anakrone, ne spadaju u epohu o kojoj govore. To su, ustvari, naše rasprave, koje traju i dan danas. Što je istina? glavno je pitanje ove epizode; pitanje koje nam odzvanja istovjetne riječi Poncija Pilata na suđenju Isusu. I odgovor koji nam strip daje kao da ponavlja Pilatov odgovor – nije bitno što je istina, nego je bitno što ljudi misle. Istina je nedohvatljiva, možemo znati samo određene činjenice, ali ne i cjelokupnu istinu. Prihvaćena verzija nije i jedina moguća, nije niti najbolja, ona je prihvaćena zato što određeni mehanizmi moći to tako određuju. Kao što vidimo u ovoj epizodi, nisu to potpuno svjesni mehanizmi – mještane Bitter Creeka vodi žeđ za osvetom, a ne pažljivo osmišljena racionalna strategije.

Epizoda po svojoj ironiji spram istine podsjeća na Kurosawinog Rašomona. Ali glavno nadahnuće vjerojatno nije ovaj genijalni film, nego Nietzsche, koji u svojoj čuvenoj rečenici kaže da nema činjenica, nema istine, nego postoje samo tumačenja. Veli li to Nietzsche trijumfalno, ili je rezigniran poput Berardija, tema je za zasebnu raspravu. Kao što nikada nećemo saznati što je točno mislio Pilat s onim svojim pitanjem – sprda li se on s unaprijed osuđenim Galilejcem ili razočarano konstatira da nam istina stvarno nije bitna. Ono prvo bi, vjerojatno, rekao Evanđelist Ivan; ono drugo bi vjerojatno rekao Mihail Bulgakov u Majstoru i Margariti.

Nama, na kraju, bude čak i žao Kena, jer je on posljednji modernistički Mohikanac objektivnosti istine. Ali, žaljenje za Kenom nije samo žaljenje za jednim izmišljenim likom, nego i žaljenje za najvećim ubojstvom u povijesti čovječanstva. Ubijena je istina i naša se epoha s tim ubojstvom, voljno ili nevoljno, složila. Danas živimo u epohi tisuća istina, koje ne shvaćamo pretjerano ozbiljno i do kojih nam nije ni osobito stalo. Konačni sud o tome vjerojatno će izreći neka druga epoha, ako do nje ikada i dođe.