Početak jedne ljubavi

Rođen sam 1990. godine, dakle – poslije zlatne ere stripova u bivšoj državi, ako se zlatnom erom može nazvati razdoblje u kojemu je dosta stripova bilo obogaljeno izbacivanjem stranica, a serije i nisu baš previše pratile originalne numeracije određenih junaka, naravno. Ipak, izgleda da su tada stripovi tada bili puno popularniji i dostupniji širim narodnim masama nego što je to slučaj danas.
Roditelji sa stripovima nisu imali apsolutno nikakve veze, u prvim godinama života nisam imao pojma što je Dnevnik, ZS, LMS, nisam nikad čuo za pustolovine nekog lika u crvenoj košulji bez rukava koji se kao Tarzan baca tamo–amo po drveću, za sjedokosog američkog pilota u Brazilu, niti za rendžera koji sa svojim sinom i kompanjonima utjeruje zločincima strah u kosti širom Divljeg Zapada. Isto tako, nitko od rođaka mi nikad ništa nije spominjao, iako sam kasnije saznao da su neki imali svoje kolekcije, ali nije im padalo na pamet da bi se nekome malcu to moglo svidjeti. Pa kako je onda počelo?

Otac mi je rekao da sam kao mali na televiziji rado gledao kvizove Brojke i slova, te Kolo sreće. Da budem iskren, ovoga prvog se ne sjećam nikako, dok se Kola sreće i Olivera Mlakara sjećam. Doduše, mutno i kroz maglu, ali neke sam stvari upamtio. Pričao mi je da sam tako počeo učiti slova i čitati svoje prve riječi, prije osnovne škole. Kao što rekoh, većina tih sjećanja obavijena je maglom, ali ono čega se sjećam malo bolje je jedno ljeto u Zaostrogu, 1995. godine.

Brat i ja smo ljetovali s roditeljima, i sjećam se da je majka povela mene da kupim sladoled, dok je mlađi brat ostao s ocem na plaži. Dok sam razmišljao koji okus da izaberem, jedna šarena sličica privukla je moju pažnju. Neki kauboj u žutoj košulji kleči i drži uperen pištolj u crnca koji sa kopljem trči prema njemu. Sladoled mi je već kapao po bosim nogama dok sam pokušavao sročiti naslov.

„T-ho-n-ga ti-ra-nin“ – zamuckivao sam, dok me majka lagano vukla za ruku da se vratimo na plažu. Naravno, tvrdoglav kakav jesam, pitao sam je što je to, pa se nije mogla izvući bez objašnjenja. Dobrodušni brkati prodavač joj je pružio strip da pregleda i odluči je li to za mene, a kako je bio poprilično jeftin (otprilike nekih desetak kuna), odlučila mi je udovoljiti tako da ga kupi, vjerujući kako će bar neko vrijeme imati mira na plaži dok ja budem zaokupljen najnovijom igračkom.
Rekoh, još sam uvijek učio čitati, pa mi je za strip od stotinjak strana trebao gotovo cijeli dan, ali taj dan nikad neću zaboraviti! Nekoliko minuta poslije otvaranja, oko mene odjednom nije više bilo roditelja, more i plažu Dalmacije su zamijenili kamenje i grmlje Arizone, a umjesto vike ostalih turista čulo se puškaranje i uzvici bandita. Odnešen sam preko oceana, tisuće kilometara zapadno i desetke godina unazad. Kao opčinjen sam vrtio stranicu za stranicom, pokušavao doviknuti dvojici rendžera odakle im prijeti opasnost i osjećao olakšanje svaki put kad bi se oni izvukli iz problema. Svijet iz neke druge dimenzije je nastao pred mojim očima, nisam bio svjestan što se događa oko mene dok sam bio udubljen u strip. Nakon što sam pročitao sve, vrtio sam stranice nazad i uživao u slikama, a buđenje je uslijedilo predvečer kad su me roditelji poveli s plaže.

Jednostavno, tad sam znao da je to to! Sutradan sam uhvatio tatu za ruku i poveo ga na isti kiosk, a brkati prodavač se smiješio jer je vjerojatno shvatio što mi se dogodilo. Naravno, ja tad nisam imao pojma ni o čemu – nisam znao da postoje različiti junaci, da se u nekoj drugoj zemlji izdaju priče koje se kod nas prevode, da postoji i određeni redoslijed epizoda... Meni je bilo važno samo da ponovo mogu osjetiti da se nalazim usred neke pustolovine i propinjao sam se koliko sam mogao da vidim ostale šarene sličice koje je prodavač izložio pred mene. Bilo je to vrijeme Slobodne Dalmacije, kad si za dvadesetak kuna dobijao tri stripa u paketu i tata je nakon nekoliko minuta krenuo sa mnom nazad prema plaži, lakši za stotinjak kuna, ali s naramkom od pet komada po tri stripa u rukama. Većinom su to bili Zagor i Tex, početni brojevi Slobodne Dalmacije koje i danas čuvam.
Ostatak ljetnog odmora sam većinom proveo na način kao i prvi dan s Texom – trganje zaštitnog najlona, razgledavanje stripa, čitanje, ponovno gledanje slika... Vjerujem da sam jedno od rijetke djece koje se tog ljeta nije kupalo gotovo nikako. Čitanje je išlo sve brže i brže, već sam i u glavi počeo povezivati neke pojmove, shvaćao da ima više junaka, da su neke epizode povezane, da se neke nastavljaju na prijašnje i slično.

U Mostar se vratio drugi Nikola. Taj Nikola je od tog trenutka počeo češće posjećivati kioske blizu svoje kuće, koje prije nije toliko ni primjećivao. Prodavači su me upamtili, znali su što tražim i uvijek su nove primjerke ostavljali za mene. Naravno, nije bilo lako dostupnog interneta i nisam imao previše informacija o tome koje su epizode izašle prije, jedino što sam znao je koja je naslovnica iduće epizode. Tom razdoblju pripadaju i neki od najljepših trenutaka mog života, koje nikad neću zaboraviti. Koliko sam samo vikenda proveo kod svoje bake na selu, uvijek dolazeći s hrpom stripova pod ramenom, po danu bih se igrao sa susjedima, a uvečer uživao uz nove pustolovine Texa i Zagora... Trenuci iščekivanja nove epizode nakon napetog završetka stare su tada bili nevjerojatno dugi, a osjećaj otvaranja novog stripa nemjerljiv s nečim drugim.

S idućim godinama je došlo do mog boljeg upoznavanja sa svijetom stripa, već sam poprilično dobro znao tko je što u tom svijetu, što mi nedostaje, što trebam nabaviti, što mi se sviđa više, a što manje. Neki likovi (poput Nathana ili Martina) me nisu uspjeli toliko privući, na njihovo su mjesto došli neki novi (Mister No i Lazarus), koji su mi bili više nego odlični, dok je Tex bio i ostao prva ljubav.

Situacija se mijenjala s godinama i što se tiče okoline. Ispočetka je svima bilo simpatično vidjeti dečkića koji se zabavlja uz stripove, ali s dolaskom srednje škole i puberteta, pogotovo u maloj sredini, lako postajete čudak ako radite nešto što nije baš mainstream. Djetetu koje se tek razvija u mladića nije baš lako slušati komentare i trpjeti čudne poglede dok na kiosku uzima nove brojeve svojih omiljenih junaka, a ako tome dodamo i činjenicu da sam morao učiti za poprilično tešku srednju školu i trenirati dva puta dnevno, te propast strip-izdavaštva Slobodne Dalmacije (koja mi je tad bila jedini izvor stripova), dobit ćete koliko-toliko uvjerljivo objašnjenje i opravdanje zašto sam prestao čitati. Ludens je došao na tržište sa poprilično neredovnim ritmom izlaženja, pogubio sam se nakon pauze koju su napravili nakon što je SD stala, pa su stripovi kod mene malo maknuti u stranu.

Međutim, takvoj ljubavi se čovjek mora vratiti kad-tad. Sve češća upotreba interneta me je jednog dana dovela do ove stranice! To je bio pozitivni šok koji me ponovo naveo na prašnjave puteve Arizone, močvare Darkwooda i uzdigao u trošnom Piperu na nebo iznad Amazonije. Sve one kockice koje su prijašnjih godina nedostajale u mozaiku su sada sjedale na svoje mjesto, svaki dan je slika postajala potpunija. Uz mnoštvo informacija o raznim edicijama, redoslijedu epizoda, novim izdavačima, te uz virtualno društvo ostalih ljudi – pravnika, inženjera, ekonomista – sve redom „čudaka“ poput mene, vratio sam se na put kojim sam koračao prije tri-četiri godine. Nije bilo lako popuniti kolekcije određenih junaka nakon toliko duge pauze, ali većinu zacrtanih ciljeva sam odradio, što je velikim dijelom zasluga rukometa i nekih novaca koje sam u njemu zaradio. Svaki dan su se stare uspomene sve više i više nadopunjavale novim informacijama, omogućujući mi povezivanje mog djetinjstva sa sadašnjošću.

Došla su neka druga vremena, stripovi se sada češće čitaju skenirani, kupuju preko striparnica ili naručuju na internetu, epizode se vežu u knjige i nema više napetog iščekivanja nastavka, ali osjećaj kad u ruke dobiješ novi strip i trenutak kad te iz naslonjača u koji si udobno zavaljen ponese kroz prostor i vrijeme je uvijek isti i nikad ga ništa neće promijeniti. Sada sam u godinama kada završavam fakultet, spremam se za posao, ako Bog da, kroz određeno vrijeme i za ženidbu i za djecu, nisam više bezbrižni klinjo. Međutim, svaki novi strip me uvijek vrati u jedno veselo ljeto sredinom devedesetih, jedan kiosk pored plaže u Zaostrogu, opet vidim malca kojemu sladoled kapa po nogama dok on bulji u sliku čovjeka u žutoj košulji s pištoljem, zamuckuje čitajući naslov, nemajući pojma da će mu taj jedan slučajni pogled promijeniti i obogatiti život. To je najveće bogatstvo koje su mi dali stripovi, to se ne može kupiti ničim i na tome ću im uvijek biti zahvalan!