Snježne Bonelli priče

Snijeg. Ah, taj snijeg. Ima nešto posebno u njemu. Snijeg je za mene jedan od najprirodnijih fenomena koji mi predstavlja prvu asocijaciju na djetinstvo, fenomena koji me svake zime kad pahulje počnu lepršati zrakom, podsjeti na sretnije, bezbrižnije dane. Postoji termin koji se naziva emocionalno pamćenje, što bi značilo da su naše emocije povezane sa sjećanjem, tako da kad se sjetimo nekih događaja, sjetimo se i emocija povezanih s njima. Vjerujem da mnogi od nas imaju sretna sjećanja iz djetinjstva na zimske aktivnosti i radosti koje nam je pružio snježni pokrivač, tako da i danas, kad smo odrasli i kad ugledamo te pahuljaste tvorevine koje kruže zrakom, sjećanja naviru i osjećamo se jednostavno – sretnima!

ReemCP na snijegu tijekom 80-ih

Snijeg u mom mjestu nikada nije bio raritet. Odrastao sam i dan danas živim u jednom malom mjestašcu na sjevernim obroncima Velebita, na oko 800 m n.v., u granicama Parka prirode Velebit, gdje vladaju dosta hladne i oštre zime i koje znaju redovito trajati po nekoliko mjeseci. Imam puno krasnih uspomena na djetinstvo vezanih za snijeg, a i vjerojatno je razlog tome što sam odrastao u takvom okruženju kao dijete i proživljavao te duge, hladne zimske mjesece. Kao dijete, nikad nisam imao posla sa nekim stvarima kao što su ih imali odrasli kad bi pao snijeg. Poput čišćenja snijega kako bi mogli osloboditi prilaz garaži i autu, pa ponovnom lopatanju kad bi nakon toga naišla ralica i gurnula ogromnu hrpu snijega na svježe očišćen prostor, pazili su da se veće količine snijega ne nakupljaju po krovovima kuća da ne bi došlo do oštećenja, brinuli u danima kad bi nestalo struje da ne bi došlo do smrzavanja cijevi, kako doći po nas u školu kad su ceste bile loše očišćene i veoma često loše prohodne, kad auto nije htio upaliti, briga o ogrjevu, hoće li ga biti dovoljno za cijelu zimu ne bi li nama najmlađima bilo toplo.

Mukotrpno čišćenje snijega u Krasnu 50-ih

Ne, mi djeca nismo imali niti jednu od tih briga. Kad bi bila zima i kad bi bio snijeg, to je instantno značilo veselje iz naše perspektive i puno mogućnosti za razno-razne igre. Od sanjkanja, skijanja, pravljenja snješka, grudanja, izgradnje snježnih utvrda ili jednostavno ležanje na snijegu i svega onoga što je u tom trenutku dječja mašta polučila. Sjećam se da ja i moja starija sestra, inače odlični učenici, nismo voljeli ujutro ustajati kad bi bila zima i snijeg, jer su jutra bila veoma hladna, a i imali smo oko 2 km za hodati do škole. Naši roditelji i nisu uvijek bili u mogućnosti voziti nas u školu autom jer bi ralica tek kasnije očistila put, ali i zbog njihova posla. Imali su pravu muku dok nas ujutro pokrenu, a da stvar bude gora, morali su otići na posao prije nego što smo mi krenuli u školu, pa bi se morali pobrinuti da ustanemo i funkcioniramo prije nego što oni odu. Tu je bila i naša baka koja nas je povremeno čuvala. A bilo je dana, kad je toliko palo snijega, da se učitelji, koji bi putovali iz Senja, nisu mogli probiti kroz snijeg pa te dane ne bi imali nastavu, ili kad bi nestalo struje pa škola ne bi imala grijanja što je također značilo da smo oslobođeni škole. Sjećam se takvih jutara kad bi nam roditelji rekli da danas nema škole i da možemo nastaviti spavati, a zanimljivo, u takvim situacijama naša reakcija je bila potpuno suprotna! Brže bolje bi ustali iz kreveta, odjenuli svoje dječje skafandere i što je brže moguće bilo, izjurili napolje na snijeg i bili tamo sve dok nam obrazi ne bi porumenili od studeni i kad nam je bilo dosta, vratili bi se kući jer smo se zaželjeli topline koju nam je pružao naš skromni dom i šalice toplog, domaćeg kompota od jabuke.

Kao što je snijeg predstavljao veliku radost u djetinstvu, tako je i strip jedna od onih glavnih poveznica sa djetinstvom. Upravo je zima bila godišnje doba kad sam redovito čitao stripove, ponajviše Bonellijeve strip junake, a od njih najviše Zagora. Jer i u tim okolnostima kad bi nekada nestalo struje, strip je došao kao odlično sredstvo da se u takvim momentima ubije dosada i mislima otputuje u jedan, posve drugi svijet. Još kad bi nabasao na one stripove koji u sebi imaju snijega, sreći nije bilo kraja. Zabava je bila zagarantirana i ugođaj upotpunjen.

1990. godine na kioscima pojavilo se Dnevnikovo izdanje Zlatne Serije, nekakav specijal 9 gdje je na dnu naslovnice pisalo - „za kolekcionare“. Sjećam se dobro vremena kad mi je mama na kiosku kupila taj specijal, eh, kakva je to samo sreća bila kad sam ga ugledao!

Zlatna Serija, Zagor Specijal 9

Bilo je to naime mnogo deblje izdanje u odnosu na one klasične Bonelli sveske s kojima sam se dotada susretao. Redakcija novosadskog izdavačkog giganta Dnevnik, odlučila je na sve veći upit i zahtjev tadašnje mladeži da izda u tom specijalu kompletni spisak dotad izašlih brojeva Zlatne Serije i Lunov Magnus Stripa. Taj spisak je trebao biti od velike pomoći mnogim mladim strip kolekcionarima, da putem razmjene ili slično, dođu do onih brojeva koji su im nedostajali. Morate razumjeti, naročito vi mlađi naraštaji, tada nije bilo interneta i nismo bili u mogućnosti kao danas da u par klikova po excel tablici, dođemo lagano do svih popisa epizoda nekog strip junaka. Tako da se taj popis itekako tada cijenio, bili smo veoma zahvalni. Ne moram vam također ni posebno naglašavati da sam odmah uzeo svoj zeleni flomaster i počeo podvlačiti one epizode koje sam imao s popisa.

U tom specijalu je bilo i mnoštvo drugih, zabavnih priloga, ali ona glavna, središnja priča je bila o Zagoru – „Novogodišnja noć“. Epizoda autorskog dvojca Nolitta/Donatelli na svega nekih šezdesetak stranica. Zagor i Čiko su se bili uputili u tzv. Lonely Town u brdima Allegheny i to točno na Staru godinu. Točnije, na Badnjak, ali ja tada kao dijete nisam znao za taj podatak, nisam znao za politiku Dnevnika i njihova uplitanja u vezi mijenjanja sadržaja stripa zbog tih i tih razloga, toga sam postao svjestan tek kad sam se 2018. priključio ovom sajtu i forumu, gdje sam u interakciji sa drugim forumašima dosta toga naučio o stripu, ali i u čijem procesu učenja se i danas nalazim. Tako je originalni „Božić kalibra 45“ postao „Novogodišnja noć“, slično kao u jednoj snježnoj Blekovoj epizodi gdje je „Neobičan Božić“ također postao „Novogodišnja noć“.

Uvodni kadrovi iz epizode „Božić kalibra 45“

Naime, u ovoj Zagorovoj priči, stanovnici Lonely Towna spremaju se za božićno slavlje, a najviše ih muči ta briga što nema snijega da bi imali onaj potpun ugođaj Božića. Da bi stvari bile još gore, kvartet pjevača pod imenom “Singing Santa Claus”, kojeg su unajmili mještani da im uljepšaju božićno slavlje, otimaju zločinci i preuzimaju njihove uloge ne bi li na taj način, na prevaru, pokrali svu teško stečenu ušteđevinu mještana iz njihove banke. No, Zagor je tu da spasi Božić, a na kraju tijekom slavlja, počeo je i padati snijeg. Na zadnjoj tabli je sve nekako sjelo na svoje mjesto.

To mjestašce Lonely Town u djetinstvu sam često puta tijekom čitanja poistovjećivao sa svojim malim mjestom. Jer moje mjesto također nije brojilo puno ljudi, svi su se međusobno poznavali, ali i kao Lonely Town, naše mjesto je bilo smješteno u blizini šume gotovo sa sličnom konfiguracijom terena. Unatoč onim brigama koje sam spomenuo u uvodu teksta koje su odrasli imali za vrijeme zimskog razdoblja, bilo je trenutaka kad su i oni bili veseli kad bi snijeg bio prisutan, barem za blagdane. Slično kao i ovi žitelji Lonely Towna. Zimi su se odrasli i češće družili, skoro svaku večer bi netko išao kod nekoga u goste i kartala bi se bela. Povremeni nestanci struje nisu previše utjecali na takva druženja, u takvim okolnostima kartalo se pod svijećama što je još na neki način druženju pružilo dodatne čari. Mi djeca bi kružili oko stola i gledali što to odrasli rade, te usput igrali i svoje neke društvene igre. Tad su romani (kako smo prije nazivali stripove ovdje kod mene) bili i sredstvo koje je posluživalo često da se upišu rezultati od bele, pa danas, kad nekad naletim na te starije stripove u izdanju Dnevnika i vidim na unutrašnjim koricama ispisan nečiji rezultat odigrane bele, također me takve stvari podsjete na djetinstvo i izmame osmijeh zadovoljstva.

Možda ćete reći da „Božić kalibra 45“ nije ona tipična snježna priča budući da se snijeg pojavljuje samo na zadnjoj tabli stripa. Možda ste i u pravu vi koji tako mislite, snijeg ovdje nije u prvom planu, ali ne možemo osporiti činjenicu da je cijela priča u duhu Božića i onih lijepih stvari koje on simbolizira, u pravom prazničkom raspoloženju!

Neko sam vrijeme bio uvjeren da je ovo po prvi put, gledano kronološki otpočetka, da smo vidjeli snijeg u Zagorovom serijalu. Kolega sa foruma, Murdo, podsjetio me da se u nekim epizodama ranije nešto sitno pojavljuje snijeg, doduše, samo u prisjećanju likova s kojima Zagor priča (Osveta vrača, Vrata straha, Sjene u noći). Naslovnica od Ludens Extra 86: Zvijeri koja ima na sebi motiv sa snijegom, isto mi je dala naslutiti da u toj epizodi ima snijega, ali u stripu nema niti jedne pahulje. Samo jak vjetar, grmljavina, hladnoća, mrak. Elementi koji su bili zaduženi da stvore jezovitu atmosferu u toj priči sa „Vukodlakom“.

Ona prva prava Zagorova snježna priča, stiže nam kojih dvadesetak epizoda kasnije od „Božića kalibra 45“, a radi se naravno o legendarnim „Snježnim Sokolovima“. Kod Zagorovih fanova, ta priča ima kultni status i ako ih pitate da vam navedu najbolje Zagorove snježne priče, ovu epizodu nikako neće izostaviti sa svog popisa. Štoviše, biti će pri samom vrhu popisa. Stoga ni ne čudi činjenica da je na našim prostorima takva priča izdana u više puta. Zagor po prvi puta na skijama, komedija sa Čikom i krpljama te njegove šlampave situacije na snijegu, po prvi put napokon da snijeg dominira tijekom čitave priče.

Uvodne vinjete priče „Snježni Sokolovi“

Bio sam taj sretnik da sam „Snježne Sokolove“ imao prilike jednom ili dvaput pročitati u djetinstvu. Epizodu je posjedovao jedan moj prijatelj, koji kad bi posudio neki strip, želio je da mu se isti vrati u što kraćem roku. Osobno sam svoje stripove volio čitati više puta, polagano, proučavati, mnoge važnije scene sam znao napamet i razmišljao o njima. Pa mi je došlo žao što nisam imao i te „Snježne Sokolove“, jer me takva snježna avantura nije ostavila nimalo ravnodušnim i poželio sam da čitam tu priču opet i opet. I opet.

Ono što me još iz djetinstva podsjeća na Zagora i tu snježnu avanturu, jesu drvene skije koje mi je izradio moj otac. Moj otac je bio jako sposoban, radišan, sve mu je išlo od ruke što je zamislio. Te, sad već daleke 88', kad mi je bilo 5 godina, izradio mi je moje prve drvene skije. Bila su to jednostavnija vremena kad smo bili zadovoljni malim stvarima, a i nije bilo za kupiti skija kao danas. Tada je bila možda jedina opcija ako si imao neke rođake u Njemačkoj i slično, pa da preko njih nabaviš. Ali ove moje drvene, za mene kao početnika, su bile itekako dobre. Nisu bile brze, pa sam lako mogao ih kontrolirati, a i samim time, nije postojao onaj strah pa su padovi bili rjeđi.

Drvene skije iz djetinstva

Za takve skije nisu bile potrebne niti pancerice, mogao si imati obuću kakvu god, samo si nabio noge u ovu gumu i avantura na skijama je mogla započeti. Zamišljao sam tada da i ja imam skije poput Zagora, te sam pokušao njega oponašati i njegove vještine. Staza na kojoj smo obično skijali, bila je duga nekih 300 metara. Popeli bi se na jedno brdašce i pokušali doći do dna ispunjeni adrenalinom. Zadnjih 50 metara staze je činila cesta koja je bila prekrivena snijegom, a i taj dio puta nije bio toliko prometan. Tuda je prolazio samo jedan od susjeda sa svojom starom škodom kad bi se vraćao kući, a bio je često ljutit na nas djecu što smo taj dio puta dobro utabanili i učinili ga skliskim, pa je imao prilično problema kad bi morao autom prevaliti tih zadnjih 50 metara do svoje kuće.

Naslovnica Zagora na skijama je također nezaboravna. Kad već spominjem strip junake i skije, Ferri je radio i naslovnice za još jednog popularnog junaka iz djetinstva, a radi se o Mister Nou. „Pilota“ smo po prvi put vidjeli u jednoj od snježnih avantura, u originalnim brojevima 072.-074., gdje je onaj glavni dio radnje bio smješten u Aspenu, u priči pod nazivom „Krv na snijegu“. Ferri je nacrtao naslovnicu sa sličnim snježnim motivima poput one Zagorove. Ovaj put glavni junak se zvao Mister No, isto na skijama i na sličan način bježi od zlikovca koji puca na njega.

Mister Nou to nije bilo prvi put da je stao na skije, barem što se tiče za njegova života, no u ovoj epizodi nije odmah mogao uhvatiti onaj potrebni filing i koordinaciju. Što je ispalo prilično smiješno na tim vinjetama, ali i pokazalo nam da je Mister No junak više nalik na nas obične smrtnike. Zagor i Mister No nisu jedini koji su stali na skije od strip junaka, sjećam se i jedne epizode Bleka gdje je taj plavokosi div pokazao da mu skije isto nisu strane. 90-ih godina, na kioscima se pojavio Veliki Blek u izdanju Porina, A4 format u nakladi od 15 000 primjeraka. Epizoda; Njihalo strave. U njoj je bila jedna scena kad je Blek bježao od Crvenih Mundira, uhvatila ga mećava, a on se snašao i napravio si skije od dasaka bačve koju je našao u kolibi, te pokazao zavidnu vještinu skijanja. Kriminologinja Julija, najmanje u dvije epizode je okusila taj adrenalin na skijama.

Mister No na skijama u epizodi „Krv na snijegu“

Snježne priče naših strip junaka najviše povezujem sa divljinom. Kako je pisao kolega Valter, „snježne atmosfere ne može mi ništa dočarati na način kako ju mogu dočarati stripovi čija je radnja smještena u prošlost, u divlje šume, zaleđene rijeke i kolibe prekrivene snijegom. Prošlost, šuma, koliba i kamin, to je snježna priča“. Apsolutno se slažem s tim. Divljina je ono nešto iskonsko, nešto što lakše možemo povezati s nekakvom snježnom olujom i nekim drugim, prirodnim nepogodama. I ovo što je Valter spomenuo, radnja smještena u prošlosti, rekao bih, kad i nije bilo toliko čovjekovog utjecaja na prirodu kao što je danas. U takvim snježnim pričama, naši junaci se ponekad bore za goli život, moraju se prilagoditi zakonima prirode i naučiti živjeti sa prirodom ako misle opstati u takvim surovim uvjetima, a još pored svega toga, uvijek se tu nađe neki razbojnik, ubojica, kradljivac - zlikovci koji samo dodatno kompliciraju živote našim junacima.

Zagor i Čiko u epizodi „Čovjek s puškom“

Kako sam odrastao u mjestu koje je bogato šumom i sličnim predjelima s kakvim se često susrećem u stripovima naših junaka, nebrojeno puta sam bio u takvoj divljini, nerijetko i u snježnim uvjetima. Osjećaj je poseban. Istovremeno je i zastrašujući. Nakon nekog vremena, poželiš se vratiti kući u toplo, poželiš naći tu zaštitu i sigurnost koje ti pruža vlastiti dom. Kao i naši junaci kad se ponekad igrom slučaja zateknu u takvom snježnom okruženju, u mećavi, u pravoj snježnoj oluji, pa moraju potražiti nekakvo sklonište da se sakriju, spilju ili napuštenu lovačku brvnaru gdje će moći zapaliti vatru i ugrijati se.

Uzeo sam za primjer jednu tablu kod Bleka, zapravo iz iste ove epizode gdje sam spominjao Bleka i skijanje. Blek je sam, bespomoćan, uhvatila ga mećava i krajičkom oka je spazio jednu lovačku brvnaru u kojoj je mogao potražiti utočište. Mi kad čitamo takve priče, nekako se svjesno (ili nesvjesno) poistovjetimo s glavnim junakom i bude nam drago kad je našao takvo sigurno mjesto gdje će moći predahnuti i uostalom, ono najvažnije, preživjeti!

Veliki Blek u epizodi „Njihalo strave“

Ako me išta smeta u snježnim pričama, stvari koje bi naveo kao nekakve propuste autora, to bi bile scene kad vidimo naše junake kratkih rukava u snježnim kadrovima, unatoč tome što se nalaze u okruženju gdje vladaju debeli minusi. Na takvim scenama mi zna nekad splasnuti raspoloženje. Konkretno kod Zagora, barem što se tiče naslovnica, u prvih 300-tinjak brojeva, odjenuo je jaknu samo jednom. Kasnije autori ipak više paze na takve stvari, što mnogi konstatiraju da najveći razlog leži u sazrijevanju serijala, pa možemo primjetiti da našem Duhu sa sjekirom autori crtaju jakne i topliju odjeću, prilagođenu takvim snježnim uvjetima.

Kad već spominjem jaknu, kolega Hamzik je prije nekoliko godina napravio zanimljivo istraživanje u vezi takvih situacija gdje je na simpatičan način napisao; „Svi mi znamo da je Duh sa sjekirom otporan na hladnoću. Naravno, lijane znaju biti klizave pri lošem vremenu i možda ga snijeg poškaklja u letu, ali dugo je trebalo da Zagor navuče jaknu preko svoje upadljive, crvene košulje. Ja sam odlučio da istražim koliko se to puta zapravo dogodilo na naslovnicama regularne serije, na uzorku od prvih 620 brojeva, i došao do zaključka da je Zagor odjenuo jaknu samo 20 puta! Odužilo se sve to do originalnog broja 176 (Sierra Blanca), prije nego što je Zagor po prvi put odjenuo jaknu na naslovnicama, usprkos toj činjenici da je prije toga u šest navrata bio na snježnim motivima“.

Ludens extra, „Sierra Blanca“

Naslovnica Sierra Blanca mi je jedna od najljepših snježnih naslovnica, ali ne samo to, nego općenito najljepša u čitavom Zagorovom serijalu. Gledajući je, točno osjećam tu tešku borbu karavane sa snježnom olujom, nemoć tih jadnih ljudi koji se probijaju kroz snijeg, prirodu koja je pokazala svoje prave zube. I Zagor u prvom planu, po prvi put sa jaknom na naslovnici.

Osim Zagora, Tex je junak sa najviše snježnih priča. Moj prijatelj sa foruma Tex2 mi je preporučio hrpu takvih Texovih epizoda sa snježnim motivima, a posebno je istaknuo dvije priče: „Zločin na zaleđenom jezeru“ i „Ponos Navajoa“, kao Texove top snježne priče.

Završna riječ (kao neki zaključak)

Teško mi je sve spomenuti u jednom tekstu i nabrojiti koliko sve ima tih epizoda različitih Bonellijevih strip junaka sa takvim snježnim elementima, pa ću polako privesti ovaj tekst svome kraju. Nemojte mi zamjeriti ako nisam spomenuo nekog vašeg najomiljenijeg junaka ili bilo da se radi o nekim legendarnim tablama i snježnim vinjetama, jer i ovo što sam dosad napisao mi je bio pravi poduhvat! Probao sam se fokusirati uglavnom na priče koje su obilježile moje djetinstvo i općenito kako su ti stripovi sa snijegom imali utjecaj na mene u djetinstvu. Za ono više o tome već imamo temu na našem forumu, „Snježne Bonelli priče“, gdje radimo i popis takvih priča, razne zanimljivosti i tema u kojoj možemo raspravljati do mile volje. Pokušao sam vam dočarati kroz neke svoje doživljaje zašto je meni taj snijeg važan, zašto me on toliko fascinira, zašto mi je važan u stripu, zašto nakon 25 godina (više-manje) i danas budem sretan kad vidim nove pahulje. Ima nešto posebno u svemu tome, ima nešto posebno u toj tišini koja ispunjava zrak kad je sve prekriveno snijegom. Pa i kad ta nesretna struja nestane zimi na nekoliko sati, kad većina danas u takvim momentima bez struje odmah digne paniku jer nema interneta i nisu u mogućnosti tipkati po svojim smartphonima, ReemCP-u je sasvim svejedno, on zna da će u takvim trenucima, uz svijeću, baš kao nekada taj dječak s prve slike u tekstu, uzeti strip sa snježnim motivom nekog od Bonellijevih junaka i preseliti se mislima u njihov svijet!