Stripologikon – Epska potraga za istinom

Monumentalni strip četvorice grčkih autora – Apostolosa Doxiadisa, Christosa H. Papadimitrioua, Alecosa Papadatosa i Annie Di Donna – utjelovljuje nekoliko zanimljivih stvari. Prije svega, riječ je o prvom i jedinom stripu objavljenom u nakladničkoj kući „MATE“, inače specijaliziranoj za stručne knjige iz područja ekonomije, financija, računovodstva, bankarstva, prava, odnosa s javnošću i drugh srodnih disciplina. Potom, riječ je o rijetkom, ako ne i jedinom, prozoru u suvremeni grčki strip koji – u kontekstu domaćeg strip-prevodilaštva tradicionalno okrenutog većim i poznatijim strip-diskursima poput američkog, francuskog, španjolskog ili talijanskog – predstavlja potpunu nepoznanicu većini domaćih istraživača i čitatelja. Nadalje, riječ je o primjeru majstorskog pripovijedanja koje na nevelikih tristotinjak stranica uspijeva na jednostavan, jasan i zanimljiv način izložiti kompleksnu problematiku iz područja povijesti filozofije i matematike, premreženu elementima matematičke logike i bitnim pitanjima iz tradicije analitičke filozofije. Na poslijetku, riječ je o stripu koji, edukativnom karakteru i didaktičkoj retorici unatoč, ne vrijeđa inteligenciju čitatelja koji, u našem slučaju, gotovo sigurno neće biti dijete. Premda važni, spomenuti aspekti ovoga stripa malo znače sami za sebe. Ipak, zadržimo li ih u vidu i posvetimo li više pozornosti detaljnijoj analizi sadržaja onoga što se krije pod pomalo tajanstvenim naslovom „Stripologikon“ pokazt će se kako je prijevod ovoga stripa jedan od značajnijih događaja na horizontu hrvatske kulture.

Prilikom čitanja „Stripologikona“, potrebno je obratiti pozornost na nekoliko stvari. Jedna od njih je način na koji sam strip funkcionira u kontekstu globalnog naslijeđa stripovskog diskursa, a druga je način na koji sam narativ funkcionira u kontekstu suvremene kulture. Dok je prva stvar metatekstualnog karaktera i ne predstavlja puno više od formalističkog poigravanja simbolima i konvencijama, druga stvar – izbor teme i način njenog razlaganja – pokazuje mogućnost plodonosne suradnje između dva, donedavno zaraćena, diskursa – onog popularnog i onog „elitnog“.

Vizualno, „Stripologikon“ je naslonjen na klasičnu franko-belgijsku estetiku čiste linije u kojoj jasnoća vizualne reprezentacije odgovara jasnoći i plošnosti narativne dimenzije. Europski stripovi nastali na ovoj podlozi (najpoznatiji predstavnik ove poetike belgijski je autor Georges Prosper Remi – Hergé čiji je rad bitno utjecao na poslijeratni franko-belgijski strip koji će se s tim naslijeđem razići tek '70-ih) donosili su jednostavne priče ispričane u skladu s pripovjednim konvencijama popularnih žanrovskih modela. Ovakva vrsta sprege između vizualnog i pripovjednog (a riječ je o sprezi u kojoj su kasniji kritičari često vidjeli manifestaciju konzervativne ideološke matrice) omogućila je kasnije postmodernističke dekonstrukcije i subverzije (postmoderna ipak ne polaže isključivo pravo na subverzivnu djelatnost. Tragovi namjernog nesklada između slike i teksta mogu se pronaći već kod Gustava Doréa i njegove „Slikovne povijesti Svete Rusije“ iz 1854.). „Stripologikon“ je jedna od takvih subverzija; strip koji koristi poetičke manirizme klasične franko-belgijske tradicije kako bi pomoću njih ispričao priču koja u samoj tradiciji nikada ne bi mogla biti ispričana. Dok su stripovi nastali na poetici ligne claire redovito pripovijedali svoje priče ne izlazeći izvan okvira popularnih žanrova (s naglaskom na western, avanturu i krimi-priče), stripovi koji su nastali na ideji dekonstrukcije spomenute poetike uglavnom su se lišavali žanrovskih zidova. „Stripologikon“ tako barata s postupcima, likovima i temama koji su bili nepoznanica u tradicionalnom žanrovskom diskursu.

„Stripologikon“ se ostvaruje u nekoliko vremenskih dimenzija (suvremena Grčka, Engleska u 19. stoljeću, Njemačka s početka dvadesetog stoljeća, Europa za vrijeme Prvog svjetskog rata, SAD '40-ih itd.) koje obuhvaćaju životni vijek Bertranda Russella, glavnog – paušalno rečeno – junaka ovoga stripa. Uz Russella, stripom se kreću i ostala velika imena iz svijeta logike, matematike i filozofije poput Gottloba Fregea, Georga Cantora, Henria Poincaréa, Davida Hilberta, Kurta Gödela, Ludwiga Wittgensteina i ostalih koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća oblikovali temelje suvremene matematičke logike. Već sam izbor „junaka“ jasno nam signalizira kako u „Stripologikonu“ nema mjesta tradiciji, a daljnja razlaganja o Cantorovoj teoriji skupova, Fregeovim „Osnovama aritmetike“ i Gödelovom dokazu o nepotpunosti aritmetičkih sustava taj signal dodatno potvrđuju. „Stripologikon“ se ipak ne iscrpljuje u didaktičkom izlaganju jednog sasvim specifičnog područja intelektualne tradicije, već spomenute teme i likove koristi kako bi ispričao višeslojnu priču u kojoj se istražuju kompleksna pitanja o odgovornosti intelektualaca, o pacifizmu u ratnim uvjetima, o psihopatologiji genija, temeljima spoznaje i odnosu teorije i prakse.

Autori „Stripologikona“ ipak nisu sasvim raskrstili s tradicijom. Tako su u ozbiljnom i kompleksnom narativu o logici, matematici i spoznaji zadržani elementi humora koji funkcioniraju izvan jezika i čista su zasluga crtačkih bravura Alecosa Papadatosa. Humor ipak nije primarna instanca reprezentacije (kakav je bio u tradicionalnom diskursu) već funkcionira kao rečenična pauza, pripovjedna digresija koja pruža priliku za odmor od pojmova, pitanja i izlaganja.

Kontekstualno gledano, „Stripologikon“ je naslonjen na slične pothvate edukativnog karaktera koji su se hvatali u koštac sa temeljima filozofije poput „Sofjinog svijeta“ norveškog autora Josteina Gaardera ili „Lucy, David i božja jednadžba“ britanskog autora Alana McKenzija (potonja je knjiga sjajno, premda neprevedeno, djelo koje se bavi Gödelovim poučkom o nepotpunosti i posljedicama po suvremenu teorijsku fiziku te je, zbog specifičnosti sadržaja, bliže „Stripologikonu“ od Gaarderovog prilično općenitog pregleda povijesti filozofije). Njihova je uloga, baš poput uloge „Stripologikona“, posredničkog karaktera. Spomenuta djela funkcioniraju kao spona između dva svijeta – onog svakodnevnog tj. političkog i onog teorijskog tj. autističkog.

Dvije i pol tisuće godina filozofskih istraživanja, beskrajnih debata i hermeneutičkih ispitivanja rezultiralo je veličanstvenim zdanjem kroz čija se vrata ne ulazi lako, a razlog zbog kojih bi se kroz njih uopće trebalo proći usput je, zaklonjen svakodnevnicom, iščezao. Jezik Heideggerovih ili Derridaovih djela postao je sam po sebi egzotični epistemološki problem, pri čemu je misao skrivena ispod jezika postala problem sekundarnog karaktera. Djela poput „Stripologikona“ nastoje eliminirati diskurzivnu ezoteriju i s filozofskim istraživanjima upoznati i one koji nikad nisu boravili u seminarskim učionicama humanističkih fakulteta. Takvo se što, naravno, ne odvija bez opasnosti i gotovo sva djela s istim ili sličnim tendencijama pate od nekog oblika simplifikacije ili aktivističkog zelotstva (primjerice, vehementni napadi Richarda Dawkinsa na američke evolucioniste koriste se pojednostavljenim izlaganjem ideja i dostignuća fizike, kemije i biologije, no retorika izlaganja je gotovo militantnog karaktera što sa sobom donosi niz novih problema). „Stripologikon“ uspješno izbjegava zamke koje se javljaju prilikom prevođenja i adaptacije supstancijalno različitih diskursâ i stvara tekst koji je istovremeno i razumljiv pregled razvoja matematičke logike i karakterna drama čiji akteri postuliraju neobično suvremene etičke probleme.

U kontekstu suvremene pop-ikonografije u kojem svjedočimo pojavi lika autističnog, socio-politički neodgovornog i etički nezainteresiranog stručnjaka-genija koji postaje idol suvremenog, liberalnog i globaliziranog društva, figura Bertranda Russella – intelektualnog diva, Nobelovca i pisca zakučastih tekstova koje su rijetki pročitali „od korica do korica“ – neobična je pojava. Doxiadisov i Papadimitriouov Russel vraća u opticaj pomalo zaboravljenu figuru klasičnog intelektualca lišenu uobičajenog, gotovo manirističkog, egzistencijalističkog angsta koja je u posljednjih dvadesetak godina praktički nestala iz opticaja. U kontekstu suvremene umjetnosti koja se pokušava nositi sa kaotičnim, raspadajućim i do krajnjih granica dekonstruiranim svijetom oko sebe, pojava idealističkog avatara humanizma poput Doxiadisovog i Papadimitriouovog Russella može se učiniti potpuno apolitičnom. U svijetu iz kojega ga promatramo, taj i takav Russell egoztična je figura koja se može ostvariti jedino u specifičnom, fikcionalnom, rezervatu poput „Stripologikona“. No, Doxiadis i Papadimitriou dobro su pazili da od Russellove biografije ne naprave senzacionalističku hagiografiju. Kroz priču o životu i djelu Bertranda Russella, priču o životima i djelima njemačko-francusko-britanskih logičara s početka prošloga stoljeća, kroz priču o ludilu, svjetskim ratovima i neprestanoj potrazi za istinom Doxiadis i Papadimitriou su odaslali svojevrsni poziv na filozofiju kojemu se teško oduprijeti. U svijetu definiranom globalnim ekonomskim kolapsom, prožetom retorikom preživljavanja, premreženom podatkovnim, eskapističkim šarenilom takav je poziv upravo ono što nam je nedostajalo.

Tekst je izvorno objavljen u emisiji „Bibliovizor“ Trećeg programa Hrvatskog radija.