O ružnim i tužnim ljubavima

Dođe razdoblje u kojem se ljudski odnosi drastično promijene; dok jedne prijateljske veze koje su do jučer bile sigurne pucaju poput svježih šavova, druge se neočekivano dobro razvijaju. Mijenjaju se ljudi svojevoljno ili pod utjecajem drugih; sputavaju, oslobađaju ili dirigiraju, padaju ozbiljni zagovori i još ozbiljniji prigovori. Nedavno mi je rečeno da se manje smijem i da taj smijeh zvuči podrugljivo pa sam razmišljao o boji i prirodi svog osmijeha. Prigovor je došao od sretne i zadovoljne osobe koju prati sreća u životu, što ja za sebe ne bih mogao reći. Nekako ispada da je i to što mi život ne pruža prevelike prigode za smješkanje (već pretežno za ismijavanje) moj grijeh. Moj je preveliki grijeh i to što život od mene stvara „neromantičnu“ osobu, što poput mnogih ne njegujem vjeru u vječnu ljubav niti vjerujem da su sve prave ljubavi tužne, to je stih kojim se Balašević dodvorava širim masama, utješan stih s kojim se jednako uspješno nose pripadnici radničke klase i sveučilišne kreme nakon što dobiju ljubavnu odbijenicu. Parafraza tipa „Ooooo kako ružnih ljubavi ima...“ zvuči mi smislenije i realnije, ali i ona je semantički upitna i podložna propitkivanju – naime, može li se prava ljubav poružniti, je li prava ljubav podložna mijenama i zamjenama, miješa li se ovdje prava ljubav sa strastima? Romantici će reći da se strasti možda (o)hlade, ali da prava ljubav iz dana u dan dobiva na težini, uporno zagovaraju teoriju savršene ljubavi i ljute se kad ona nije u skladu s njihovim očekivanjima. Tada padaju teške riječi i ukošeni pogledi, stvaraju se tikovi iz kojih lako nastaje zločin iz strasti, što će reći da se na kraju sve vrti oko sirovih strasti. Izdaju me crijeva dok čujem kako pojedini bez pokrića trkeljaju o savršenoj ljubavi što se na kraju svede na gastronomske delicije, notornu svakodnevicu, a tek povremeno i na prvotni žar.

Svi smo mi bili više ili manje romantični u mladosti, prepuni ideala i dobrih namjera, (ne)svjesno bili uvjereni da nas negdje čeka srodna duša koja će razumjeti i utažiti naše potrebe; svi smo se barem jednom razočarali u ljubavnom poigravanju, a neki su romantiku zamijenili realnošću što je grubijanski pragmatična. Dok se netko voli šopati romantičnim komedijama,, ja guštam u neistesanim dramama što nikada neće pripadati mainstreamu, Andrey Zvyagintsev postaje jedan od omiljenih redatelja jer u njegovim filmovima ne pronalazim tragove bljutave romance i slične notorne sladunjavosti. Dakle, ne kvarim probavu, ne trošim živce i vrijeme na umjetne svjetove što nemaju uporište u realnosti i u kojima ne mogu pronaći djelić sebe, već se hranim grubim filmskim realizmom što koliko-toliko nalikuje nečijoj svakodnevici. Odnedavno i Almodovarove bizarne priče stavljam postrani jer, drugi je Španjolac, Miguelanxo Prado, uspio svojim kratkim grafičkim pričama zaokupiti moju pozornost. Prado ne koristi bizarne elemente poput Almodovara, nije lucidan kao Allen i prozračan poput Viewegha, baš suprotno, Prado je kao autor suzdržan prema protagonistima, hladan i distanciran, sklon prozaičnom intelektualiziranju poput Bergmana, gotovo matematički odmjeren u verbalnom i grafičkom pripovijedanju. Filmične su Pradove priče, imaju u sebi dašak europeizma – smisleni dijalozi pridonose uvjerljivosti, opisuju se situacije iz života i nama bliski karakteri iz svijeta odraslih.

Album „Tangente“ čini osam antiromantičnih priča što su nastale između 1987. i 1995. godine; sve se one sastoje od nanovo probuđenih osjećaja i nikad ispravljenih grešaka, govore o potrošenoj mladosti i rezigniranoj zrelosti, opisuju iskrivljena gledišta i visoke materijalne težnje. Gotovo svaka priča ima u sebi dva protagonista od kojih je barem jedan disfunkcionalan, opterećen prošlošću, nezadovoljan sadašnjim društvenim i/ili ljubavnim statusom. Prebacivanje odgovornosti i nametanje krivnje uobičajeni su postupci za Pradove likove koji pretežno pripadaju građanstvu, srednjem sloju kojem priroda služi kao mjesto ljubavnog susreta. U zrelim godinama žive prosječne živote i nostalgično se prisjećaju neiskorištenih šansi („Tangente“), žive uspješne živote i stvaraju strasti kojih prije nije bilo („Popodnevna kafica“), opraštaju se prvi i posljednji put jer se razilaze u mišljenjima („Tromi oktobarski suton“), opraštaju se po drugi i posljednji put jer se razilaze u mišljenjima („Od sad pa ubuduće“), popunjavaju svakodnevnu prazninu ispražnjavanjem strasti („Dokona božanstva“), kronično se razlikuju po željama i namjerama („Zlatne privilegije“), a realnost ne podnosi snatrenje i obrnuto („Balada za saksofon i svetlo neona“). Prado pokazuje da su strasti sebične i neutažive, da su strasti potpuno jednake u malim i velikim gradovima, posve neovisne o sredini i društvenom statusu, naročito u današnje vrijeme što stapanjem poništava granice između urbanog i ruralnog koje su donedavno bile jasno zacrtane. Želje i mogućnosti Pradovih protagonista se ne podudaraju, u stalnom su sukobu što u konačnici rezultira razlazom. Gotovo svi su emocionalni invalidi, ispunjeni nemirom, nespremni za kompromis ili mirenje, nesposobni da se užive u ulogu drugoga, ne libe se glasno zapitati što li su to prije vidjeli u osobi kojoj su poklonili dobar dio pažnje.

Realističan crtež također je u službi pripovijedanja; prevladavaju prigušene i hladne boje, izražena je neprisutnost topline jer je i tematika takva – nedorečena i siva. Prado ne opisuje sretne trenutke između parova, njega najviše zanima završetak u kojem se barem jedna strana (ako ne obje) prikazuje kao gubitnik. Količina erotičnosti također je umjerena i umjesna, Pradove protagonistice krase obilne obline (neke su, doduše, s vremenom izgubile na ženstvenosti), što pojedini protagonisti ne primjećuju. Priče koje pripovijeda Prado pripadaju konfuznom svijetu odraslih, o takvim i sličnim antiljubavnim noveletama možemo svakodnevno slušati na malim ekranima i čitati u tisku, no bitna je razlika što mediji od tih nesretnih pričica prave senzaciju, dok je Pradov pristup osoban i analitički, obogaćen poetsko-psihološkom crtom. Lako se može primijetiti da je Prado jedan od pomnijih poznavatelja ljudskih karaktera, to je itekako vidljiva značajka, stalno prisutna u njegovoj slikovitoj naraciji. Naravno, upitan je udio stvarnih događaja i likova, ne može se točno nazrijeti u kojoj je mjeri prisutna autorska crta, no teško da se Prado nije poslužio pričama koje se nikada nisu dogodile njemu ili nekome iz njegovog života. Sigurno je došlo do određenih modifikacija tijekom stvaranja priča, no autorov tijek svijesti može se jasno iščitati kroz prisutnost sumorne atmosferičnosti što se proteže kroz čitav album. Da nisu korišteni motivi iz nečijeg stvarnog života, priča bi bila neprirodna i kao takva ne bi bila u stanju progovoriti čitatelju, ne bi došlo do procesa poistovjećenja.

Pradove priče su klasične jer situacije kroz koje prolaze njegovi smušeni pojedinci su univerzalne, anacionalne prirode i tematike; globalne su to priče jer nas podsjećaju na vlastite pogreške koje se, poput rak-rane, s vremena na vrijeme otvaraju i (ne)izravno nagovaraju na gorkoslatko prisjećanje. Prado ne moralizira, ali kao da preko svojih priča nenametljivo poručuje čitatelju da je obnavljanje minulih odnosa samo trošenje vremena i pljuvačke (a toga čovjek s vremenom ima sve manje). Nakon Pradovih priča čitatelj bi se mogao zapitati jesu li određeni telefonski brojevi još uvijek mogući ili nedostupni, mogao bi nakon dugo vremena ponovno birati broj koji je nekad imao status favorita i ugovoriti sastanak s osobom koju je nekad dobro poznavao, sve u svrhu popunjavanja nekih emocionalnih rupa koje bi se nakon sastanka mogle samo dodatno produbiti. Mene Pradove „romantične“ priče ne nagovaraju na ponovni sastanak kojim bih obnovio neka sjećanja, poručuju mi da i romantika ima rok trajanja. Naravno, veoma je upitno kome pripada glas što mi pruža savjet – autoru ili meni. Nije lako raspoznati kada miješamo tuđe (u ovom slučaju, autorski) i vlastite glasove, u kojoj mjeri dopunjavamo nečiju priču osobnim iskustvima. To je već sasvim druga priča.