U iščekivanju drugačijeg...

Kao i mnoga druga djeca (barem iz moje generacije) naučio sam čitati uz pomoć stripova. Najpopularnija i najdostupnija tada su bila izdanja talijanske izdavačke kuće Bonelli, a među njima se kao meni najdraži stripovski junak vrlo brzo istaknuo Tex. Danas, nakon mnogo različitih pročitanih stripova i puno više znanja o samoj umjetnosti, uviđam da je u pitanju čisto komercijalan, ne previše kvalitetan serijal. Istina, na njemu su radili mnogi znameniti i kvalitetni crtači, no kvaliteta priča je uglavnom znatno ispod one crteža, i tako već godinama, zapravo desetljećima.

Unatoč svemu navedenom, i dalje kupujem i čitam Texa, dijelom iz nostalgije, dijelom da se opustim uz poznate likove i lagane, predvidljive priče iz omiljenog western žanra. Ipak, kako sam prelazio na sve složenije stripove, tako sam počeo priželjkivati ozbiljnije, kompleksnije priče sa svojim najdražim junakom. Zato me jako obradovala informacija o novoj epizodi Texa koju u potpunosti potpisuje Paolo Eleuteri Serpieri, talijanski autor svjetskog glasa. Serpieri je prije svega poznat po svom specifičnom crtežu i sklonosti erotici, odlično objedinjenima u njegovu najpoznatijem serijalu „Druuna“. Naravno, teško je bilo očekivati eksplicitniju erotiku u toliko komercijalnom i zatvorenom stripu poput Texa, no Serpieriju je ipak dana (umjerena) sloboda i pomisao o njegovom autorskom pristupu je budila nadu o drugačijem, ozbiljnijem Texu kojega sam s nestrpljenjem čekao. I dočekao sam ga vrlo brzo, samo šest mjeseci nakon talijanskog originala, kada se pojavio hrvatski prijevod u, sad već rasprodanom, izdanju Libellusa. No da li je Tex kojeg sam dočekao isti onaj kojeg sam čekao?

Na prvi pogled riječ je o potpuno drugačijem liku, za što je zaslužan Serpierijev crtež, ali i smještanje radnje u vrijeme kad je Tex bio mlad, kakvog ga nismo prečesto imali prilike vidjeti. Ipak, nakon malo pomnijeg promatranja počinjemo uviđati kako je taj kosati mladić pomalo grubih crta lica mogao postati Tex kakvoga svi poznajemo. Još očitije od vizualnih sličnosti su one karakterne. Izraziti osjećaj za pravdu, nepokolebljiva samouvjerenost i neustrašivost osobine su koje krase oba Texa. Ovaj mladi, Serpierijev, doduše jest nešto grublji i brzopletiji, ali uzevši u obzir njegove godine a i poznavajući „starog“ Texa, to uopće ne čudi.

Priča je pak standardna teksovska. Nakon ubojstva nekoliko Navaja, Tex (naravno, potpuno sam) kreće u potragu za ubojicama koja ga vodi do Crnog Mjeseca, poglavice Komanča (ali i do prvog susreta s matorom kamilom Kitom Carsonom, kasnijim vjernim i gotovo nerazdvojnim prijateljem). Ima tu malo čitanja tragova, malo pucnjave, Texovog nepoštivanja autoriteta kao i naizgled nemogućih situacija koje Tex rješava bez po' muke. Sve u svemu, ništa van standarda. Ono što odskače je način na koji Serpieri uokviruje priču. Naime, spomenutu avanturu ostarjeli Carson prepričava jednom zaljubljeniku u Divlji zapad početkom 20. stoljeća u New Yorku. Zanimljiva je to ideja, a i kontroverzna jer sugerira da je glavni junak „pao“ prije onog sporednog, kojom se u svakom slučaju na neobičan način odaje počast kako našim junacima, tako i njihovom tvorcu. Nažalost, uz uvijek zanimljiv Serpierijev crtež, to je i jedino van standarda kod ovog stripa.

U pitanju jest donekle drugačiji Tex, no srž cijelog serijala ostala je prisutna i ovdje. Nepobjedivi, nepogrešivi i uvijek moralno nadmoćan junak i dalje jaše. A moglo je biti svašta... Čak i da je Serpieri ostao pri istoj priči. Nije teško zamisliti kako se Kathy Logan, prisilna žena Crnog Mjeseca, baca u naručje svom osloboditelju, a on, mlad i impulzivan, uzvraća istom mjerom. Ili, još bolje, da lik Kathy uopće ne postoji, već je oteta djevojka mlada Lilith, Texova ljubav, i pri ponovnom susretu njih dvoje ne mogu zatomiti strast. Serpieri zna stvoriti „vruću“ atmosferu i bez eksplicitnog seksa i jedan takav prizor bio bi mu baš po mjeri, a imao bi i svoje smisleno mjesto u priči. No izgleda da njegov cilj ipak nije bio promijeniti vječno istog junaka nego mu ispisati posvetu, što je učinio na način vrijedan pažnje.

Na kraju se ispostavlja da nam je Serpieri pružio drugačijeg Texa bez ijednog ne-teksovskog elementa i možda je zapravo u tome vrijednost ovog stripa, drugačije – a isto. Hvalevrijedno postignuće, u svakom slučaju. Ipak, i dalje se nadam da će u budućnosti uslijediti ono koje usprkos svoj logici ispada još teže ostvarivo i da ćemo imati priliku vidjeti zapravo drugačijeg Texa. Čekanje se nastavlja...