Ususret Kandraxu!

Ajax protiv Artaxa! Deterdžent protiv omekšivača?
Tako bi i zvučalo da je Guido Nolitta ustrajao u svojoj ideji. Vjerojatno svi ljubitelji Zagora znaju da je njegovo ime trebalo biti Ajax-po mitskom grčkom heroju, a na svu sreću Nolitta je brzo shvatio da pod tim imenom postoji marka poznatog deterdženta, i ostalo je povijest. No, vjerojatno je tek mali broj najzagriženijih fanova znalo da je prvotno ime jednog od Zagorovih arhineprijatelja trebalo biti Artax, a zahvaljujući jednoj originalnoj tabli koja je počela kružiti internetom prije nekoliko godina, danas svi znamo da se prije tiskanja priče Guido Nolitta predomislio i promijenio ime tog keltskog druida, i Zagor se po prvi puta sukobljava s Kandraxom.

Keltski druid na Divljem zapadu!? I godinama gotovo vršnjak Broju Jedan. Otprilike tisuću godina prije Kristofora Kolumba, u razdoblju širenja keltske civilizacije, druid Kandrax je sa starog kontinenta poveo skupinu odvažnih na američke obale i tamo su se nastanili, stvorili zajednicu, gradili megalitske spomenike i dvorce, njegujući keltske običaje. Kako vrijeme neumitno prolazi, a s godinama dolazi strah od smrti koja će ga zauvijek spriječiti da vidi napredak zajednice, Kandrax se odlučuje na hibernaciju - bit će zatvoren u poseban stakleni sarkofag ispunjen posebnim plinovima koji će ga održavati u stanju prividne smrti u podzemnoj kripti, a onda, kada keltska civilizacija zasjaji u punome sjaju, njegovi podanici oslobodit će ga iz staklenog sarkofaga. I sam natpis na ulazu u njegovu podzemnu grobnicu koji govori „da je svoje znanje o nadnaravnome svijetu uspio izgurati izvan granica do kojih drugi nikada nisu došli“ svjedoči nam da nije riječ o običnom druidu. No, keltska civilizacija tijekom njegove tisućljetne hibernacije nestaje, a pasionirani arheolog MacLeod sa svojom ekspedicijom pronalazi zakopane artefakte, ostatke kripte i zidine dvorca kod Stone Hilla. Uključuju se naša četiri junaka: Zagor, Chico, Bat Batterton i Digging Bill-a trojica potonjih nespretnjakovića nehotice bude Kandraxa iz milenijskog sna, koji počinje progoniti članove ekspedicije držeći ih odgovornima za nestanak keltske civilizacije.

Ova nezaboravna avantura pojavila se na zalazu prvog Zagorovog zlatnog perioda, u vrijeme kada su se stvarale priče veće od života na 300-400 stranica takvom nevjerojatnom lakoćom pisanja zahvaljujući razigranoj Nolittinoj mašti da danas Burattinijeve moderne, skupe i razvikane miniserije od šezdesetak stranica u boji izgledaju smiješno i infantilno, traju taman toliko da popušiš cigaretu dok ih čitaš. Radije bih u rukama imao Dnevnikovu raskupusanu „Kobnu noć“ bez prve korice, sa skorenim tragom šalice kave na predlistu, a na unutrašnjosti zadnje korice popis namirnica za dućan ili bodovi bele, negoli fino upakirane Libellusove Origine i Darkwoodske novele, sadržajem odbojne i beskrvne, bez imalo mašte.

Nolitta na jednostavan a efikasan način zna uvući čitatelja u svoj svijet mašte, a ova je priča jedan od najboljih primjera. Od naizgled nikakve radnje i ograničavanja lokacija na malu farmu Colemanovih i arheološko nalazište, stvorio je jednu od najboljih i najupečatljivijih Zagorovih avantura. Ali nije jedini zaslužan za to, moram spomenuti i velikoga, nezaobilaznoga Galliena Ferrija koji nam je svojom vještinom dočarao svijet jednog druida u koji sam ja uronio tamo negdje 1984., kada sam nabavio famoznu „Kandraksovu mumiju“, drugu od tri priče (prva je Meklaudov karavan, a treća Kobna noć). Još nisam ni došao do dijela kada Kandrax biva nehotice oslobođen i pokazuje svu svoju zastrašujuću punoću jednog lika koji je stoljećima hibernirao, a već sam znao da je ta priča posebna. Kada smo prije i poslije vidjeli Chica, Bata Battertona i Digging Billa zajedno u akciji? Upravo njihovim udruživanjem potaknulo je Nolittu da nam predstavi cijeli niz gegova koji se i danas pamte, a simbiozom njihove naivnosti, znatiželje, pohlepe i kukavičluka, Nolitta oslobađa jednog od najkarizmatičnijih Zagorovih neprijatelja u cijelome serijalu. Druid je napokon slobodan. Što sada, zapitah se.

Njegova je civilizacija nestala, podanici davno pomrli, i što može jedan starac bijele duge brade, neobičnog pokrivala na glavi s lubanjom, obučen u dugu tuniku i nožem za pojasom? On je usamljeni čovjek, naglo bačen u drugi, njemu nepoznat svijet. A potom slijedi razotkrivanje - cilj mu je obnoviti civilizaciju Kelta i, kako bi udobrovoljio svojim božanstvima Mračnom Donnu, Daghdni i Brighiji, namjerava izvršiti ceremoniju žrtvovanja u noći šestog Mjeseca s Margie Coleman kao žrtvom. U tjeskobnim danima i neprospavanim noćima koji su uslijedili nakon Kandraxovog otkrivenja naši junaci su na sto muka, jer svojim moćima prenošenja svoga astralnog lika na daljinu i hipnozom, Kandrax uspijeva podrediti volju China Lancastera i Willia Howella koji bježe s Colemanove farme uzimajući sa sobom artefakte potrebne za krvavi ritual, a Musky-Han, poglavica Wampanoaga, također pada pod utjecaj druida i nahuškava miroljubive suplemenike na članove ekspedicije kako bi oteo Margie. Ritualna noć žrtvovanja je sve bliže, a Zagor još traži skrovište starog druida.

Strašna avantura nudi nam od prve do posljednje stranice Zagora emocionalno upletenog u radnju; on je dobrodušan, vedar, nasmijan, šali se s Chicom, Digging Billom i Batom Battertonom, zna si priuštiti toplu kupku i lijepu večeru, ljubazno čavrlja s Margie, kojoj na kraju avanture strastveno uzvraća poljubac. Osim toga, ne poznaje svaki kutak Amerike poput svojih džepova i ne nalazi odmah Kandraxovo skrovište, već naprotiv, trebaju mu dani. Upravo gradacija napetosti koju izaziva neizvjesnost traganja i Zagorove emocije, koje ovdje variraju od nesebičnog žrtvovanja i pomaganja do nekontroliranog bijesa, pokazuju kako Zagor nije superheroj koji s lakoćom rješava probleme. Takvog smo Zagora zavoljeli i takvog ga pamtimo; on je ovdje ranjiv, pada, diže se, mora ubiti prijatelja u dvoboju i bori se protiv nagona da zadavi prijatelja koji je pod utjecajem Kandraxove volje. A tek finalni obračun, kada Zagor Kandraxa izaziva na dvoboj… kakva Nolittina genijalna ideja da čitatelja pripremi za posljednju bitku.

Kandrax je skončao u hladnoj rijeci, bar smo tako mislili dugi niz godina, a ovaj se put pojavljuje pod perom Danielea Nicolaija, ali nažalost, potencijal Nolittinog lika nije znao iskoristiti na najbolji mogući način. Tu se opet dokazuje ona stara da autor najbolje od sebe daje na likovima koje je sam stvorio, poput kemičara, izumitelja i zločinca Roberta Graya. Početni dio je intrigantan, atmosferu misterije i horora čitatelj upija zahvaljujući i Ferrijevom crtežu i nasilju sa šokantnom namjerom, poput dekapitiranog Lema i masakra stanovnika Hoosika. Taj prvi dio na fluidan i uzbudljiv način čitatelja vodi do srži ove priče-Kandraxa koji ovdje djeluje u skladu s izvornim likom: želi ponovno stvoriti keltsku civilizaciju u novom svijetu podjarmljivanjem, nasiljem i hipnozom stanovnika tog područja, a dvorac u kojem Kandrax stoluje nesumnjivo odaje utisak mračnog mjesta i konačnog sukoba Zagora i Kandraxa. Također bih među uspjelim Nicolaijevim potezima ubrojio i borbu Zagora protiv njegovih prijatelja koji su pod utjecajem Kandraxove volje - prepisano od Nolitte, ali su sada ulozi ozbiljniji jer su među opsjednutima i Chico i Bat Batterton, kao i finalni dvoboj u kojem druid pokušava zbuniti Zagora dupliciranjem-kvalitetno iskorištena ideja, jer dvoboj pogledima kakav nam je Nolitta upriličio može samo jednom upaliti. I to je jedino što valja u ovoj priči, te izolirane scene koje ne gube na svojoj učinkovitosti kada se stave u kontekst cijele priče.

Mauro Boselli je autor trećeg Kandraxovog pojavljivanja, a davno smo se uvjerili da Boselli daje najbolje od sebe kada upotrebljava likove koje je sam stvorio. To nam je dokazao likovima Marie Laveau, Nata Murda, Andrewa Caina i Ylenie Varge. Međutim, svoju slabost pokazuje kada se izravno treba suočiti s likovima koje je stvorio drugi autor. Nema sumnje da je Boselli uradio pretjerano dugu priču, povjerenu čak trojici crtača čineći i tako triptih u radnji, pritom kopirajući neke Sclavijeve elemente - u prvom triptihu provlači Zagora kroz spiralu ludila, a Boselli u tom dijelu unosi pravu pomutnju i zbrku, dezorijentira Zagora na sve moguće i nemoguće načine zbunjujući i čitatelja pritom, a čak i Kandrax ovdje podsjeća na Sclavijevog Hellingena, da bi se odjednom Zagor našao u drugoj dimenziji.

Kandraxovim povratkom u Zagorov svijet, a prebacivanjem Zagora i Tonke u svijet Mračnog Donna, Boselli konačno pokazuje svoju talentiranost. U tom je svijetu potpuno lišen veze Nolitta/Kandrax, pa se može izraziti na najbolji mogući način realiziran maštovitim Torricellijevim crtežom, a sve je to sažeto u kontekstu bogate keltske mitologije, dajući tako novu komponentu serijalu-herojsko keltski žanr prepun junačkih likova koji se suprotstavljaju zlu, a odsutnost Chica u ovome poglavlju kompenzira s MacMornom, simpatičnim debeljuškastim junakom u svojoj dimenziji. Ovaj drugi dio triptiha čista je fantastika u kojoj nas Boselli vodi kroz tajne Fianna i njihovu zemlju, putovanje junačke družbe koja se mora suočiti s čitavim nizom mračnih kreatura kako bi izvojevali pobjedu nad zlom.

Treći triptih (Carlo Raphael Marcello) ove duge priče vraća nas u Darkwood, u kojem Kandrax izaziva vječni rat (još jedan element koji je Sclavi iskoristio u Demonima). U tom posljednjem dijelu događa se toliko stvari koje tempo pripovijedanja pretjerano ubrzavaju, a dodatni likovi u podzapletima opterećuju radnju ionako prebogatu likovima, i sve izgleda kao da se autor žurio završiti, ali najslabijim se pokazao obračun Zagora i Kandraxa. Boselli je pao na tom ispitu dvoboja uvodeći treću osobu koja pomaže Kandraxu.

Četiri autora koristila su druida, svaki na svoj način.

Nolittin je Kandrax jeziva verzija druida koji je nekako pobijedio vrijeme i smrt, začinjen tek prstohvatom keltske magije i obreda koje upražnjava. On se naglo našao u svijetu koji nije njegov, on svoje žrtve savladava astralnom projekcijom i hipnozom, ali pritom trpi bolove, izmučen je i potreban mu je odmor, dakle, Nolitta mu je usadio i dozu ljudskosti. U idućim povratcima taj aspekt ljudskosti nestaje, a Kandrax postaje utjelovljenje apsolutnog zla.

Nicolaijev je opasniji igrač, ponovno se pojavljuje na sceni, naravno, s idejom obnove keltske civilizacije, ali ovaj put na raspolaganju ima dvorac i vojsku ljudi pod svojim hipnotičkim zapovjedništvom. U usporedbi s prvim pojavljivanjem Kandrax djeluje pojačano u svojim moćima, ali umanjen u karizmi. Nicolaiju nedostaje delikatnosti u preuzimanju suptilne psihologije Nolittinog Kandraxa, pokazujući ga kao sirovog megalomanskog druida, dozlaboga banaliziranog lika, a više nema ni traga kompliciranim druidskim ritualima koje je izvodio, a čak su i Kandraxovi dijalozi banalni.

Bosellijev je Kandrax moćan i sveznajući druid koji ima moćne demonske saveznike, pokorava svojoj volji cijele narode, priča sa svojim bogom Mračnim Donnom, skače iz jedne prostorno vremenske dimenzije u drugu i prijetnja je cijelome čovječanstvu. Šteta što u trećem triptihu Kandraxove čarolije slijede jedna za drugom kao da je sve to normalno, oduzimajući tako samim čarolijama svaku sposobnost impresioniranja čitatelja. Čak i Zagor sada može pasti pod Kandraxovu kontrolu i izdaleka, a da ga Kandrax ne pogleda u oči. Boselli ga je pretvorio u druida bez šarma, a aura misterije i tjeskobe koju je širio u Nolittinoj priči ovdje potpuno izostaje.

Kakvog će nam Kandraxa ponuditi Claudio Chiaverotti, vidjet ćemo ubrzo.

Retro naslovnica novog Kandraxovog povratka u interpretaciji legendarnog Mikice

p.s.
Ne znam jeste li znali, ali zahvaljujući Kandraxu, Piccinelli je postao crtač Zagorovih naslovnica. Zahvaljujući obradi Ferrijeve naslovnice Kandraxove osvete, Piccineli je zapeo Burattiniju za oko i nakon smrti velikog Galliena Ferrija predložio je tog mladog umjetnika glavnom uredniku izdavačke kuće, koji se odmah složio s prijedlogom jer ima tu karakteristiku klasicizma i modernosti istovremeno, umjetnik svježeg dodira, ali na tragu Ferrijeve tradicije.

Pozdrav, i sretna vam, bez maski, Nova 2021. godina!