
Nakon prvih petnaestak brojeva moglo bi se reći da je zaista neobična ova AA edicija iz Nathanovog serijala. Mišljenja čitatelja su dosta podijeljena, ali ono što se ne može osporiti je kvaliteta samostalnih epizoda koji se pojavljuju u pojedinim brojevima. Čak što više, neke priče su toliko dobre da spadaju u sami vrh serijala. To se, naravno, ne može reći za one kratke priče koje se pojavljuju u pola dosad objavljenih brojeva, ali to je već neka druga priča. Ono što nije sporno je da se zaista mogu pohvaliti autori Vigna i Vietti koji su bili nositelji tih velikih priča koji su, osim što su se ticali samog kontinuiteta serijala, nosili u sebi i samu njegovu esenciju i kvalitetu s kojom su čitatelji bili i te kako zadovoljni.
Sad se prvi put susrećemo s velikom pričom u kojoj scenaristi nisu niti Vigna ni Vietti. Pianijevo ime kao scenarista ove epizode odmah povlači i bojazan kako će sve to ispasti. Piani je u ovoj ediciji sudjelovao u kratkim pričama, manje-više osrednje kvalitete, bez velikih ambicija. Da li je bio bar donekle na razini prethodnih velikih priča iz ove edicije pokazat će nam ova recenzija.
"Zadatak u Euroaziji" je jedan tipični uradak iz Pianijevog pera. Za one upućene lako ćemo vidjeti što možemo očekivati od ove epizode. Da li je dio nekog kontinuiteta u serijalu, pogodit ćete, nije. Da li je riječ o nekoj akcijskoj epizodi, opet ćete pogoditi da jest. A posljedično tome, kad je o Pianijevim scenarijima riječ, Nathan je samo jedan gotovo nijemi promatrač u istrazi. Zanimljivost ove epizode je da se u njenoj prvoj polovici izmjenjuju likovi kao na traci u svojim kratkim rolama, a svima je jedno zajedničko. Naprosto bivaju eliminirani izmjenjujući se poput pijuna u jednoj velikoj igri. Oko čega se ta takozvana igra vrti? Za sve je kriv je opaki smrtonosni virus strašnog naziba "Babylon" kao varijacija virusa Ebole, ali još zarazniji i s većom stopom smrtnosti. On je ukraden tvrtki Biofarm i onda započinje svoju veliku pustolovinu. To se tako doslovno može reći. Jer virus kola od ruke do ruke, stalno korak ispred Nathana i Branka koji kao dva tupa promatrača pokušavaju dokučiti zbog čega je ukraden, ali stalno s upitnikom na glavi. I dok oni tako mozgaju, tko god je držao virus u ruci bivao je uklonjen i tek u drugoj polovici priče vidimo stvarni razlog njegove krađe. Tako Nathana i Branka put vodi do jedne sovjet..., pardon, rusk..., pardon, euroazijske državice. Pogledajte samo njen naziv, Eleokoristan, da tako se zove ta država u koju je virus nakon silne putešestvije dospio. A tamo naši agenti ulaze u vrtlog političkih igara, jer se održavaju važni izbori koji će odlučiti da li će ova državica ostati u savezu sovjet..., pardon, euroazijskih država ili će se otrgnuti od Nove Moskve i ići k svom osamostaljenju. A virus može poslužiti kao idealno sredstvo za to.
Dosta prigodna epizoda za recenziranje ako gledamo na trenutna ratna previranja na istoku Europe. S obzirom da je izašla prije petnaestak godina, Piani je očito bio inspiriran ratom u Čečeniji, a vidimo da se od tada, odnosno od raspada SSSR-a, malo toga promijenilo. Čak što više, ispada da se i u bliskoj Nathanovoj budućnosti sve vrti na isti način što se tiče tih političkih igara i kontrole nad resursima. Ali na stranu to, riječ je o epizodi koja se lako čita, s bezbrojnim akcijskim scenama, nevjerojatno brzim obratima, dosta ugodna i uglađena, gotovo nikad dosadna s ponekim vrhuncima adrenalinske napetosti koja može čitateljima izazvati pozornost. A onda, nakon što dođemo do zadnje stranice, priča se, nažalost, izgubi u labirintima sjećanja stapajući se sa svim onim holivudskim akcijskim filmovima koje smo brzo znali prožvakati tijekom vremena. Ne može se baš reći da je priča loša, ali joj je glavni problem što je ničim intuitivna i što nema svoje oštroumnosti. Likovi koje je Piani stvorio ne odišu ničim posebnim i većina je stereotipna poput svi onih iz likova iz B filmske produkcije. Da ne govorimo o načinu na koji ih se Piani rješava u radnji koja ide od točke A do točke B, pa na točku C i tako dalje ne dajući mogućnost nikakve razrade.
Šteta, recimo, za lik Dannyja Hancocka koji se mogao na bolji način razviti. Zanimljiva figura, dosta krhka unutar sebe unatoč njegovoj osobnoj osveti, ali mu Piani daje premalo prostora tako da ne uspijeva dovoljno isplivati tijekom priče. Još jedan lik, generala Ševčenk..., pardon Cevcenka imao je potencijala, ali se izgubio u svojoj stereotipnosti ljigavog generala koji poduzima brojne beskrupulozne korake u službi svoje domovine. Jedini osvježavajući i beskrajno simpatičan lik je onaj atraktivne časnice Irine Rideshenko, hrabre i odvažne narednice koja će se pokazati od velike pomoći Nathanu u istrazi. Ali isto tako, zahvaljujući svojim atributima i djevojke "dajke-radodajke" koja je spavala s pola sovjet..., pardon, euroazijske flote. I onda ne čudi da bi ona rado dala i našem Branku očito videći u njemu veliki potencijal. Branko je, nažalost, vjeran May, ali čini mi se da mu ne bi bilo mrsko da je zaronio u njene obline. Svakako najzabavniji dio cijele priče je ovaj koja se vrti oko simpatične Irine.
Upoznavanje sa simpatičnom Irinom
Sami crtež ove epizode ima svoju zasebnu priču. U početku je jako dobar, kako i ne bi kad ga je crtao Simeone koji svakim novim uratkom pokazuje svoj veliki potencijal. Ali nakon nekih 80 tabli Simeone je očito imao važnijeg posla, pa se povukao iz ove priče i crtež prepustio Rizzatu. Rizzato je očito dežurni vatrogasac u serijalu koji uskoči po potrebi. Većinom je radio na Legs Weaver serijalu, a ovdje se baš i nije iskazao. Pogotovo u crtežu likova gdje, recimo, Nathanovo lice mijenja izgled u gotovo svakoj vinjeti, a posebno iritantno je prikazan Branko gdje na nekim mjestima više sliči nekom trolu nego mutantskom biću. Možda je bio požurivan i vremenski ograničen zbog velike količine tabli za nacrtati, ali konačni rezultat nije baš blistav.
Ipak, da ne bude sve crno pobrinuo se De Angelis koji napravio dosta kvalitetnu naslovnicu, u duhu same epizode sa sivim tonovima koji joj daje dodatnu atraktivnost.
Da zaokružimo cijelu stvar vratit ćemo se na početak recenzije. Dosad niti jedna velika priča iz AA edicije nije razočarala. Čak što više, iznjedrila je neke epizode koje su doživjele kultni status kod NN fanova. Ali na spomen Pianija bojazan da ova priča neće biti u rangu prethodnih bila je opravdana. Ne može se reći da je toliko loša, ima ona svoje dobre trenutke, ali niti blizu tome da će ostati u memoriji čitatelja. Kad je Piani u pitanju znamo kako će to ispasti: pitko, brzo, neambiciozno, s ponekom solidnom scenom i to je to. Kao neko tipično lako štivo za čitanje na plaži. Iako ima gotovo 340 stranica strašno se brzo čita, trenutno zapamtiš sami njeni završetak, a već si zaboravio što se zbivalo u prvoj polovici stripa. Klasično Pianijevo djelo za AA ediciju koja će nakon ovog broja malo pomalo padati svojom kvalitetom i tonuti sve dublje. Ne treba se tome više čuditi s obzirom na golemu hiperprodukciju raznih edicija našeg omiljenog junaka.