Što je zajedničko gospodi Salisburyju, Setteru, Coweru, Arnoldu, Poweru i Donovanu?
Svi oni su bili uključeni u misiju pronalaženje mikrofilma ukradenog iz jedne njujorške kompanije. Na toj misiji četvorica od dotičnih su čak i ucmekana. Što je to, toliki važno, na mikrofilmu da su radi njega četvorica ljudi izgubila život, a u potragu za njim je uključena čak i Federalna policija, pitate se?
U ovoj epizodi talijanski dvojac se dotaknuo industrijske špijunaže i naravno tu temu obradio na, sebi svojstven, parodijalan način.
Industrijska špijunaža, pojava koja se u stvarnom svijetu najčešće veže za vojnu, automobilsku, farmaceutsku i kompjutersku industriju odnosno za industriju u kojoj se vrti mnogo novca, a neke od njih, kao u slučaju vojne, imaju i veliki značaj za nacionalnu sigurnost zemlje ovdje ja prikazana pomoću jednog, možemo reći beznačajnog predmeta.
Radi se o tavi za palačinke! Da, da dobro ste pročitali, radi se o tavi za palačinke. Na mikrofilmu, radi kojega je nastala sva gužva u ovoj epizodi, nalaze se nacrti jedne takve tave.
Čitajući ovu epizodu ništa nas ne priprema na ovakvo otkriće, naprotiv ubojstva ljudi uključenih na rješavanje slučaja te umiješanost Federalne policije i smrtno ozbiljno držanje Šefa dok Alanu objašnjava što se događa navodi nas na pomisao da se na dotičnom mikrofilmu nalazi nešto zaista važno. Već se počinjemo pitati što bi to moglo biti. Neki novi vojni avion??? Neko moderno oružje, možda???
I tada, iznenađenje!!!
Saznajemo da se na mikrofilmu nalaze nacrti za „novi tip tave za palačinke“. Što?! Nacrti za tavu?! Jesam li dobro pročitao? U prvi tren ostajemo zatečeni i zbunjeni, a onda slijedi izljev smijeha. Ha, ha, ha, tava!!! Pa ovo je totalna komedija!!! Ovakvih će situacija u Alan Fordu biti pregršt pa je možemo s pravom nazvati „alanfordovska“.
Epizoda počinje obećavajuće, ubojstvom Louisa „Lije“ Randala u stilu mafijaških filmova iz tridesetih godina prošlog stoljeća sa James Cagneyem. Epizoda je dosta dobro urađena osim prvog dijela raspleta koji je malo nespretno riješen te stječemo dojam da je u tom dijelu priča zbrzana, a scenarij nerazrađen. Osobno me najviše zasmetalo previše sretnih koincidencija slučajnosti koje dovode Grupu TNT do rješenja zadatka. OK, shvaćam da se ovdje još radi o prvim brojevima te se dvojac Magnus&Bunker još uhodava, ali mogla se je priča i malo spretnije realizirati.
Ova epizoda je za alanfordovce važna, ne toliko po radnji, koliko po predstavljanju novog lika. Radi se, naravno, o engleskom aristokratu Sir Oliveru. Njegov zadatak je naučiti Alana lijepom ponašanju. Ovo je jedan o najživopisnijih likova u Alan Fordu, a njegove izjave iz budućih epizoda „Halo Bing! Kako brat?“ postat će jedne od najcitiranijih iz Alan Forda općenito. Njegova najpoznatija osobina su njegovi dugi prsti. To nam postaje jasno odmah pri uvođenju njegovog lika u serijal dok ga Šef hvali, a on mu krade sat. Da napomenem da je samo u ovoj epizodi imao 7 krađa (možda i više, ali toliko sam ih ja izbrojao).
Naravno, i u ovoj epizodi imamo dobrih fora:
1. Prilikom dijeljenja nagrada agentima, radi dobro izvršenog zadatka, Bob dobija čizme i to ne bilo kakve. Radi se o dvije različite čizme
Šef: Ti, Bobe dobivaš par cipela. Posljednji krik!
Bob: Krik koga? Pokojnog vlasnika?
2. Obratite pozornost što konobar u restoranu ima oko vrata kada Alan i Sir Oliver sjedaju za stol (strana 21, donja slika), a što kad im donose račun (strana 24, donja slika). He, he, he. Što mislite gdje je nestala ta ogrlica?
3. Prilikom naganjanja sa dva naoružana gangstera
Alan: Pazi, na moj tri trči ulijevo, a ja ću udesno. Slijediti mogu samo jednog!
Bob: A drugi će slijediti lijes dan kasnije.
.jpg)
.GIF)
.jpg)
.jpg)
 - kopija.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
