Svi fordofili jako dobro znaju da Bob Rock cijeli život sanja o slavi i bogatstvu. Svejedno kojim putem mu ona došla, bilo da je kroz pjesmu, ples, glumu, sport ili kvizove znanja. A kako i ne bi kad jadnik oduvijek živi u siromaštvu. Ali ovdje zapravo nije riječ o Bobu i njegovim ambicijama. Ovdje je ponajprije riječ o satiriziranju festivala kancone u San Remu.
Gledatelji i fanovi festivala se bune kako više nitko ne pjeva na talijanskom, kako sveprisutni transvestiti nacionalni festival pretvaraju u cirkus i kako su riječi pjesama iz godine u godinu sve gluplje i gluplje. Korupcija koja vlada oko bodovanja i proglašenja pobjednika je u prvom planu. Naravno, ima puno istine u Bunkerovoj verziji ovog velikog talijanskog ponosa.
- Novinar: Je li točno ono što se priča, da postoji dogovor između vas i diskografskih kuća, to jest , da će u toj kuhinji pobijediti Sheat Records?
- Direktor: Netočno! Sve će biti pošteno, neće biti mućke, pobijedit će najbolja pjesma...kao i uvijek!
- Novinar: Što kažete na prigovore da u San Remu nema Talijana? Da ima previše stranaca?
- Direktor: I taj podatak nije točan. Prema popisu iz 1971. u San Remu živi 98,6 posto Talijana. Prema tome..
- Novinar: A što je sa strancima?
- Direktor: Kao poznata turistička zemlja, zainteresirani smo da nam dođe što više turista. Pa makar im i platili nastupe! Prema tome, naš će festival biti idealni spoj turizma i umjetnosti, zarade i užitka!
Zanimljivo da na festivalu Bob na savjet producenata pjeva na playback što se automatski kažnjava diskvalifikacijom.
Ovdje se spominje i konzumiranje kokaina među pjevačima (str. 7) što nije ništa novo na San Remu. Naime, od kokainskih skandala, još je 1979. Franco Fanigliulo praktički otvoreno pjevao o lišću koke. Par godina, kasnije točnije 1983., tada megapopularni Vasco Rossi također spominje koku u pjesmi. Vasco se kasnije branio kako je u pjesmi riječ ni više ni manje nego o popularnom mjehurastom piću. Upravo kroz to slatkasto piće Bunker nadalje satirizira reklamu i konzumerizam. Naime, priča počinje tako da Bob skuplja hrpe čepova coca cole kako bi se mogao prijaviti na nastup. Ne treba spominjati da našim junacima kola nije osvježavajuća, nego bljutava i odvratna. Sprdnja s reklamama nije ništa novoga u ovom stripu i proteže se preko Grunfovih majica do ogromnih reklamnih postera u pozadinama tabli. Na kraju krajeva, sam Alan Ford je stručnjak za reklamu... Ili možda nije.. stručnjak?
Dolazimo do onog djela priče koji mi je kao klincu bio najzanimljiviji. Riječ je naravno o konačnom susretu dvojice majstora prerušavanja bunkerovskog svijeta, Gumiflexa i Arsena Lupige. Kako su se njih dvojica uopće našla na festivalu u San Remu? Privukla ih je korumpiranost potkupljivih organizatora i mogućnost lake zarade (čitaj: lopovluka) naravno.
Kako to inače biva, festivalsko mjestačce je premalo za dvojicu takvih majstora. Ima mjesta samo za jednoga.
Piffareriju je ovo bio 90. broj AF-a na kojem je radio kao crtač, punih devet godina. Da li je slučajno ili namjerno odlučio napustiti mjesto crtača okruglim brojem epizoda, slično kao i njegov prethodnik, nije nam poznato. Kao crtač će se vratiti dugih četrnaest godina kasnije, kada odrađuje i crtež i tuš na jednoj božićnoj epizodi (#354). Opet, slično kao i Magnus. Nakon Piffe na mjesto crtača nastupaju Raffaele Della Monica i Giuliano Piccininno s jednim Chiarinijevim intermezzom na broju 181.
Ovu epizodu, svoju praktički posljednju na ovom serijalu, Piffa je odradio vrlodobro, popraćen Chiarinijem na tušu. Naslovnica šarena, odlično urađena. Bob na gitari, kao da pjesmom prati Piffin odlazak.
Koka-kola!
.jpg)
