Božićna priča

Napomena! Spojleri!

Bunker (u stvaralačkoj krizi): Više uistinu nemam motivacije. Sve sam iskoristio: smrt Broja Jedan, vijanje Mangie kroz 15 brojeva, potragu za Velikim Cezarom…
Čini se da je redovna serija Alan Forda osuđena na propast.
Isto Bunker (ovaj put ushićeno): Čekaj, pa kako se toga nisam ranije sjetio, zašto ne bih napravio i posebnu seriju Alan Forda, to će biti novina koja će zaokupiti čitatelje. Eureka!

I tako, u svibnju 1992. godine na kioske u Italiji dolazi prvi broj Alan Ford Special edicije pod nazivom “Sve uračunato“. Prilično neuspješan specijal, ako se mene pita. No jedan od najboljih u konkurenciji s cijelom edicijom koja se sastoji od svega dva tipa:

1. Alan i Bob odlaze na godišnji odmor i tamo svaki, ali svaki put susreću gusaricu Shirley koja nije ništa više od djevojke koja voli pokazivati grudi uokolo i izazivati nekakav strah
2. Obrada nekog svjetski poznatog djela u Tobijinom kazalištu na Broadwayu kako djeca ne bi morala čitati lektiru, pretpostavljam?

Ipak, koliko god ova druga vrsta bila blijedo kopiranje književnih klasika, jedan specijal mi je baš zapeo za oko, a taj specijal je “Božićna priča“. To je djelo napisano od strane engleskog književnika Charlesa Dickensa, koji se uistinu dokazao sa socijalnim romanima (od kojih najpoznatiji remek-djelo Oliver Twist) i mislim da ovaj nije nikakva iznimka od toga te svakako zaslužuje dublju analizu.

Glumci “Božićne priče“

Likovi ovog djela karakterno izvrsno odgovaraju likovima iz Alan Forda; Broj Jedan je škrti starac Ebenezer Scrooge, Alan Ford njegov dobri i brižljivi nećak Fred, Scroogeov pokojni ortak i varalica je Sir Oliver (u Dickensovom djelu zove se Marley), a njegov zapisničar Bob Cratchit – pa, tko drugi nego Bob Rock. Duhove prošlih, sadašnjeg i budućih Božića glume tri dobro nam poznata zlikovca Superhik, Tromb i Veliki Cezar, a Scroogeovu nekadašnju zaručnicu glumi Ljeponoga Betty. Grunf je sluga koji nije spomenut u romanu dok su Šef i Jeremija sakupljači milostinje.

Piffareriov crtež u ovim specijalima je blago rečeno odvratan, iako sam uvijek smatrao da je on podcijenjeni AF crtač, to je vrijedilo samo za redovnu seriju.
Ipak, takav stil je potpuno prigodan za ovakvu epizodu.

Ja zapravo nikako ne mogu shvatiti zašto ovakav strip nije dobio recenziju. Istina, specijal je uistinu prekopirano djelo bez mnogo humora, uz neke prepravke i sažimanja, budući da se djelo od oko 150 stranica moralo sažeti na 120 stranica stripa; tako su se sva tri duha pojavila u istoj noći (umjesto svake noći po jedan), Bobovi roditelji i sin Tiny Tim zamijenjeni su trojicom braće (pogodite kojih), a djetinjstvo gospodina Scroogea i njegove sestre Fran u potpunosti su izbačeni. Uz sve to, još uvijek ovo smatram vrhunskom epizodom Alan Forda.

Radnja ovog klasika većini je dobro znana, no ukratko ću je prepričati još jednom: Ebenezer Scrooge stari je varalica koji je davno otvorio ured s partnerom Sir Oliverom, te je nakon njegove smrti on nastavio voditi ured i pljačkati sve ljude bez imalo suosjećajnosti. Tako njegov zapisničar jedva prehranjuje svoja tri brata, a njegov sluga ne može poslati novce sestri za bolesnu nećakinju. Scrooge misli samo na sebe i čak je u stanju rođenog nećaka izbaciti iz jadnog doma u kojem obitava. Tako mu se jedne noći u dvorcu u kojem živi njegov partner Oliver ukazuje i upozorava ga kako je završio u paklu i kako će ista sudbina i njega zadesiti ako nastavi tako živjeti. Ubrzo nakon toga Scroogeu se ukazuju tri duha: prvi od njih je Superhik, duh prošlih Božića, koji mu pokazuje kako je nekada i on imao zaručnicu koja ga je odbila uzeti zbog pohlepe i sebičnosti. Nakon toga dolazi Tromb, duh sadašnjeg Božića, koji mu pokazuje stanje njegovih zaposlenika, koji se nalaze u teškim situacijama i jedva preživljavaju, ali ipak vole i cijene gospodina Scroogea. Pa čak i njegov nećak, kojeg je istog dana bezobrazno izbacio iz ureda, prema njemu gaji osjećaje zahvalnosti. Osim toga duh mu pokazuje i spomenik Oliveru koji je digao na račun građana, a koji veliča teškog varalicu i lopova (na kog me to podsjeća, pitam se). Posljednji se ukazuje Veliki Cezar, koji je duh budućih Božića. Ovdje bih uistinu morao napomenuti koliko je glupo bilo strpati ovaj broj u redovnu seriju kad je Veliki Cezar umro još prije 54 broja, ali tu ćemo okriviti Bunkera za nepažljivost i praviti se da je sve u redu. On mu pokazuje da jednoga dana, kada Scrooge umre, nitko neće za njim žaliti te ga upozorava da još nije kasno ispraviti pogreške koje je počinio u prošlosti što Scroogeu omekša srce i idućeg dana, na Božićno jutro, svim svojim zaposlenicima i ostalim poznanicima daje zasluženu plaću, vraća sve što je za života krao od ljudi i srdačno širi božićni duh.

Možda mislite: „Pa što je posebno u tome da netko daje drugima koji nemaju, kao da to ne znamo.“ No, uistinu, ovaj roman, a i strip ukazuje na jednu naizgled običnu, ali ustvari važnu poruku – pomozi bližnjemu. Danas malotko mari za druge; i sam sam svjedočio ljudima koji ne žele donirati kutiju riže humanitarnim udrugama pod izlikom: „Šta me briga, nek' se snađu.“ Zbog toga je ova priča uvijek tako svježa: Božić nije u Coca-Coli, niti u skupim darovima, Božić je upravo u tim stvarima koje će se nekima činiti kao sitnice, a drugima će biti tračak nade, vjere u ljudskost i možda im baš te male stvari pomognu da prežive dan. Božić je upravo to, podsjetnik da budemo dobri ljudi cijele godine, da odvojimo malo vremena i novca za druge, one kojima je to potrebnije, kojima će to mnogo značiti. U ovom stripu ta poruka je ostala bitna (zanemarimo nepotreban epilog na kraju epizode) i upravo zbog toga, ne zbog nostalgije, ovu epizodu svrstavam u sam vrh posebnih izdanja, a i najboljih post-raviolinih epizoda Alan Forda.