Finale

Alan Ford

AF SS 419 | 120 str.

Borba protiv zloglasne Mangie bliži se kraju. Većina članova te mutne i opasne organizacije poginula je u sukobima s grupom TNT. Ostao je još jedan, Ronald Garret, a njegovo je postojanje obavijeno velom tajne. Kulminacija prijašnjih događaja, koji su udarnu postavu grupe vodili diljem svjetskih metropola, odigrat će se na njihovom teritoriju-u New Yorku.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 50%

Priča 5

Scenarij 5

Crtež 5

Naslovnica 5

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 74%

P*8

S*6

C*7

N*10

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Finale
    AF SS 419

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • STRETTA FINALE
    AF SR 249

ZANIMLJIVOSTI

  • Izvorno je priča objavljena u mjesecu ožujku 1990. i posljednja je iz sage o Mangiji. Vjesnik ju objavljuje u svibnju 1990.
  • Saga sadrži 15 priča, a Dario Perucca nacrtao je veći dio: 236 “Tebi jasno?“, 238 “Prokleta isprava“, 239 “Samoubilački zadatak“, 240 “Izdaja“, 241 “Brodolom“, 243 “Čovjek iz Londona“, 244 “Ljepotica iz Ria“, 246 “Potres“, 247 “Skate-board boys“ i 249 “Finale“. Povremeno su uskakali Marco Nizzoli (započeo sagu s pričom 235 “Zatočenik kule“ i još nacrtao 237 “Tako je počelo“) i Gianni Tacconella (242 “Početak raspleta“, 245 “U sjeni giljotine“ i 248 “Posljednja bitka?“). Saga je izvorno objavljivana u periodu između siječnja 1989. i ožujka 1990., a Vjesnik ju objavljuje između ožujka 1989. i svibnja 1990.
  • Saga je svojevrsni epilog prijašnjih epizoda koje su se doticale zavjere o smrti Broja Jedan, počevši od priče 183 “Aerobik“ pa do 200 “Hik, hik, hura!“, a koje su izvorno objavljivane od rujna 1984. do veljače 1987, njih 18 ukupno. Dvojica crtača iznijela su najveći teret: Giuliano Piccininno (9 priča) i Raffaele Della Monica (8 priča), a dvjestoti jubilarac nacrtao je Magnus.
  • Tko je misteriozna i fatalna ljepotica Morgana iz priče “Ljepotica iz Ria“, otkrijte u priči “Morganina tajna“.
  • Rasplet Bobovog tajanstvenog nestanka u New Yorku, u koji su upetljana dva mutna lika, pročitajte u pričama “Kum“, “Otrovni finale“, “Operacija spašavanja“ i “Grob za Boba“.
  • Sudbina Velikog Cezara razriješit će se u jubilarnom tristotom broju “Primamljiv poziv“, kojim je ujedno proslavljeno 25 godina serijala .

Pola stoljeća jednog neobičnog strip junaka, pardon, jedne neobične grupe, nije mala stvar. U svibnju 1969. objavljen je prvi broj novog serijala renomiranog dvojca Bunkera i Magnusa, a priča traje i danas (mnogi od nas će reći nažalost, jer nije ni sjena stripu kakav je nekoć bio). S druge strane Jadrana, zahvaljujući Vjesniku i Nenadu Brixyju koji se založio u redakciji za ovaj serijal i svojim ingenioznim prijevodom uvelike postigao da se doživljaji grupe TNT, objavljivani u ediciji Superstrip od 1972., uvuku u gotovo svaki dom, osvoje srca generacija i dostignu kultni status. Čak je i Bunker izjavio da je Brixy obavio odličan posao jer je uspio slobodnim prijevodom prevesti duh priča. Vjesnik je povukao nekoliko odličnih poteza glede serijala, ali i neke nepopularne. Reprinti u redovnoj seriji, maxiji i trobroji uvelike su nam olakšali dostupnost svim pričama. Ili gotovo svim, jer cenzura je uzela danak i na ovom serijalu, kako unutar stripa tako i neobjavljivanjem cijelih priča, pa smo tako “Hladni pol“, “Otok mračnjaka“ i “Olimpijski plamen“ imali prilike pročitati tek sa Strip-Agentovom Klasik edicijom, tridesetak godina nakon izvornih objavljivanja. O autorima serijala, o Brixyju, o doživljajima grupe TNT sve je odavno rečeno i napisano, a ja bih vas sada proveo kroz nekoliko perioda tog serijala kako bi došli do teme recenzije.

Nekako mi je najlakše da vas kroz te periode provedem napisavši poneku o crtačima koji su ih obilježili. Prvu fazu obilježio je legendarni Roberto Raviola aka Magnus ( 30. svibnja 1939.-5. veljače 1996.), umjetnik kojem možemo zahvaliti što je svojim neponovljivim crtačkim stilom kumovo pričama zaslužnima za kultni status serijala. Njegovi kadrovi prepuni društveno političke satire, socijalne nepravde, crnog humora, parodije i sarkazma, dolara kao ultimativne svetinje, realnih i grotesknih likova, poglavito onih koji su predstavljeni kao neprijatelji grupe TNT, zauvijek će ostati urezani u sjećanje svima nama. Ta prva faza (orig. brojevi 1-75, objavljivani u periodu između svibnja 1969. i rujna 1975.) zahvaljujući simbiozi dva majstora dala nam je nezaboravne negativce poput zgodne špijunke Margot, Baby Kate, Larrigana i ekipe duhova, profesora Kroizera, Aseptika, blizanaca Rock onomatopejskih imena, Velikog Cezara, Frita i Fruta, Tromba, Konspiratora, Ritta i njegovih gudača, Centuriona, Arsena Lupige, Tria Fantastikus, baruna Wurdalaka…Ali jedan je najzaslužniji za popularnost serijala s više od 100.000 prodanih primjeraka u matičnoj zemlji. Superhik-originalan i groteskan lik-nadmašio je svojom premijerom sve negativce. Nitko nije ni slutio da će novog negativca, osim po smrtonosnom zadahu kojim otima sirotinji i daruje bogate, čitatelji upamtiti i po raskidu suradnje Magnusa i Bunkera, pri njegovom trećem pojavljivanju, što nas vodi u drugu fazu.

Paolo Piffarerio ( 27. kolovoza 1924.-30. lipnja 2015.) Bunkerov je stari prijatelj i suradnik, a uskočio je nakon Magnusova odlaska. Debitira s brojem 76 “Sjećam se…“ i crta slijedećih stotinjak epizoda. Njegovim dolaskom članovi grupe doživjeli su neke sitne promjene u izgledu, a najviše je pretrpio siroti Bob Rock. Ipak, njegovom crtačkim izričajem grupa je dobila novog člana. Klodovik, inteligentan i jezičav papagaj pojavio se u stotom jubilarcu “Crne planine Južne Dakote“, a kako su svi članovi doživljavali promjene u izgledu tako je i njega postepeno zadesila ista sudbina. Više osporavan negoli hvaljen, Piffin stil crtanja daje pričama melankoličan ugođaj, s današnjeg gledišta staromodan, posebice kada je u jednoj fazi crtao pospane likove. Scenarijski, ovaj period, uz reciklažu starih negativaca poput Arsena Lupige, Superhika, Margot, Kroizera, Wurdalaka, obilježili su i novi; Gumiflex, Beppa Joseph i Katodik su među najupečatljivijima, dok drugi nisu pamtljivi ni spomena vrijedni, a uskrsnuće Konspiratora ubrajam u jedan od najvećih Bunkerovih promašaja. Također je prodrmao odnos Alana i Brende davši joj ulogu kriminalke, što nužno i nije loše jer lakše je tako opravdati njenu ulogu u zavjeri oko smrti Broja Jedan u kasnijoj fazi, a i svijet sporednih likova serijala doživio je neke inovacije. Veliki Cezar i tri brata Rock sada su pokajnici i podružnica su grupe TNT s luksuznim sjedištem u Los Angelesu, a pridružen im je i Lamp, general War postaje nadređen Bertu u Uredu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, tu je i susjed umirovljenik koji po cijele dane sluša radio i čita erotske časopise, i Tobija Quantrill sa zmijom Xeresom, stari prijatelj Broja Jedan.

Treća faza vodi nas u vrijeme Raffaellea Della Monice i Giuliana Piccininna. Crtački dvojac, s tim da je Della Monica već u Piffinoj zadnjoj fazi nacrtao dvije priče, počinje s brojem 177 “Čovjek iz Teksasa“, a završava malo poslije broja 200 “Hik, hik, hura!“, s tim da je dvije priče nacrtao Enrico Folli, dok je jubilarac posebna priča. U ovom je periodu Bunker stubokom promijenio i prodrmao svijet grupe TNT i čitatelja. Ciklus od 17 epizoda (18, ako računamo “Aerobik“) udarni je dio ove faze, urađen s namjerom da se podigne popularnost serijala i zaintrigira čitatelje, a radi se o otkrivanju identiteta onoga tko stoji iza zavjere o smrti Broja Jedan. Smrt starog paralitika, izgon Šefa, Jeremije, Grunfa, Skvikija i Nosonje, ključ u bravu Cvjećarnice, a ostatak grupe potražit će novu budućnost, ali i staviti glave u torbu kako bi otkrili zavjerenika, usjeklo se u pamćenje svima. Je li ovo kraj grupe i tko se u konačnici krije iza urote otkrit ćemo u dvjestotom jubilarcu kojeg je, samo za tu slavljeničku prigodu, nacrtao Magnus. Bunkeru se mora priznati na inovativnosti i hrabrosti, no, je li realizacija na nivou? Između bombastičnog naslova o smrti Broja Jedan i slavljeničkog jubilarca kriju se priče kojima nedostaje duh staroga vremena. Bunker nas iz priče u priču pokušava uloviti na foru nostalgije ubacujući neke stare negativce poput Tromba, Baby Kate, Margot, Wurdalaka, Centuriona i Konspiratora, ali sve je to slabašno, površno i većinom bez humora. Isforsirane štosove naći ćete u pričama u kojima je Bob policajac na motociklu, Alan je u vezi s Brendom sveden na običnog papučara koji traži posao, Sir Oliver drži krnju grupu na okupu i mozak je operacije. Kako se približavamo kraju, tako Bunker polako otkriva karte i servira nam iznenađenja u odnosu Brende i Velikog Cezara, a zatim u dvjestotom jubilarcu dolazi rasplet.

U četvrtu i posljednju fazu uvodi nas crtač Dario Perucca, i ta faza traje i danas. Neću o toj fazi nadugačko i naširoko jer nisam dovoljno eminentan da o njoj pišem iz jednostavnog razloga; nakon Vjesnikovog razdoblja staje i moje poznavanje serijala. Pročitao sam ja sve što su Strijela/Borgis/Korpus objavili, ali ne sjećam se radnje niti jedne priče. Imam i Extra ediciju, stotinjak priča koje nikada nisam pročitao. Možda jednog dana, ako skupim dovoljno hrabrosti.

Najznačajniji dio Peruccinog opusa u Vjesnikovom razdoblju je nova saga, a koja se jednim dijelom naslanja na prošlu. Ona je došla nakon priličnog niza beskrvnih i dosadnih priča, a izdvojio bih nekoliko koje kvalitetom ipak odskaču; “Trio socijalne pomoći“ (u kojoj je grupa, nakon neuspješne karijere kriminalaca trojice protjeranih, opet na okupu, ali bez Nosonje), “Ukleti idol“ (malo parodije na Indianu Jonesa) i “O.Ž.V.“ (u kojoj Šef i Jeremija sklapaju ugovor s vragom). Nakon dvjestotog jubilarca modus operandi grupe vraća se na ustaljeni kolosijek, a već su dobro poznati nam negativci u igri. Superhik se vratio (više ni ne brojim po koji put), Wurdalak je imao interesantno pojavljivanje pri čemu se radioaktivnim oblakom, koji mu je privremeno promijenio prehrambenu naviku, referira na Černobilsku katastrofu, podružnica više nije cvjećarnica već restoran, mačka Prudy je novi član grupe, posjet Moskvi, komadi u toplesu na zadnjem katu Ritza, i to bi otprilike bilo ono po čemu pamtim taj period.

A onda dolazi priča “Zatočenik kule“, i opet se svijet grupe TNT pretumbao naglavačke. Povratkom Velikog Cezara i rasvjetljavanjem njegovog zatočeništva opasnost se, u obliku stiliziranog slova M, nadvila nad sve članove grupe. Šok koji nam je Bunker priredio pojavom Velikog Cezara dobrano nas je protresao, a objašnjenje njegova uskrsnuća je genijalno u svojoj jednostavnosti. Vjerujem da je većina vas odavno pročitala ove priče pa znate sve o bratu blizancu imena Matteo Burton, i kako je, i s kojim ciljem uspio prevariti grupu zamjenom identiteta. Ali tu priča ne staje.

Iako začeci Mangie sežu u antičku prošlost Rimskog Carstva, pa nastavljajući s porazom Juga i Johnom Wilkesom Boothom, Bunker sagu razvija na teoriji zavjere po kojoj je Adolf Hitler, nakon invazije na Francusku, potajno postavio petoricu nasljednika. Kinez, Francuz, Amerikanac, Britanac i Rus bi u slučaju njegove smrti zajednički djelovali i obnovili Treći Reich. Zaustavimo se tu na trenutak. Adolf, kojeg je poput Himmlera, Göringa i Goebbelsa krasila stasitost jednog arijevca, a koji su brijali na rasnu čistoću i ostale naci idiotarije, ovlašćuje grupu untermenschena da nastave njegove ideje. Da nije Bunker u pitanju rekao bih da je ovo suludo, ali kako se on već od samih začetaka serijala rugao nacistima tako je i ovdje upotrijebio svoj uvrnuti smisao za humor. Povezao je Adolfa s iluminatima, što, pak, neki teoretičari zavjera nameću u svojim teorijama.

Imena petorice su tajna, a dokumente o njima čuva švicarski odvjetnik u svome sefu u Ženevi. Grupa TNT, zbog nove opasnosti koja se nadvila nad njih, napušta njujoršku Cvjećarnicu i seli u ilegalu, u vilu iznad Ria de Janeira. Moraju se dokopati dokumenata iz sefa, i eliminirati pet imena s popisa. To bi, ukratko, bio zaplet ove sage. A rasplet?

Finale nam donosi sukus nadmudrivanja grupe i zlokobne organizacije, ali znate što ću vam reći? Bunker je udarne članove grupe TNT bacao diljem europskih metropola; od Ženeve, preko Londona, do Pariza, a u tim pričama smo upoznali ozloglašene Hitlerove nasljednike, a bogami, za jednu grupu obavijenu velom tajne i zlokobnošću kojoj je Führer u amanet ostavio da zavladaju svijetom nakon njegove smrti i nisu se baš proslavili. Od vladavine nema ni „v“, ili bar pokušaja uspostavljanja dominacije. Neki iz originalne postave Mangie su preminuli, neki su još živi. Nekada davno, grupa TNT bi se s takvima obračunala s pol' snage uz obilje neizostavnih duhovitih gegova kao zaštitnog znaka grupe, no Bunker je odavno izgubio tu vrstu britkosti i ovo sve skupa ispalo je kao jedna dosadna krimi-sapunica. Koliko je ovo loše i nemaštovito najbolje se vidi u dva katastrofalna sporedna lika Friza i Froza, a koji svojim izgledom, ponašanjem i imenima neodoljivo podsjećaju na legendarne Frita i Fruta.

Finale, kako i treba biti, događa se u New Yorku. Mislim da su se svima više popela na vrh glave česta putovanja, i tu je Bunker pogodio stavivši epilog u Veliku jabuku. A znate kako su naši junaci putovali dok su se borili protiv Mangie? Stanu u red, kupe karte i putuju avionom i brodom, kao sav normalan svijet. Nema više Grunfovih ludih i kreativnih prijevoznih izuma koji prkose svim znanstvenim, aeronautičkim i fizičkim zakonima, a uvijek su naše junake prebacili do cilja. Stari Grunf je sada okupiran drugim stvarima; osim što je sluga starom paralitiku, mora se braniti i od napaljene Pochite, koja je potrošila gotovo sve članove grupe.

E sad, ta Pochita, koja svoje sise nudi na izvol'te, kao i njen mutavi brat, po meni su apsolutno nepotrebni likovi u ovoj sagi. Bunkeru je Pochita trebala kako bi opravdao izdaju Velikog Cezara, što je samo još jedan dokaz njegove nemaštovitosti. A Pochito? Isuse bože, koji je to iritantan lik. Ne znam što je Bunkeru bilo na umu kada je dao tom dosadnom liku toliko prostora. Lik pere noge u juhi koju potom servira grupi za objed, i tako svako malo. Poškakljaj me ispod pazuha da se nasmijem.

Dakle, evo nas u New Yorku nakon mnoštva nemaštovitih uzbuđenja pri obračunima s članovima Mangie. Ostao je još jedan, Ronald Garret, i on je apsolutna tajna. Ali, Perucca nam je ne baš suptilno na naslovnici prijašnje priče natuknuo tko bi mogao biti njegov potomak. General War važe sudbinu Sylvie i Broja Jedan, i pitanje je na čiju će stranu jezičac na vagi pretegnuti. Nesumnjivo da je stara generalčina Garretov potomak, a s vremenom smo zavoljeli tog tipičnog korumpiranog predstavnika američkog vojnog vrha i sada je jedino pitanje hoće li Bunker ići do kraja i namijeniti mu ulogu negativca?

Sylvia je iznenada uskočila u nekoliko posljednjih priča kao Bunkerov pokušaj produživanja tenzija i golicanja mašte čitatelja da se zapitamo tko je ta misteriozna žena i kakvu igru igra? Ni tu nas nije iznenadio, nastavlja s nemaštovitošću predstavljajući ju kao kćerku ljubavnice jednog poginulog člana Mangie, a koja bi trebala reorganizirati organizaciju i nastaviti s kriminalnim djelatnostima. Nastavljajući s glupim idejama da zapetlja stvari ubacuje u igru Jacquesa Le Granda Perrygorda- potomka francuskog člana Mangie, a kojeg smo upoznali ranije. Bunker je ovom sagom od 15 priča pokušao unijeti dašak svježine i originalnosti u serijal, a dijagnozu mogu sažeti u jednoj rečenici; nakon početnog, pozitivnog šoka, uslijedile su avanture u kojima se radnja razvodnjuje nekreativnim negativnim likovima i nekim suvišnim sporednim likovima, a od komedije i groteske ni traga.

Bunker je sve što je imao za reći rekao odavno, a sve ostalo, u velikoj većini, je mlaćenje prazne slame. Možda je tako razmišljao i sam Magnus, pa je došlo do zasićenja i raskida suradnje, a njihova simbioza najbolje se očitavala u pristupu radu; Bunker je Magnusu davao tek okvirne ideje, a onda se on s time igrao, dok je nove crtače Bunker morao voditi sličicu po sličicu. Stil svakog crtača može se staviti u kontekst vremena. Piffareriov staromodni stil mi se čak i sviđa, bar u onom početnom periodu, a kasnije postaje zamoran, a što se tiče Peruccine modernizacije likova, ni kao klincu, a bogami ni danas, pogotovo Alana Forda s onom frizurom, nikad mi nije legla. U ovoj je sagi grafički izričaj trojice crtača meni monoton i dosadan, bez emocija, bez humora, ali to je ionako očekivano od niza prosječnih crtača koji se nikada nisu uspjeli približiti neponovljivom Magnusu, majstoru gega, mimike i geste.

Naprijed

AF SS 415 U sjeni giljotine

AF SS 423/424 Anten-Man

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 73%

    7, 7, 7, 10

    Daleko od kultnih epizoda, ali u usporedbi s mnogim pričama iz novijeg razdoblja predstavlja nedostižni klasik.

    Sagu je valjalo završiti pa makar i na ovakav način, na trenutke neočekivano ili potpuno nemaštovito. Međutim, radilo se o razdoblju kada je još bilo dovoljno imaginacije pa čak i za priče koje se protežu kroz nekoliko epizoda, a opet dovoljno dobro da izazove zanimanje čitatelja s razmišljanjima kako će priča završiti.

    Alan Ford je strip koji nije previše pažnje poklanjao naslovnicama. Na naslovnici je mogao biti bilo tko ili bilo što, ali opet se znalo kako se radi o Alanu Fordu.Međutim, ova je naslovnica odlična jer je baš vezana uz priču pa makar se radilo o običnom slovu "M", koje je predstavljalo neprijateljsku organizaciju, koja se simbolično mrvi, odnosno uništava u rukama Broja 1. Stoga je meni naslovnica vizualno efektna i zaslužuje najveću ocjenu.

    Sve pohvale recenziji!

    25.06.2019
    16:04:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • paro

    Ukupna ocjena 76%

    9, 6, 7, 10

    Saga o Mangiji je zapravo posljednja iskra u glavi već davno izgorenog Bunkera.

    Tako da ove ocjene idu kako za ovu epizodu tako i za cijelu Mangia sagu.

    I da, naslovnice su zaista najbolji segment ove priče.

    20.07.2019
    15:32:00 sati
    paro
    uredi

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum