Gotovo svaki junak ima neku priču ili run koji se godinama, pa i desetljećima kasnije, uzima kao njegova definitivna verzija i s kojom se svi budući naslovi tog junaka uspoređuju. Swamp Thing tako ima sagu Alana Moorea, Daredevil ima run Franka Millera, Thorovi stripovi se najčešće uspoređuju s angažmanom Waltera Simonsona, dok su od novijih naslova najbolji primjeri Punisher Gartha Ennisa, Green Lantern Geoffa Johnsa ili npr. Fantastic Four Jonathana Hickmana. Matt Fraction je s ovim runom stvorio ne samo jedan od vrhunaca svoje (dosadašnje) karijere, već i djelo za koje bih se usudio reći da će kroz godine koje dolaze biti prepoznato kao vjerojatno najbolji Hawkeye strip uopće. Prije nego što počnem s recenzijom, moram se brzinski ispričati čitateljima Fibrinog izdanja. S obzirom da posjedujem američko izdanje ove priče, neka imena ili pojmovi dalje u recenziji se možda neće 1/1 preklapati s Fibrinim prijevodom. Ništa strašno, obećajem!
Clint Barton – Hawkeye
- Ne znam ništa o Hawkeyeu, je li ovo strip za mene?
Za početak, rekao bih da je ovaj serijal izrazito pogodan kako za stare čitatelje, koji Hawkeyea prate već godinama ili desetljećima, tako i za nove čitatelje koji nisu upoznati s likom i o njemu ne znaju apsolutno ništa. Fraction nam prikazuje život Clinta Bartona kada nije na nekom zadatku s Avengersima i to je, kao što piše u uvodniku, uistinu sve što trebate znati prije čitanja.
- Tko je Hawkeye?
Clint Barton (Hawkeye) je superheroj koji se u stripovima prvi put pojavio 1964. godine, a stvorili su ga Stan Lee i Don Heck. Iako se ovdje Clint donekle nameće kao glavni lik, što je uostalom i očekivano s obzirom da se njegovo ime prvo veže s Hawkeyem, treba napomenuti da su njegovi život i avanture samo polovica priče. Druga polovica je Kate Bishop, 19-godišnja članica Young Avengersa koja koristi isto superherojsko ime kao i Clint. Ovo je strip kako o njemu, tako i o njoj i upravo mi je ta razdioba Hawkeyeovog imena na dva junaka jedna od najdražih značajki cijelog runa. Fraction fenomenalno karakterizira Clinta kao ciničnu, autodestruktivnu i lijenu individuu koja sve u životu želi napraviti sama i dokazati ostalima da mu ne treba njihova pomoć, dok je Kate vesela i otvorena, ali i svojeglava, prkosna te puna energije i života. Kao što biste mogli već do sada pretpostaviti, karakterne razlike ovih dvoje junaka čine savršeno zabavan tim i upravo ih je zbog toga nemoguće ne voljeti.
Kate Bishop – Hawkeye
- Samo malo, pa je li ovo onda ozbiljan ili humorističan strip?
Oboje. Humor i ozbiljnost su savršeno balansirani i kvalitetno se nadopunjuju. Strip je od početka do kraja prožet inteligentnim humorom zbog kojega ćete se uhvatiti kako se smiješite više nego što biste očekivali, dok je gotovo u isto vrijeme pun ozbiljnih, tužnih, veselih, opasnih i srceparajućih trenutaka zbog kojih ćete likove ponekad htjeti poslati u onu stvar. U nekim trenucima ćete biti ponosni na njih zbog njihovih dobrih odluka, dok već možda stranicu-dvije kasnije nećete moći vjerovati kako mogu biti toliko blesavi i nepromišljeni da odvedu radnju u smjeru kojeg ste se pribojavali. Karakterizacija Clinta i Kate je gotovo pa perfektna. Veoma su karizmatični i od prve do zadnje stranice biti će vam stalo do njih više nego što mislite.
- Zašto je Hawkeye tako genijalan?
Zato što odiše prijeko potrebnom svježinom i suludim idejama koje se naizgled čine banalne, ali zbog načina na koji ih Fraction piše i Aja crta ostaju dugo u pamćenju. Fraction koristi medij (mainstream superherojskog) stripa na načine za koje niste ni mislili da bi mogli funkcionirati sve dok ih ne vidite na djelu. Posebno se to osjeti u nastavku u kojem radnju pratimo kroz oči Luckyja, Clintovog psa. Crtež je pun simbolike koja naizgled djeluje jednostavno, no jednom kad se udubite u detalje, onda shvatite koliko je Fraction uložio truda kako bi ispričao ovako jedinstvenu i upečatljivu priču. Na polovici serijala glavna priča se razdvaja na dva dijela i to se ponajviše osjeti ukoliko je čitate kroz američke trejdove. Od četiri trejda, koliko ih ima u cijelom serijalu, kroz prva su dva Clint i Kate zastupljeni zajedno. Na kraju drugog trejda priče se razdvajaju tako da treći trejd prati samo i isključivo Kate, dok se s četvrtim prebacujemo nazad na Clinta. S obzirom da se događaji iz ova dva trejda odvijaju otprilike istovremeno, neke detalje koje smo vidjeli sa Kateine strane tek kasnije vidimo s Clintove. Zadnja dva poglavlja čine samu završnicu cjelokupne priče i ekipa se ponovno okuplja za veliko finale. Takav me pristup podsjeća na Briana Michaela Bendisa i njegove angažmane na stripovima Daredevil i Alias gdje iste događaje promatramo kroz prizmu različitih likova. Fibrino izdanje ne radi ovakav preskok, već radnja skače s Clinta na Kate iz broja u broj, što je također vrlo dobro rješenje s obzirom da tada nema vremenskih skokova unazad koji ruše kronološki tok narativa. Oba spomenuta načina pričanja priče imaju svoje prednosti i mane, a koji ćete vi izabrati ovisi isključivo o vašim preferencama.
- A crtež?
Aja je u životnoj formi sa Hawkeyem. Ako ste čitali njegovog i Fractionovog (plus Brubakerovog) Immortal Iron Fista, znate o koliko se kvalitetnom crtaču radi. Međutim, teško je ova dva serijala uspoređivati s obzirom da je Ajin pristup Hawkeyeu poprilično drugačiji nego u Iron Fistu. Ovdje primjenjuje drugačiji, minimalistički stil pun detalja, sitnih kadrova i sličica koje je nevjerojatno zabavno pratiti. Dok Immortal Iron Fist ostavlja dojam detaljno nacrtanog akcijskog filma, Hawkeye više djeluje poput slagalice koju treba pomno promatrati kako bi se mogli vidjeti svi njeni dijelovi. Ajin crtež na Hawkeyeu ostavlja puno jači dojam ukoliko ga gledamo kao kompaktnu cjelinu nego kada promatramo svaki kadar zasebno.
- Zašto onda ovaj strip nema ocjenu 100% kad je tako genijalan?
Nema savršenu ocjenu iz dva razloga. Prvi je razlog to što se Fraction nekada zna malo pogubiti s konstantnim kronološkim skokovima u radnji. S obzirom da strip ne teče pravocrtno, priča na trenutke može djelovati pomalo konfuzno i zapetljano, no ništa u tolikoj mjeri da bi upropastilo doživljaj čitanja. Druga stvar su gostujući crtači. Aja nažalost ne ilustrira cijeli run, već se u nekim poglavljima pojavljuju drugi crtači. Posebno se to vidi u trećem trejdu u kojem pratimo Kate gdje njen dio priče crtaju isključivo Javier Pulido i Annie Wu. Ne želim reći da su Pulido i Wu nekvalitetni autori (pogotovo Pulido čiji mi se angažman jako svidio na stripovima Human Target i Robin: Year One), već jednostavno ne ostavljaju jednako snažan dojam kao i David Aja. Iznimku čini jedino fenomenalni Francesco Francavilla koji gostuje na jednom broju i klasično u svom stilu odlično odrađuje posao.
- Završni dojmovi?
Zatvaranjem stražnje korice pojavljuje se onaj dobro poznati osjećaj nakon čitanja kvalitetnog štiva. Želimo da traje još, iako znamo da je bolje da završi sada i ovako nego da se rastegne u nedogled i izgubi na šarmu i kvaliteti. Fraction završava priču napravivši puni krug i ostavlja nas u gorko/slatkom raspoloženu, željne barem još jedne epizode. A nakon toga još jedne, pa još jedne i tako dalje... Znate već kako to ide sa stvarima koje volimo.
Hawkeye, Hawkeye i Lucky, the Pizza Dog
.jpg)
