
Čitajući ovaj strip pitao sam se koliko starost nekog djela (ne nužno stripa) može utjecati na kvalitetu istoga. Ja sam po tom pitanju bio pomalo skeptičan jer nisam vjerovao da mi strip napravljen 1937. može pružiti nešto novo i uzbudljivo. Recimo, prvi Tex se pojavio 1948. godine, a znamo da početne epizode rendžera nisu ostavljale neki pozitivni utisak i da su bile oličenje naivnosti. A to je čak bilo deset godina mlađe i u, uvjetno rečeno, naprednijoj Italiji, kod nas se u to vrijeme strip tek rađao. Opet, teško da bi se u današnje vrijeme u skorom periodu mogao roditi filmski klasik poput „Zameo ih vjetar“ (1939.) ili remek-djelo poput „Kuma“ (to je, istina, kasniji period, ali je isto, po nekim kriterijima, stariji film). Ernest Hemingway je svoje najveće književne bisere napisao u prvoj polovici prošloga stoljeća, a isto su tako ta djela poznata kao sami vrhunci proze uopće. Zato i ne stoje (protu)argumenti u stilu „… nije nešto, ali treba uzeti u obzir vrijeme kad je to nastalo…“. Vrijeme nastajanja stripa ne utječe na kvalitetu istoga pa nije utjecao ni na kvalitetu stripa tandema Maurović & Fuis.

Stari majstor
Andrija Maurović, svima nam dobro poznati je pionir devete umjetnosti u Hrvata. Vječni uzor mladima i starima, svima iole upućenima u strip znani velikan. Iako je kao čovjek u životu vjerojatno imao mane i vrline, u umjetnosti je imao samo i isključivo vrline. To je još jednom pokazao u ovom stripu gdje u suradnji s Franjom Fuisom oživljava svog najvećeg i najpoznatijeg junaka – Staroga Mačka.

Rekavši da se razdoblje nastajanja stripa nije odrazilo na kakvoću nisam mislio da navedeno nije uopće utjecalo na strip. Ono što već na prvi pogled vidimo je taj tipični format koji se u biti teško čita, ali ne smeta mnogo. Primjećuje se, dakako, i staromodno, karakteristično sjenčanje, a bome i nedostatak oblačića ala Princ Valijant (sav je tekst napisan ispod kadrova). Ima i u scenariju primjera prepoznatljivosti zastarjelog stila. Iako je kvaliteta na razini, likovi su crno-bijeli, ili dobri (Stari Mačak, Polagana Smrt, Alen, Jednooki…) ili loši (Jeff Dlyk, razbojnici), no to je jednostavno takav strip. Isto kao što su naravno glavni likovi najjači i najbolji u svemu, to je tada tržište tražilo i to mu se davalo, ali nije bilo razloga da se unutar toga ne napravi dobra priča.
Polagana smrt, nakon Starog Mačka, svakako je jedan od najvažnijih likova Maurovićeva opusa i hrvatskog vestern stripa. Iako ima isključivo dobre osobine, kao i svi pozitivci ovog djela, on je itekako slojevit lik. Sarkastični, simpatični i duhoviti je mladić, a koji prati Old Mickeya (Starog Mačka) na njegovim pustolovinama, sposoban upravo poput njegova druga. Ono što ga ponajviše karakterizira je specifičan smisao za humor. Pogledajmo na primjeru...
Polagana smrt: „Ovo je carica Penelopica, govori četiri jezika, pije i puši kao kauboj,a usto i pogađa svačije ime. “
Vojnik: „Ajde, reci ptičurino, kako se ja zovem? “
Papiga: „M-a-j-m-u-n-e…“
Polagana smrt: „Kako vidite, gospodo, papiga je pogodila. “
Toliko drzak da se ne priječi ni citirati i parafrazirati Bibliju ako je potrebno (ipak je on pjesnik), a s druge strane dovoljno čovječan da u sebi posjeduje ljubav. Neuzvraćenu ljubav, dakako, jer da je suprotno tko bi više poput njega žario i palio divljim zapadom.
„U duši jednog čovjeka srušile su se tog časa sve nade i iluzije kao kuća od karata…“

Franjo Fuis je, iako nije originalni autor likova Polagane Smrti i Starog Mačka (taj je, naime, Krešimir Kovačić), veoma dobro napisao ovu priču i kroz epizodu poveo tu dvojicu protagonista. Teško je zamisliti da je samo šest godina nakon pisanja ovog albuma tragično završio, no to se uistinu dogodilo. Radi svojih političkih ideala i pogleda na svijet, koji se kosio s tadašnjom propagandom Nezavisne države Hrvatske, pobjegao je s još nekoliko svojih prijatelja da bi se pridružili Partizanima. Nisu daleko dospjeli, srušili su se kod Čorkove uvale, a seljani su svjedočili tom padu. Odnosno, svjedočili su tragičnom završetku jednog djela hrvatskog stripa.
Za kraj, što reći, osim da mi je bila čast recenzirati jedan ovakav dio hrvatske stripovske povijesti. Lijepo je bilo provoditi vrijeme relaksirajući se uz fantastičnu četvorku (Andrija, Franjo, Mačak, Smrt), a to preporučam i vama. Do sljedećeg čitanja!