Jedan od mojih najomiljenijih strip-junaka iz djetinjstva bio je Mister No. Bilo je, naravno, i drugih junaka koji su imali jednako uzbudljive pustolovine koje bi rasplamsale dječju maštu, ali Mister No je nekako bio najstvarniji – djelovalo je da takav neobičan junak pun mana (baraba i ženskaroš sklon besparici, birtiji, piću i batinama) zaista postoji i s njim sam se nekako najlakše mogao poistovjetiti. Poslije ću shvatiti da je to bilo zbog žena i birtije, a manje zbog pustolovina i batina, ali i da sam bio u pravu, zaista jest postojao: Sergio Bonelli, slavni talijanski izdavač i scenarist, fasciniran neobičnim pilotom koji ga je vozio po Amazoniji, po njemu je stvorio Mister Noa. No, drugi razlog zašto sam volio Mister Noa bila je Južna Amerika. Bile su rane osamdesete i sve te daleke i egzotične zemlje jako su me privlačile, ali osim „Opstanka“, prekrasne Anglijine dokumentarne serije koju sam pobožno gledao, o njima nisi mogao baš puno saznati, pa su mi Mister Noove pustolovine uz zabavu donijele i pristojnu količinu znanja o Južnoj Americi (u svakom slučaju, više nego osnovna škola i gimnazija zajedno) koje mi je i dan-danas svježe. S druge strane, Afrika i Azija, jednako mistične i egzotične, nisu bile toliko zastupljene u stripovima koji su meni tada bili pri ruci, stoga je moralo proći dvadesetak godina dok ne naletim na strip koji će zadovoljiti moju znatiželju za Afrikom.
Obala Slonovače, 1978. Obitelj i prijatelji svake se večeri okupljaju u Ayinoj kući kako bi pogledali prvu televizijsku reklamu u zemlji koja promovira Solibru, “pivo snažnog muškarca”. Bilo je to zlatno doba Obale Bjelokosti, koja je procvala nakon osamostaljenja 1960. godine, a duh zemlje koja je slovila za oazu blagostanja i stabilnosti u Zapadnoj Africi kao da je bio ispunjen nečim čudesnim. Afrička kultura pomiješan sa zapadnim načinom života donijela je do stvaranja srednjeg sloja i naglog porasta standarda i, pogotovo, boljeg obrazovanja, jer su sada i siromašnije obitelji mogle priuštiti školovanje svojoj djeci. No, tko je mogao znati da se „čudo iz Obale Bjelokosti“ bliži kraju? U suncem okupanim ulicama radničkog Yopougona (koji su svi zvali Yop City “ kako bi se činilo da je iz američkog filma”) praznici samo što nisu počeli, kafići na otvorenom i diskoteke se počinju puniti, a neke sasvim druge brige postaju aktualne. Slobodan stol na lokalnoj tržnici pod zvijezdama je sva privatnost kojoj se mladi ljubavnici mogu nadati noću, a zatim ono što se ondje događa uskoro postaje javna tajna. Aya je priča o istoimenoj bistroj i marljivoj devetnaestogodišnjoj junakinji, njezinim lakomislenim prijateljicama Adjoui i Bintou te njihovim susjedima i rodbini koji se vole miješati u tuđi posao. Lagana je to i dovitljiva priča o želji za radošću i slobodom, o sitnim zadovoljstvima i problemima svakodnevnog života u Yop Cityju, nepretenciozna i smiješna priča o Africi kakvu rijetko viđamo – punu duha, nade i pozitivnih vibracija.
Drugim riječima, Aya je sapunica o životu i ljubavnim neprilikama jedne afričke obitelji. Ali kad kažem sapunica, mislim na najpozitivniji mogući smisao te riječi, budući da je puna života, autentičnosti, smijeha i pozitivne prekrasnoće, a osim toga krši prvo i osnovno pravilo sapunica: ne traje beskonačno, nego ima samo šest epizoda sabranih u dvije knjige. Upravo ta životna radost i pregršt optimizma, nade i vjere u bolje sutra čini Ayu posebnom. Marguerite Abouet, Bjelokošćanka koju su roditelji s dvanaest godina poslali na školovanje u Francusku, opisuje svoje odrastanje i život u Africi na jedan zabavan, veseo i vedar način, posve drukčiji od mračnih, tjeskobnih afričkih priča kakve prevladavaju u zapadnom medijskom prostoru. Marguerite nije imala puno iskustva u pisanju, ali na nagovor prijateljica pristala je napisati, pod velikim utjecajem Marjane Satrapi i njezina „Perzepolisa“, svoj prvi strip u životu u želji da pokaže „Afriku bez ratova i gladi, Afriku koja ustrajava usprkos svemu jer, kako mi kažemo, život ide dalje.“
Iako negira da je Aya temeljena na njezinu životu, Marguerite kaže da je dobar dio likova inspiriran osobama koje je upoznala u djetinjstvu u Obali Bjelokosti. Crtački dio posla preuzeo je njezin suprug Clément Oubrerie, animator i ilustrator dječjih knjiga, kojemu je Aya također bila strip-prvijenac i koji je napravio odličan posao, pošto njegov lepršav, ekspresivan stil odlično pristaje uz melodramatičnu radnju i vrckave dijaloge kojima Aya pršti te uz žive i vesele boje čini čitanje izuzetno ugodnim iskustvom. Posve neočekivano, s obzirom na to da su autori početnici i debitanti na strip-sceni, Aya je ostvarila golem uspjeh u Francuskoj osvojivši nagradu na prestižnom festivalu u Angoulemeu, ali i niz drugih vrijednih priznanja. Ohrabrena uspjehom Aye, Marguerite je napisala i Akissi, strip o dogodovštinama Ayine najmlađe sestre namijenjen najmlađoj publici, a 2013. je snimljen i animirani film o Ayinim pustolovinama. Mada se često kaže da nitko nije prorok u vlastitom selu, afrička publika ju je dočekala širom otvorenih ruku, a posebno veliku popularnost doživjela je u Obali Bjelokosti. Još se samo Hrvatska čeka!
.jpg)
