Superheroji ne stare. Ne umiru. Ili ako se to ipak dogodi, ne potraje dugo i vjerovatno će se vratiti u život na neki način. Zauvijek zarobljeni u beskrajnim bitkama između dobra i zla, sa antagonistima kojima nikada ne nedostaje ideja za probleme i zločine, oni su uvijek isti. Uvijek spremni za borbu. Bez mana. Bez slabosti. Otporni na sam tok vremena.
1984. godine Dick Giordano, tadašnji glavni urednik DC Comics, požalio se Franku Milleru da se Batman ne prodaje. Mračni Vitez je ostao zarobljen u vremenskoj petlji koja čitaocima nije nudila ništa novo. I dalje na pragu tridesete godine, Bruce Wayne je vodio svoj rat protiv zločina kojem se nije nazirao kraj, i apsolutno ništa nije vodilo ka tome da se nešto promijeni.
I tu počinje, nimalo pretenciozno rečeno, pisanje povijesti Batmana i stripova općenito.
Godina je 1986., Bruce Wayne ima 55 godina i više nije Batman već 10 godina. Nakon smrti Jasona Todda, odrekao se borbe protiv kriminala i živi kao povučeni neženja i filantrop. Stopa kriminala u Gothamu je na zastrašujuće velikoj razini, Mutanti vladaju gradom dok policija bespomoćno pokušava boriti se sa njima. Reagan je predsjednik SAD-a, a ostali superheroji su ostarjeli i parodija samih sebe. Oliver Queen je antivladin terorista, Superman marioneta kojim upravlja američka vlada, Selina Kyle vodi eskort službu. Harvey Dent je pri kraju procesa rehabilitacije, kao i Joker. Komesar Gordon broji zadnje dane na dužnosti prije penzionisanja. U svijetu gdje ništa ne vrijedi, u gradu koji se predao apatiji Batman je mit, utvara koja nije viđena već deceniju.
Millerov rad na ovom stripu, zbog svog značaja i višeslojnosti, potrebno je posmatrati iz nekoliko različitih segmenata..
Prvenstveno, Miller pristupa superherojima i ostalim likovima na krajnje realističan način. Uobičajeni način sukoba sa kriminalcima ne bi iziskivao značajnije tjelesne povrede, dok u svijetu koji nam Miller donosi Batman nanosi teške povrede svojim protivnicima. Njima se lome kosti, zadaju elektrošokovi, ostaju invalidi.
Ne shvataš, dečko. Ovo nije blatište... Ovo je operacioni stol.
A ja sam hirurg.
Takav realističan pristup ima snažne političke konotacije. Hladni rat je u tijeku, predsjednik Reagan je populista, gotovo karikaturalna figura. Liberali su protiv Batmana, za njih on predstavlja psihopatu koji je prijetnja za djecu i svakog poštenog građanina koji plaća porez.
Miller jednostavno scenaristički briljira predstavljajući glas javnosti kroz televizijske dnevnike, talk show programe, dijaloške emisije koja narativno prati cijelu priču. Mediji su proždrljive hijene željne senzacija, reporteri na ulicama koji se smiju izvještavajući o ubistvima, desno i lijevo orjentirani likovi na TV ekranima konfrontiraju se braneći svoje stavove kroz ključno pitanje – da li nam je Batman potreban? Taj psihopata, odjeven kao vrag, relikvija prošlih vremena, očigledno duboko oštećen i poremećen čovjek u križarskom pohodu na zlo?
Ali nije samo Batman (potencijalno) oličenje zla u tom svijetu. Mutanti su djeca novog doba, za njih ne postoje moralna ograničenja, animalni nagoni su sami sebi svrha koje je potrebno zadovoljiti ne birajući sredstva. I tu dolazimo do ključnog pitanja – je li zlo moguće pobijediti dobrim, ili se vatra može ugasiti samo još većom vatrom?
Batman doista biva brutalno poražen u sukobu sa vođom Mutanata. Njegove povrede su zastrašujuće, lomovi i unutarnja krvarenja koja je zadobio u nepravednoj borbi između mladosti i starosti. Na jednoj strani imamo kreaturu između čovjeka i životinje, šalu prirode čiji mišići i fizička spremnost daleko nadmašuju njegove intelektualne kapacitete. S druge strane je relikvija prošlog vremena, čovjek koji je stvorio svoj alter-ego na principima i običajima ratovanja protiv kriminala i zla.
Svjetlo na kraju tunela dolazi kao Carrie Kelly, trinaestogodišnjakinja zanemarena od strane roditelja, koja na svoju inicijativu preuzima ulogu Robina. Da, Robin je žena, i nova komesarka policije Gothama je žena. Miller ponovo briljira tako što emancipaciju donosi na prirodan način, likovi nisu rodno zamijenjeni samo da bi sami sebi bili svrha kako bi zadovoljili feminističke tendencije. Ovdje su djevojke i odrasle žene pametne, sposobne da ostave trag u svom prisustvu. S druge strane, Mutanti predstavljaju alegoriju novih generacija mladih ljudi koji izgledaju, razmišljaju i ponašaju se jednoobrazno. Bez identiteta, osobnosti, oni su odraz jednog vođe, proizvod jednog vremena koje im ne nudi dostojanstvenu i smislenu budućnost.
Međutim, zaokret se dešava kada Batman postaje njihov uzor nakon što u ponovljenoj borbi sa vođom Mutanata naposlijetku prekrši svoje temeljno pravilo i ostavi za sobom mrtvo tijelo kreature koja ga je porazila i ponizila. Sada je Čovjek-šišmiš novi uzor, mutanti slijede novog lidera sa novim idealom borbe protiv kriminala.
Ovdje Miller ponovo nastavlja provokativno ispitivati temelje modernog društva – koliko mladih ljudi je obuklo vojnu uniformu boreći se za ideale u nametnutim ratovima od strane karizmatičnih političkih lidera diljem svijeta?
Jedan takav politički lider se nalazi u Bijeloj kući u Washingtonu, i njegovo oružje je Superman. Nije ostario kao ostali likovi, ostao je u svojim tridesetim godinama tako da alter-ego Clark Kenta više ne postoji. Čovjek od čelika je sada marioneta u rukama Reagana, za njega on je ''nakaza'', oružje za pridobijanje glasačkog tijela, instrument kojeg nije problem žrtvovati zarad viših ciljeva. Superman je prešutno prihvatio takvu ulogu, shvativši da svijet više ne može prihvatiti superheroje. Ljudi ne žele da ih se podsjeća da divovi hodaju zemljom.
Mogli smo da promijenimo svijet.
A... pogledaj nas... sada.
Ja sam postao politički nepodoban...
A ti... ti si smijurija...
Miller postavlja brojna provokativna pitanja – da li je opasniji čovjek koji ne odgovara nikome ili (nad)čovjek koji se povinuje naredbama? Otvoreno izražava prezir prema new-age pokretu kroz liječnika psihijatra koji optužuje Batmana da je katalizator za zločine koje čine drugi. Političari su nesposobni birokrate koji prebacuju lopticu odgovornosti sa jednog nivoa vlasti na drugi. Građani su razmaženi i orjentisani ka sebi, bez empatije i želje da pomognu drugima.
Narativno Frank Miller sa nevjerovatnom lakoćom vodi čitatelja kroz vrtlog emocija. Bez imalo napora on se poigrava sa osjećajem apatije, šoka, ogorčenosti, tuge, iznenađenja. Dijalozi su većinom prirodni, čak i onda kada nisu – izgledaju kao da likovi upravo to trebaju izgovoriti u datim okolnostima.
Takvo umijeće pripovijedanja Miller prati crtački. Posebno je impresivan njegov talenat da predstavi emocije kroz facijalne ekspresije. Kompozicija kadrova je besprijekorna u službi priče. Ne smijemo izostaviti ni koloristkinju Lynn Varley, Millerovu tadašnju suprugu, koja je bojama prateći Millerovu viziju podigla sugestivnost djela na ljestvicu više.
Nemoguće je ne spomenuti utjecaj koji je ovaj strip imao u savremenoj pop kulturi. Tim Burton je za svoj film Batman iz 1989. godine koristio pojedine scene iz stripa kao inspiraciju, Joel Schumacher za svoj Batman Forever iz 1995. godine, te Christopher Nolan za svoju trilogiju o Batmanu. Ali najveći utjecaj svakako je imao na Batman v Superman: Dawn of Justice iz 2016. godine, gdje je reditelj Zack Snyder u velikoj mjeri iskoristio elemente iz stripa za svoj film – ostarjeli Bruce, sukob Batmana i Supermana, smrt Jasona Todda, kao i brojne citate i posvete ovom djelu.
DC Entertainment je u dva dijela napravio direktnu animiranu adaptaciju koja je objavljena 2012. i 2013. godine, pod nazivom Batman: The Dark Knight Returns.
Direktan nastavak stripa je objavljen 2001. godine u tri nastavka, također napisan i nacrtan od strane Millera, pod nazivom The Dark Knight Strikes Again. Treći nastavak u devet svesaka je objavljen u periodu od 2015. do 2016. godine, kojeg su pisali Frank Miller i Brian Azzarello, a crtali Miller, Andy Kubert, i Klaus Janson, nazvan The Dark Knight III: The Master Race.
Je li Dark Knight Returns jedan od najboljih stripova svih vremena? Brojne su top liste koje ga svrstavaju visoko u djelima devete umjetnosti. Ono što je neosporno jeste da je Frank Miller stvorio višeslojno djelo koje sa svakim novim čitanjem otkriva nove detalje. Dijalog koji je značajniji nego što smo mislili, crtačka bravura koja iznova oduševi, bogatstvo pripovjedanja koje nas uvuče u svijet Mračnog viteza. Da, taj svijet je doista mračan, ali je istovremeno i protkan zracima nade i svjetlosti. Zvuči otrcano, zar ne? Ali takav je i naš svijet. Stariji smo, političari su i dalje korumpirani, mediji su većinom bez etike, građani u apatiji.
Zato i dalje volimo Batmana. Naš heroj, zauvijek oštećeni psihopata van kontrole.
Moji su roditelji mene drugačije učili. Ležeći na ovoj ulici, drhteći u šoku. Umirući bez ikakvog razloga. Pokazali su mi da svijet ima smisla samo ako mu ga nametneš...
.jpg)
(1).jpg)
