Tresla se brda, rodio se miš.
Još otkako je Johns najavio postojanje trojice Jokera u svom Justice League serijalu, ima dobrih pet godina, hype oko ovog naslova je samo rastao i rastao. Kako obično bude s takvim stvarima, očekivanja čitatelja s vremenom narastu do te mjere da ih je gotovo nemoguće opravdati. The New 52 je već odavno završio i u eri DC-evog Rebirtha napokon smo dobili dugo očekivane odgovore. Johns je ispunio obećanje i zajedno nam s crtačem Jasonom Fabokom podario ovaj trobrojni mini-serijal koji bi trebao odgovoriti na sva naša pitanja.
Johns kao Johns, čovjek je definitivno jedan od najplodnijih mainstream strip autora zadnjih 15-ak godina i nije teško pretpostaviti kakav strip od njega možemo očekivati. Iako mu je kreativna oštrica s godinama poprilično otupila, dar za pripovijedanje je i dalje tu. Dijalozi su mu pitki te je tok radnje odmjeren taman kako treba. Praznog hoda praktički nema, te je sve što se događa u stripu s razlogom tu. Nigdje ne davi zagušujućom količinom teksta, a isto tako nemamo ni ogroman broj bespotrebnih splash stranica čiste akcije kao što smo npr. imali u njegovom runu na Justice League. Tokom čitanja se osjeti da je Johns prionuo ovom projektu ne samo kako bi ga odradio, već i kako bi ispričao najbolju priču što umije. Za jednog veteranskog pisca kao što je on takav zadatak zasigurno ne bi smio predstavljati problem. Međutim, sva autorova volja oko donošenja onog najboljeg što može ponuditi pada u vodu ukoliko je priča šuplja. Nažalost, stvari u Three Jokers upravo i jesu takve.
Što se tiče pozitivnih strana, za početak bih rekao da je izbor glavnih likova lijepo pogođen, tako da u vodećim ulogama imamo Batmana, Batgirl i Red Hooda, tri lika na čije je živote Joker daleko najviše utjecao. Kao što vjerojatno već svi znamo, Barbara Gordon je (u priči The Killing Joke) zbog Jokera ostala invalid te je morala napustiti ulogu Batgirl, dok je Jasona Todda nastradao upravo od Jokerove ruke u kontroverznoj priči Death In the Family iz 1988. godine. Očekivano, Johns se u određenoj mjeri oslanja na Mooreove radove, od stranica s 9 kadrova koje podsjećaju na Watchmen pa do brojnih elemenata iz The Killing Joke, stoga nije preveliko iznenađenje što ovaj mini-serijal zapravo služi kao nadogradnja na priču iz The Killing Joke, bez da je pritom išta promijenio u poimanju originala. Posebno se to vidi u epilogu koji ujedno može poslužiti i kao završno poglavlje Mooreove priče. Taj me dio posebno iznenadio, no moram priznati da mi se sviđa i izdvojio bih ga kao meni najdraži i najupečatljiviji dio cijelog ovog mini-serijala. Iskreno, nisam posve siguran koliko se ova priča uklapa u sveukupni kontinuitet DC univerzuma, no to na kraju krajeva i nije važno. Mislim da je jednostavnije promatrati Three Jokers kao jednu samostalnu priču koja može i ne mora biti dio kanona te se oko toga ne treba previše brinuti.
kriminalac, klaun i komičar
S druge strane, ono gdje Johns pada je zapravo sama razrada priče oko tri Jokera. Nakon prva dva broja u kojima se misterija konstantno produbljuje, samo razrješenje u trećem broju me ostavilo hladnim i razočaranim. Ne znam ni sam što sam točno očekivao od smjera u koji je priča skrenula, no čini mi se da je Johns izabrao najbanalnije rješenje koje će rijetko koga zadovoljiti. Čak i za jedan superherojski strip razrješenje koje nam Johns ovdje nudi skoro pa vrijeđa inteligenciju čitatelja i banalizira sve ono što je došlo prije, u prva dva broja. Često se zna reći da su najjednostavnija rješenja najbolja, no to u slučaju Three Jokers jednostavno ne stoji. Još jedna stvar koja mi se nikako ne uklapa je i uvlačenje Joea Chilla u cijelu priču. Sto puta smo već vidjeli raznorazne teorije zbog kojih je Chill napravio to što je napravio Thomasu i Marthi Wayne i mišljenja sam da nije bilo potrebe svako malo vraćati se na tu kobnu noć u Ulici Zločina. Više bih volio da je taj prostor koji je dan podzapletu s Chillom iskorišten kako bi se kvalitetnije razradili motivi trojice Jokera, ali šta je tu je...
Međutim, najveći problem s Three Jokers leži u tome što je ova priča apsolutno nepotrebna. Sve ono što se dogodilo unutar ovih korica niti malo ne mijenja status quo između Batmana i Jokera. Kad se sve skupa zbroji i oduzme, dugoročnih (pa čak ni kratkoročnih) posljedica nema i likovi će nastaviti živjeti istim onakvim životima kakvim su živjeli i prije ovoga. Ne samo Bruce i Joker, već Barbara i Jason isto tako. Kako sam već napomenuo, Johns ovu priču koristi kao nadogradnju na The Killing Joke i kao takva ona (barem djelomično) funkcionira. S druge strane, problem leži u tome što Three Jokers ne predstavlja ama baš nikakvu promjenu za budućnost DC univerzuma u globalu. Johns kao da nije imao hrabrosti unijeti veće promjene u živote ovdje prisutnih junaka, promjene koje će odjeknuti i godinama kasnije na sličan način kao događaji iz nekih drugih stripova koje je pisao.
Okej, sad slijedi onaj dio kad vi kažete: "pa dobro, šta ima veze šta nema nekih velikih promjena? Superherojski stripovi ionako stalno doživljavaju svakakve revizije i "šokantne" događaje koje kasnije neki drugi pisac samo izignorira. Postoji gomila stripova u kojima se status quo ne mijenja, pa su opet odlični".
Jeste, u pravu ste. Međutim, razlika između tih drugih stripova i Three Jokers je u tome što Three Jokers želi biti strip koji mijenja status quo, no nema to hrabrosti učiniti. Upravo tu, dragi čitatelji, leži njegov najveći problem.
Troje protagonista
Još me jedna stvar smeta... Jednom kad se Three Jokers doživi kao direktan nastavak na The Killing Joke, sva misterija oko toga tko je pravi Joker pada u vodu. Upravo zbog toga kažem da bi Three Jokers trebalo doživjeti kao svojevrsnu elseworlds priču, jer ukoliko je prihvatimo kao kanon, to znači da i Jokerova prošlost iz The Killing Joke službeno ulazi u isti taj kanon te na taj način poništava svu misteriju njegovog porijekla. Jokerova sjećanja u The Killing Joke više nisu tako nepouzdane kako ih je Moore prikazao, već postaju nešto konkretno, nešto što se stvarno dogodilo. Upravo nam to Johns govori preko već spomenutog epiloga. Rekao sam već da mi se taj dio priče sviđa više od praktički ijednog drugog dijela ovog mini-serijala, no to važi jedino ukoliko Three Jokers gledam kao elseworlds priču. Kao dio službenog DC kanona jednostavno ne drži vodu.
Što se crteža tiče, Jason Fabok je odradio više nego solidan posao i uistinu mu se nema što zamjeriti. Njegov stil krase čiste linije i pregršt detalja, dok mu facijalne ekspresije u većini slučajeva više govore o mentalnom stanju likova nego sami Johnsov tekst. Rad na Batman stripovima mu nije stran s obzirom da je gotovo cjelokupni dosadašnji angažman u DC Comicsu vezan upravo za ovog junaka, dok je s Johnsom ostvario dugoročnu suradnju na Justice League naslovu. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da je njegov crtački talent donekle neiskorišten na ovakvom naslovu. S obzirom da Three Jokers ne obiluje vizualno atraktivnim rješenjima što se tiče kadriranja, raskoš njegovog crteža kao da nije u potpunosti došao do izražaja. Eh sad, je li to krivica Johnsovog kompresiranog scenarija ili pak Fabokovo igranje na sigurno, stvarno ne znam.
Za kraj bih rekao da, ukoliko ne očekujete previše od nje, Three Jokers može stajati kao jedna čisto okej priča koja je imala zanimljivu ideju, no negdje se putem pogubila. Scenaristička rješenja diskutabilne kvalitete joj također nisu pomogla, baš kao ni pretjerano igranje na sigurno. Na trenutke sam imao osjećaj kao da se još 2015. godine Johns dosjetio da bi mogao reći: "E, ubacit ćemo i neku šemu s tri Jokera, pa ću kasnije smisliti što napraviti s time.", sistem koji je Michael Scott u The Officeu savršeno opisao izjavom: "Ponekad kad započnem rečenicu, uopće ne znam kako će ona završiti...".
Eh... Još kad bi se Johns sjetio da je isto tako davno najavio i priču Aquaman: Rise of the Seven Seas, gdje bi mu bio kraj...
