Postoji već nekoliko priča o Batmanovoj "smrti" (bilo u "službenim" i "neslužbenim" izdanjima, bilo u glavnim ili sporednim edicijama), a realno je za očekivati da će u budućnosti biti napisano još nekoliko takve tematike. Očekivano, rekli bi neki. Ništa manje nije očekivana ni činjenica da su autori tih priča u većini slučajeva bili scenaristi koji su iza sebe imali najmanje nekoliko epizoda o Mračnom vitezu.
Unatoč tome, nijedna se jednog dalekog dana u budućnosti neće smatrati uistinu posljednjom Batmanovom pričom, s "konačnom" smrću Mračnog viteza. Štoviše, takvu priču, o bespovratno konačnoj (čitaj: "službenoj") Batmanovoj smrti, vrlo vjerojatno nikada nećemo pročitati.
Ipak, za jedno se djelo (ne promatrajući ga iz perspektive smrti naslovnog junaka) u određenoj mjeri može reći kako ima sve potrebne predispozicije za titulu "posljednje Batmanove priče", i to najviše zbog činjenice što je ona inicijalno kao takva i zamišljena: kao ona za koju će se, unatoč svim dosadašnjim i (eventualno brojnim) budućim Batmanovim smrtima, moći reći da je u pitanju posljednja priča o Mračnom vitezu.
Prva, potencijalno, začuđujuća činjenica je što je ona već napisana i objavljena. Činjenica koja još više iznenađuje je ta što je njen autor jedan od "gostujućih" autora koji iza sebe nema iskustva u pisanju "većih" Batmanovih epizoda, već je u prošlosti za Mračnog viteza napisao tek šačicu kraćih priča. U pitanju je Neil Gaiman, jedan od zapaženijih pisaca u povijesti svjetskog stripa.
Iako je u uvodniku naveo kako je od malih nogu veliki obožavatelj Batmanovog lika, redovnim čitateljima Mračnog viteza Gaiman bi mogao biti neuobičajen izbor za pisca jedne tako "velike" Batmanove priče. Ipak, onima koji su upoznati s Gaimanovim stripovskim (ali i književnim) opusom znaju koliko je taj čuveni autor, inače izuzetan i talentiran pripovjedač, savršen odabir za djelo ovakve tematike. Naposljetku, ovaj strip ujedno i potvrđuje navedenu tvrdnju.
"Bio sam ovdje kad je sve ovo počelo, gospođice Kyle. Neću propustiti sam kraj."
Opširniji "Kratki sadržaj" u kombinaciji sa slikom dolje je sve što bih razotkrio o radnji ove dvodijelne epizode. Usprkos navedenom, ona je puno kompleksnija, i to iz jednostavnog razloga što Gaiman u posljednjoj priči o Mračnom vitezu, ironično, ne priča o "konačnoj" Batmanovoj smrti. On ustvari piše o njegovim "brojnim krajevima", od kojih svi imaju jednu zajedničku poveznicu. To jest, Gaiman ovdje jasno daje do znanja ono što svaki dugogodišnji čitatelj Mračnog viteza duboko u sebi nesvjesno očekuje od konačnog Batmanovog "kraja". To jest, jedini očiti način na koji će završiti cijela saga o Mračnom vitezu.
Gordon: "Valjda… valjda sam oduvijek znao da će se ovako završiti. Da ga nećemo imati zauvijek."
Za razliku od brojnih drugih serijala (osobito superherojskih), Batman nije jedan od onih likova za koje bi se očekivalo da će sa osmjehom na licu doživjeti neki sretan kraj. Baš naprotiv. Počevši od njegovih početaka, životnog iskustva te tona i tema koje su se provlačile kroz stripove o Mračnom vitezu, jedini realni način na koji bi saga o Batmanu mogla završiti je njegovom smrću. Jednostavno, za očekivati je da jedan tako "tragičan" lik ima jednako "tragičan" završetak. Naposljetku, to je vidljivo iz svih priča koje Batmanovi prijatelji i neprijatelji pričaju o njemu tijekom njegove sahrane.
Sve priče o Batmanovom kraju u ovom broju različitog su tona. Neke su ozbiljne, neke banalne, a neke junačke. Neke odaju počast najranijim klasičnim avanturama i prvim susretima s likovima koji pripovijedaju određenu priču, dok neke (bilo po dijalozima, bilo po vizualnoj interpretaciji likova) aludiraju na novije scenariste (npr. Mooreov "Killing Joke"). Od svih ispričanih verzija Batmanovog kraja u ovom stripu, posebno se ističu priče od Seline Kyle i Alfreda, i to ne samo po njihovoj dužini, već i po njihovoj banalnosti i ironiji. Ipak, upravo je to bila i njihova bit u pogledu Batmanovog lika: da one sa svojom kontroverznom prirodom i dvostrukim standardima prikazuju Batmana u realnijem, "ljudskijem" svijetlu, te da su kao takve puno uvjerljivije i realnije u odnosu na priče s "izlizanim", junačkim, moralno ispravnim i "jednostavnijim" smrtima kojima Gaiman ovdje posvećuje minimalno prostora (ponegdje samo po jedan kadar). Ipak, ni te dvije smrti nisu ništa važnije od ostalih "manje bitnih" smrti. To je ono što Gaiman svim tim smrtima želi dati do znanja: da nije važno kako Batman umire već ono što slijedi nakon toga. To jest, što ostaje iza Batmana nakon njegove smrti.
Valja napomenuti kako sve verzije Batmanovog kraja ovdje ispričane u sebi sadrže još jednu zajedničku nit kojom Gaiman odlično poentira i pokazuje koliko shvaća Batmana, ali i kojom na prikladan način odaje počast i Mračnom vitezu i svim autorima koji su u ovih 70-ak godina imali priliku raditi na njemu. Istovremeno je u ovoj priči imao priliku izraziti svoje poglede o ispravnosti ljudskih vjerovanja i zaslugama (što je Gaiman često koristio u svojim ranijim djelima) za koje bi čitatelji koji dugi niz godina prate ovog junaka vjerojatno mogli reći kako oni savršeno odgovaraju svijetu Mračnog viteza, ponajviše zbog toga jer su ti pogledi ustvari od samih početaka ugrađeni u Batmanov lik.
Štoviše, upravo u tome leži veličina Batmanovog lika, čak i u odnosu na ostale superjunake koji imaju nadljudske moći. To je ujedno i glavna bit ove priče: veličanje snage ideje iza Batmanovog lika, kao i samog lika Mračnog viteza kao jednog od najvećeg, ako ne i najvećeg junaka u svijetu stripa.
"Na kraju priče o Batmanu, on je uvijek mrtav. Na kraju Batman uvijek umire. Bori se dok ne padne. A jednog dana će pasti. Ali do tada se bori."
Može se reći kako je Gaiman ovom pričom napisao ljubavno pismo cjelokupnom Batmanovom serijalu i njegovoj sedamdesetogodišnjoj povijesti, istodobno ostavljajući prostora i nadolazećim "mladim" autorima za sve naredne priče o Mračnom vitezu. Ipak, ova priča prvenstveno odaje počast onima koji su joj prethodili.
Odavanje počasti vidljivo je po brojnim referencama na ranije brojeve, ali i po brojnim likovima i negativcima iz Batmanove dugogodišnje izdavačke povijesti koji se ovdje pojavljuju. Navedeno je najviše vidljivo u pogledu "starijih verzija" likova koje Gaiman ovdje vraća na pozornicu povodom velikog događaja, ali i njihovoj vizualnoj interpretaciji od strane standardno odličnog Andyja Kuberta. Osim što svojim crtežom odaje počast crtačima koji su stvorili te likove i/ili ostavili značajan trag na Batmanovim stranicama, Kubert odaje počast i likovima iz animirane serije iz šezdesetih zahvaljujući kojoj je Gaiman tijekom djetinjstva doživotno zavolio Batmanov lik (čak i sam Gaiman na nekoliko mjesta tijekom priče aludira na spomenutu seriju).
Neke od (ranijih) vizualnih interpretacija Mračnog viteza iz raznih medija
Ova je priča prošle godina objavljena i na ovim prostorima, i to u sklopu legendarne "Stripoteke". Ipak, za razliku od originalnog izdanja koje je odlično obojano, Darkwood je objavio u crno-bijeloj verziji karakterističnoj za Stripotekin standard. Iako Kubertov sjajni crtež u "sirovoj" crno-bijeloj verziji više dolazi do izražaja, sjajna Sinclairova boja drastično upotpunjuje doživljaj, a osobito doprinosi atmosferi (osobito u drugom dijelu). Ako ste u mogućnost, preporučio bih da probate nabaviti verziju u boji za potpuni doživljaj ove sjajne priče.
Kraj nešto manje izravno naglašava ono što sam spomenuo na početku recenzije, a to je da je ovo jed(i)na od Batmanovih priča koja će se, neovisno o tome koliko će još novih avantura o Mračnom vitezu izaći, uvijek moći smatrati posljednjom Batmanovom epizodom. Takoreći, ovo ustvari i nije priča o Batmanovom kraju, već o njegovoj ostavštini i svemu onome što slijedi nakon tog kraja.
Ovo je priča koja ima kvalitetu i snagu nadživjeti sva naredna djela slične tematike koje će izaći u budućnosti, sve do samog Batmanovog izdavačkog "kraja"… ako do njega ikada dođe. A čak i ako se on doista desi, nadživjet će i njega, i eventualno pokrenuti sve ispočetka. I zato je ona posebna: jer u sebi sadrži jednaku snagu i besmrtnost kao i Batmanov lik, ali i ideje koje izviru iz njega.
.jpg)
