Lonely City

Nije tajna da je u superherojskom svijetu The Dark Knight Returns ajmo reći kamen temeljac kad se planira priča o ostarjelim superjunacima (ili antijunacima u nekim slučajevima), no za mene osobno postoji određena granica do koje se takav pristup može iskorištavati, a da djelo idalje ostane dovoljno svježe i zanimljivo.

Kada je izašla najava da će Cliff Chiang raditi upravo takvu priču s Catwoman, moram priznati da sam donekle bio skeptičan s obzirom da se radi o (po mojim saznanjima) crtaču koji se baš i nije upuštao u neke konkretne projekte sa scenarističke strane. Njegovim crtačkim talentima ne treba preveliki uvod jer svatko tko je pročitao bar jedan strip na kojem je radio zna o kakvom se kalibru crtača radi. No, crtež je jedno, a scenarij je pak nešto sasvim drugo tako da ne mogu reći da sam bio u potpunosti optimističan oko ovog naslova.

Početak priče je djelovao taman toliko obećavajuće te me natjerao pomisliti da sam bespotrebno bio skeptičan. Bez da previše ulazim u spoilere, premisa koju Chiang ovdje donosi jeste Selinin povratak u Gotham nakon deset godina robije na kojoj je završila zbog jedne kobne noći u kojoj su poginuli Batman i još neki heroji. Dolaskom u svoj nekadašnji dom Selina se suočava s nekim dobro nam poznatim licima iz prošlosti...

Batman i Catwoman, nekada...

Taj je obećavajući početak nažalost jako brzo splasnuo i ustupio mjesto nekim potpunim nebulozama koje su mi poprilično srozale konačnu ocjenu stripa. Rekao bih da su Chiangova prevelika očekivanja od svojih scenarističkih sposobnosti najveći problem s kojim se Lonely City suočava. Naime, Lonely City ni u jednom trenutku ne djeluje kao do kraja razrađeno djelo kod kojeg je radnja osmišljena do najmanjih detalja, već češće ostavlja dojam nakupine ideja traljavo slijepljenih u ne baš funkcionalnu cjelinu.

...i sada.

Tijekom sva četiri broja Chiang kao da se nije uspio odlučiti želi li da ovaj strip predstavlja svojevrsnu Selininu katarzu i pomirenje s prošlošću ili pak traganje za osvetom u priči u kojoj uopće i nema suvislog motiva za osvetu. Povrh svega toga, strip neuspješno pokušava balansirati između ozbiljne melodrame, akcijskog trilera i humorističnog sitcoma. Iskreno, ako mene pitate, najviše bi volio da se Chiang opredijelio za treću opciju jer takvih nam stripova u superherojskom svijetu itekako nedostaje, a upravo su ti dijelovi i bili najsimpatičniji dio ove priče. No, kao što rekoh, Chiang je odlučio sve to pomiješati u jednu cjelinu.

Nažalost, nije tu kraj minusima... Jedna od stvari koje su me najviše zasmetale je Chiangova odluka da svako toliko ubaci što je više moguće referenci na svakojake raznorazne DC-eve likove kojima realno i nema mjesta u jednoj ovakvoj priči. Jasno mi je, čak i očekivano, da će Ted Grant biti tu, čak i Ma Hunkel ima kakvog-takvog smisla, no Guardian i Rocket Red? Trebam li uopće pričati o prstenu Alana Scotta? Spomenute stvari i likovi naprosto djeluju ubačeni na silu čisto eto zato što je Chiangu u tom trenutku djelovalo zgodno ubaciti ih, a ne zato što to sama priča traži... Takve reference i tzv. plot device-i ostavljaju gorak okus u ustima jednom kad shvatite da za njima uopće nije bilo potrebe. Kad već spominjem Scottov prsten, užasno mi je iritantno i izmišljanje pravila "u hodu"; ne znam kako opravdati činjenicu da prsten odjednom ima mogućnost teleportirati ljude u jednoj jedinoj sceni samo zato što situacija to traži, a da se na to nikad prije nijedan JSA ili Green Lantern strip nije referirao. Ako se odlučite pročitati Lonely City, vjerojatno ćete primjetiti i ne baš uvjerljiv dio s Clayfaceom koji djeluje kao da je kopiran direktno iz Harry Pottera. Mislim, oprostite što ovoliko nabrajam negativnosti, no preko nekih stvari je jako teško prijeći kad volite ove likove i smatrate da nisu prezentirani u svjetlu u kakvom zaslužuju biti.

Kao sol na ranu, imamo tu i nekolicinu "woke"
elemenata koji su po mom mišljenju ubačeni na silu
te niti malo ne pristaju ovakvom stripu.
Realno, mogli smo proći i bez toga.

Nadalje, čini mi se kao da je Chiang pokušavao priču učiniti kompliciranijom i dubljom nego što je bilo potrebno... Jer kako drugačije objasniti misteriju oko Batmanove posljednje riječi prije nego što je umro, a koja se jedva uklapa u širu sliku ovog stripa? Vidi se da se upravo na ovoj fronti išlo na nekakvo "veliko i tajanstveno otkriće" koje će biti esencijalno za radnju, no jednom kad dođemo do tog otkrića, ne možemo biti ništa drugo nego razočarani koliko je ono u stvari banalno i nažalost nezanimljivo... Nekad stvarno vrijedi ona poslovica "manje je više". Uistinu smatram da ova priča nije trebala ići na tu "epsku" kartu, već je trebala ostati prizemnija i jednostavnija. Još jednom, oprostite ako previše kritiziram, no iskreno mi je žao što je potencijal jedne ovakve priče ostao neiskorišten. Ukratko, Chiang kroji priču onako kako mu u tom trenutku odgovara bez da se previše brine o tome kakav će efekt takve scenarističke odluke donijeti. Ruku na srce, dobar dio odgovornosti bi ovdje trebao snositi i urednik koji traljavo odrađuje svoj dio posla, no imam osjećaj da se u Black Label podetiketi puno toga dopušta pod izgovorom da se ne radi o mainstream univerzmu.

S druge strane, treba biti iskren i reći da nije sve tako crno, jer ima Chiang i svijetlih trenutaka. Spomenuo sam već da mi se humoristični elementi jako sviđaju tako da mi je stvarno žao što se nije odlučio cijeli strip napraviti u opuštenijem i ležernijem tonu. Mogli smo tako dobiti jedno uistinu zanimljivo i unikatno djelo, pogotovo zbog toga što Chiang pokazuje da zna lijepo razraditi humor i zabavu unutar superherojskog naslova. Ne znam za vas, no što se mene osobno tiče trik prikazivanja ostarjelih superherojskih likova u distopijskoj budućnosti je već pomalo otrcan i koristi ga se pretjerano često te bi upravo zbog toga bio pun pogodak da je Chiang cijelu ovu priču okrenuo na drugu stranu. No, šta je tu je, nema smisla sada previše razbijati glavu oko toga.

Catwoman i Killer Croc, dream team.

Očekivano, područje gdje Chiang naprosto briljira je crtež. Oduvijek mi je bio jedan od zanimljivijih crtača na američkoj strip sceni, a svakim svojim novim naslovom to ponovno dokazuje. Crtež mu je lijep, fluidan i naprosto ugodan za gledati. Iako u određenoj mjeri koristi stilizirani pristup, u kadrovima mu gotovo nikada ne manjka atraktivnih detalja na kojima se možemo zadržati malo duže. Likovi mu se ponašaju prirodno te nisu ukočeni tokom kretanja i pokret se jasno osjeti. Ako ćemo iskreno, kod Chiangovog stila sam uvijek volio način na koji crta žene, odnosno uspjeva ih prikazati seksipilnima bez da eksplicitno naglašava atribute ili golotinju. Uzmete li Lonely City u ruke i otvori na bilo koju random stranicu, primjetiti ćete da ćete teško naći neki kadar koji ne izgleda privlačno.

Eto, šta da vam kažem za kraj... Mislim da je Lonely City mogao biti puno više nego što je na kraju postao. Bilo je tu prilike za napraviti jedan pravi pravcati moderni Catwoman klasik, no nažalost negdje je putem zapelo. Je li to zbog samog Chianga ili pak zbog labave uredničke ruke, nisam siguran, no žao mi je što ipak nismo dobili mrvicu više po pitanju kvalitete. Nemojte me krivo shvatiti, ovo je idalje sasvim solidan strip i ukoliko tražite nešto lagano i jednostavno, lijepo će vam leći. Međutim, od ovakve premise sam ipak očekivao više i jednom kad se progleda kroz taj početni dojam i krene analizirati detalje, vidi se da Lonely City pati od mnogobrojnih, često amaterskih boljki.

Usprkos svemu negatovnom što sam naveo, svakako se nadam da ovo nije Chiangov posljednji izlet u solo vode. Uz ispravno usmjeravanje smatram da bismo od njega prije ili kasnije mogli dobiti neku uistinu vrhunsku priču.