Challengers of the Unknown peteročlani je tim avanturista okupljen u svrhu istraživanja paranormalnih i znanstveno-fantastičnih fenomena, prkoseći pritom nemogućem i nepoznatom. Okosnicu tima čine znanstvenik Walter "Prof" Haley, pilot Kyle "Ace" Morgan, avanturist Matthew "Red" Ryan, hrvač Lester "Rocky" Davis i znanstvenica June Robbins, a baza im je smještena u planini Challengers Mountain, dijelu sjevernoameričkog masiva Stjenjak. Kao jedni od posljednjih značajnih predstavnika tzv. Atomskog doba američkog stripa (više u zanimljivostima), prvi su se put pojavili 1957. godine i nikada nisu stekli ni uživali veliku popularnost strip publike.
Nakon što je matični serijal ugašen 1971. godine, tu i tamo bi razni autori pokušali oživjeti Challengerse, no sve do dolaska Jepha Loeba na strip scenu 1991. godine nijedan od tih pokušaja nije polučio značajan uspjeh. Kroz osam brojeva ovog mini-serijala, Loeb, u svom prvom angažmanu na području stripa, prodire u srž tima, anatomski precizno odstranjuje sve nepotrebno i nebitno te ih revitalizira za novo moderno doba.
"And when was the last time the Challengers saved the universe?"
Krećemo udarno: Miran i tih dan u gradiću Challengerville naprasito je prekinut zaglušujućom eksplozijom u trenutku kada Challengers Mountain biva raznesena u milijun komadića. Žrtve su mnogobrojne, a među njih se ubrajaju i dvoje Challengersa, "Prof" Haley i June Robbins. Preostala trojica iz tima, Ace, Red i Rocky, preživljavaju pukom srećom te se brzo daju u pomoć unesrećenim stanovnicima Challengervillea. Nitko ne zna radi li se o nesreći ili namjernoj sabotaži orkestriranoj od strane jednog od bivših neprijatelja. Nakon što se stvari napokon smire, vlasti postavljaju pitanje tko je krivac za eksploziju, a kao najvjerojatniji kandidati nameću se upravo naša trojica preživjelih Challengersa. Da stvar bude još gora, stanovništvo Challengervillea nije suglasno bi li trebali stati u obranu avanturističkog tima ili ih kriviti za situaciju koja ih je zadesila.
Preživjeli članovi Challengersa pomažu stanovnicima Challengervillea
Radnja zatim skače pet mjeseci u budućnost, u trenutak u kojem pratimo Acea, Reda i Rockyja kako iz optuženičke klupe pokušavaju dokazati nevinost na sudu. Loeb kroz suđenje predstavlja dvije jednako uvjerljive strane priče i postavlja pitanje tko su u stvari Challengersi. Radi li se uistinu o timu junaka spremnom pomoći svima kojima je pomoć potrebna ili pak o pažljivo i detaljno isplaniranom marketinškom projektu kojem je zarada i slava jedina motivacija? Priča se gradi malo po malo i Loeb odmjereno ubacuje nove motive i detalje, ne bombardira nas pritom odgovorima na sva spomenuta pitanja odjednom. Kroz događaje nas vodi polako, daje nam vremena da razmislimo i formiramo svoje mišljenje, motivira nas da se zapitamo gdje bi mogla biti istina, dok nas u isto vrijeme drži u neizvjesnosti i tjera da okrećemo stranice.
Rezultat suđenja izglasan je u korist preživjele trojke pa ih kroz sljedećih nekoliko brojeva pratimo u pokušajima sučeljavanja sa životom nakon tragedije. Upravo ovdje leži sama srž priče i središnji bih dio mini-serijala (otprilike od trećeg do šestog broja) ujedno izdvojio kao najkvalitetnije napisan. S obzirom na to da je jedino za što su živjeli nasilno otrgnuto od njih, svaki od trojice Challengersa na svoj se način nosi s izazovima novonastale situacije. Ace se daje u mistiku i ezoteriju, Rocky pada pod utjecaj alkohola, dok Red odlazi van SAD-a zarađivati kao plaćenik u građanskim ratovima Srednje i Južne Amerike. Skoro pa do samoga kraja stripa troje preživjelih neće imati gotovo pa nikakvog međusobnog kontakta i Loeb maestralno vodi sve tri paralelne priče, držeći pritom kvalitetu na nivou.
Borba s unutarnjim demonima je motiv koji se provlači kroz cijelu priču
„Challengers of the Unknown Must Die!“ ima istu onu neodoljivu atmosferu DC-evih stripova s kraja 80-ih i početka 90-ih godina, iz vremena neposredno prije i tijekom formiranja imprinta Vertigo. Ako ste čitali Grellov "Green Arrow", O'Neilov "The Question", Milliganov "Shade, The Changing Man", Morrisonove "Doom Patrol" i "Animal Man" ili Gaimanovu "Black Orchid", znat ćete o čemu govorim. Loeb zapanjujuće vjerno kanalizira pristup koji su autori DC-eve "britanske invazije" evocirali u svojim ranim djelima. Drugim riječima, Challengersi iz broja u broj plešu između klasičnog mainstream DC univerzuma i svog osobnog mikro-svijeta prožetog ozbiljnim, introspektivnim, neobičnim i gotovo apsurdnim događajima. Gledajući njegove kasnije stripove, Loeb nikad nije ostavljao dojam jednog od autora koji se bavi dekonstrukcijom superheroja na način na koji su to radili Alan Moore ili Grant Morrison, i upravo je to još jedan dobar razlog zašto njegove Challengerse nikako ne bi smjeli preskočiti. Loeb ovdje još uvijek nije kristalizirao stil pisanja po kojem će postati poznat u kasnijim djelima i smatram da je u Challengersima još uvijek bio pod velikim utjecajem stripova tog vremena. Sve klasične značajke Loebovih stripova su tu (iako su unutarnji monolozi zastupljeni nešto manje nego inače) i misterija koju preživjeli članovi tima moraju riješiti u srži se ne razlikuje puno od sličnih zagonetki u novijim Loebovim djelima, no način na koji je priča ispričana ono je što ovom mini-serijalu daje posebnu draž.
Kraj stripa me se nažalost nije dojmio i izdvojio bi ga kao jedini pravi minus cijelog mini-serijala. Nakon intrigantnog uvoda i odlično razrađenog zapleta, posljednje poglavlje odlazi u krajnost koju nisam očekivao i moram priznati da me razočaralo veliko otkrivenje glavnog negativca koji vuče konce još od početka priče. Ne želim reći da je rasplet nekvalitetan, ali mišljenja sam da je postavljanje generičnog demona iz pakla kao krivca za sve što se Challengersima događalo kroz strip odviše banalno i klišejizirano rješenje. Prava šteta što Loeb nije originalnije završio priču jer sve ovo što je napravio kroz prvih sedam brojeva zaslužuje unikatniji i bolje razrađeni kraj.
Crtež Tima Salea nije na razini na kojoj smo ga navikli vidjeti. Ovo je također jedan od njegovih ranijih radova i jasno je da tada još uvijek nije stopostotno pronašao svoj prepoznatljivi stil, no neke naznake i prepoznatljive karakteristike, koje će se tek kasnije pojaviti, već se sad jasno vide. Neiskustvo se najviše očituje kroz donekle drvenastu prezentaciju određenih kadrova i ljudskih figura, posebno u scenama iz sudnice iz drugog poglavlja. Ipak treba priznati da Sale vjerno i efektivno vizualizira psihodeličnu prirodu priče koristeći pritom nekonvencionalnu strukturu tabli. Lijepo ga je vidjeti u nešto eksperimentalnijem izdanju i volio bih da se češće davao u slične projekte.
Jedan od zanimljivijih primjer nekonvencionalne strukture Saleovih tabli
Za kraj mogu reći da je ovo strip vrijedan čitanja i ukoliko ste ljubitelji Loebovih i Saleovih kasnijih kolaboracija, preporučam da date šansu Challengersima. Uronite u ovaj strip otvorenog uma i zauzvrat ćete dobiti unikatan pred-vertigovski scenaristički izričaji spojen s iznimno kvalitetnom karakterizacijom likova po kojoj je Jeph Loeb danas poznat. Iako ovaj mini-serijal Challengersa ne bih ubrojio u njegova najkvalitetnija djela, Loeb je ovdje pokazao zavidnu količinu maštovitosti i pokazao kako je i u najranijim danima karijere znao ispričati vrlo dobru priču. S obzirom da je 2018. godine DC Comics objavio prelijepo novo izdanje tvrdih korica s pregršt dodatnih bonus materijala, prilika za čitanje Challengersa nikad nije bila bolja.
"They were four men living on borrowed time. The best in their fields a lifetime ago. Now it comes down to this. A warehouse filled with memories and little else.
Or does it?"
